Glazbena recenzija: Jack White „Boarding House Reach“
Ambiciozan i kaotičan neuspjeh
• „Boarding House Reach“ je treći solo album Jacka Whitea, mada ih je još podosta stvorio kao član bendova The White Stripes, The Raconteurs i The Dead Weather. Kritičari opisuju ovaj album ambicioznim, kaotičnim, manijakalno kreativnim i punim preokreta. Nekako bi se složio sa svime, iako sam ga tek u trećem pokušaju uspio poslušati cijelog jer mi nije legao na prvo slušanje. Album sadrži dio pjesama koje zvuče kao loša imitacija White Stripesa, a dio albuma čine eksperimentalniji jazz-funk-blues-country crossoveri. Ove rokerskije pjesme uglavnom se baziraju na banalnim hard rock riffovima, kao nekakva lo fi varijanta Led Zeppelina na način da je Mike Myers odnosno Austin Powers parodira u svojem filmu.
Ove eksperimentalnije numere, skoro pa i zazvuče dobro dok se Jack ne uhvati klavira i pjevanja. Mora da je bilo strašno biti studijski muzičar na ovom albumu, a ekipa koju je okupio je zaista impresivna: bubnjar Louis Cato (Beyoncé/Q‑Tip/John Legend), dvojica basista Charlotte Kemp Muhl (The Ghost Of A Saber Tooth Tiger) i NeonPhoenix (Kanye West), čak četvorica klavijaturista; DJ Harrison i Anthony “Brew” Brewster (Fishbone, The Untouchables), Neal Evans (Soulive/Talib Kweli/John Scofield), Quincy McCrary (Unknown Mortal Orchestra) te udaraljkaš Bobby Allende (David Byrne). Zapravo je meni jedini slušljivi moment albuma onaj gdje Jack ne pjeva i ne svira. To su psihodelični funky jazz momenti na pjesmama „Hypermisophoniac“ i „Get in the Mind Shaft“.
Tekstovi su uglavnom infantilni, tipa; “Why Walk A Dog?”
Why does a dog need to be walked?
Three birds fighting out in the yard
But I don’t know what they’re fighting about
So why does a dog need to listen whenever you shout?
Album koji je zaista teško poslušati u komadu, ipak je dobar za natjerati goste da odu kući nakon što su se predugo zadržali na večeri ili maltretirati kolege u uredu.
DJ Marino





