23. Sa(n)jam knjige u Istri: Knjiga „samo za smrtnike“ – predstavljen „Predsmrtni dnevnik“ Igora Mandića
Stolica više tražila se prvog dana 23. Sa(n)jma knjige u petak navečer u Domu hrvatskih branitelja na prezentaciji nove knjige Igora Mandića, „Posmrtni dnevnik“. Ovom poznatom piscu, književnom kritičaru, esejistu, kolumnistu i polemičaru pripala je ove godine i čast da, u ime autora, otvori Sa(n)jam, a idućeg ga je dana je na svom Doručku s autorom (koji se i izravno prenosio na HRT3) u kavani Mozart ugostio i Aljoša Pužar.
Odmah na početku predstavljanja knjige, uvijek vrckavi Mandić pobunio se kad ga je Andrea Matošević, u svojstvu moderatora, predstavio kao „publicista“: „To su izmislile babe u Vjesniku i na HRTu, dok su radile neke ljestvice bestsellera, a na kojima su moje knjige pobjeđivale čak i katekizam katoličke crkve. Odbijam taj pojam i ne želim da se koristi u istoj rečenici s mojim imenom, nigdje ne postoji profesija publicist“.
Matošević je zatim krenuo u razgovor o netom objavljenoj knjizi , opisavši je kao knjigu uz koju se „hihotao, ali skoro i suzu ispustio“…
Mandić je odgovorio kako je to „morbidna i zabavna do suza“ knjiga i nije „serija filozofski dosadnih i poetski ispraznih meditacija“, već jedan eklektički dnevnik njegove 2014. i 2015. godine, u kojem bilježi intimne privatne trenutke, ali na način da u čitatelju potakne maštu i zadovoljstvo pročitanim. Knjiga je puna referenci, obiluje citatima i autorskim rješenjima, a smrt je u njoj dominantna tema. Pišući je kao „memento mori“ prije svega sebi, a onda i čitateljima kojima pažnju pokušava usmjeriti na činjenicu vlastite smrtnosti, želeći o njoj reći „nešto sabranije i smislenije“ Mandić smrt razmatra iz različitih – filozofskih, poetskih, autobiografskih – kutova.
Statistika procjenjuje da je prosječno vrijeme trajanja života bijelih muškaraca na zapadu 76 – 77 godina. Približavajući se tim godinama kad je 2014. knjigu krenuo pisati, Mandić je zaključio da mu je vrijeme pisati i o smrti. Imao je autoironičnu pretpostavku da bi bilo pristojno umrijeti u okvirima statističke vjerojatnosti, ali kaže da mu to „nije uspjelo“, te će „najvjerojatnije umrijeti zdrav, jer je to oduvijek i želio“.
Kako oduvijek ima talent za nalaženje tema kojih se drugi još nisu dotakli (podsjetio je da je, uz ostale, napisao i prvu knjigu o vinu – „Ekstaze i mamurluci“, te „Priapov problem“ – prvu o pornografiji u ex Jugoslaviji), tako se ovim dnevnikom Mandić uvrstio i među začinjavce tanatoloških promišljanja na ovim prostorima. U „Predsmrtni dnevnik“ uvrštena su i dva primjera stravično dojmljivih predsmrtnih promišljana – grozna smrt A. G. Matoša od raka grla, te knjiga „Zapisi o vlastitom umiranju“ Vojislava Kuzmanovića, koju je on na samrtnoj postelji diktirao kolegama.
Smrtologija ili tanatologija u ljudima izaziva tanatofobiju – naglašava Mandić, podsjećajući da je odbijanje činjenice smrti tipično za cijenu našu civilizaciju. Smrt je ono prešućeno što visi u zraku, o njoj se samo šapuće, ona je posljednji veliki tabu i njeno spominjanje je gore od spominjanja spolnih ili duševnih bolesti.
„Sebe u tanatologiji smatram laikom laika“ rekao je Mandić „i u tom nebranom grožđu snalazim se duhovitostima i morbidnošću“. Šaljivo je zaključio: „Ovo je knjiga samo za smrtnike, oni su moja niša, ostali to ne moraju čitati“, a velik pljesak na kraju prezentacije i publika koja je pohrlila kupiti knjigu i dobiti autorovu posvetu dokaz su da je potrefio dobru nišu.
Tekst Daniela Knapić Foto Arhiva Sajma knjige u Istri
