Glazbena recenzija: „Blade Runner 2049“ Hansa Zimmera i Benjamina Wallfischa
Kako naslijediti Vangelisa…
• Mislim da ne postoji bolji način kako započeti ovu rubriku nego recenzijom soundtracka za film „Blade Runner 2049“. Iako moram priznati da osobno ne volim SF-ove (previše su mi banalni, uglavnom se bave distopijama i sadržajni nedostatak nadomještavaju dizajnom i scenografijom) često mi je filmska glazba iz takvih filmova bolja od njih samih.
Naslijediti Vangelisa u nastavku „Istrebljivača“ nikako ne može biti lagani zadatak, međutim, izgleda da su Hans Zimmer i Benjamin Wallfisch uspjeli u tome. Zimmer ima upečatljivu 30 godišnju karijeru i skladao je za filmove kao što su „Vitez tame“, „Početak“, „12 godina ropstva“ i ovogodišnji „Dunkirk“. Britanski kompozitor Benjamin Wallfisch zapažen je po filmu „Lijek za život“ i „Ono“.
Teško je uopće zamisliti film u Blade Runner franšizi bez Vangelisa jer je grčki kompozitor bio integralni dio noir sci fi klasika iz 1982. Ridleya Scotta. Angažman na nastavku filma bila je ponuđen i Vangelisu, međutim, odbio ju je budući da je zaključio da ne može ponoviti određene stvari jer vam samo jednom u životu uspje napraviti temu za „Vatrene kočije“ ili „Istrebljivača“. Čini se da su se tom logikom vodili i Wallfishc i Zimmer, pa nisu pokušali zamijeniti Vangelisa već su filmu dali jedan vlastiti autorski pečat.
Ipak, u studiju su koristili legendaran sintisajzer Yamaha CS 80, na kojem je Vangelis skladao glazbu za legendarne gore spomenute filmove. Na projektu je angažiran i basist Nico Abondolo, koji je dobio zadatak da odsvira svoju double basu dionicu koja će biti neugodno visokih tonova. Njemu su pridodane violine i tako su nastali najzanimljiviji glazbeni trenuci na ovom soundtracku.
Što zaključiti? Soundtrack za „Blade runner 2049“ predstavlja evoluciju onoga što je Vangelis napravio davne 1982. Glasnije je, mračnije, teže i sporije. Savršeno se uklapa u fenomenalni dizajn i fotografiju, toliko da glumci gotovo ne moraju niti pričati (a ionako se čini da Ryanu Goslingu bolje leže takve uloge). Na albumu se izdvajaju numere „Wallace“, „Joi“ i „Blade Runner“. U stvarnom životu, može poslužiti kao zvučna kulisa za uredski rad, čitanje knjige, vježbanje yoge ili šetnju uz more za vrijeme nekakvog kišnog jesenjeg dana.
DJ Marino
