Otvorena izložba „Small Subject Factory“ Bena Caina u vodnjanskoj Apoteci

30.04.2018.

O ljudima i strojevima

• Otvorenjem izlož­be Bena Caina nazi­va „Small Subject Factory“ odr­ža­nom u subo­tu, 28. trav­nja, vod­njan­ska Apoteka – pros­tor za suvre­me­nu umjet­nost, zapo­či­nje izla­gač­ki pro­gram u 2018. godi­ni i obi­lje­ža­va pet godi­na rada.

Naslovni Small Subject u Cainovoj je izlož­bi dos­lov­no mali pos­lov­ni subjekt jer se autor u svom dje­lo­va­nju čes­to foku­si­ra na odnos izme­đu rada, pro­izvod­nje i kul­tur­ne pro­duk­ci­je. „Tipologija i mode­li suvre­me­no­ga rada, ras­te­žu tije­lo do čud­no­va­tih novih obli­ka i veli­či­na“, kaže Ben Cain te su zato laj­t­mo­ti­vi izlož­be izdu­že­ni ruka­vi košu­lje i nepri­rod­no savi­nu­te ruke. Metalni okvi­ri na koji­ma su pos­tav­lje­ni nali­ku­ju na tka­lač­ke stro­je­ve te dućan­ske vje­ša­li­ce na koji­ma bi ti tek­s­til­ni pro­izvo­di tre­ba­li biti izlo­že­ni povo­dom pro­da­je, no sama činje­ni­ca da se radi o nedo­vr­še­nim objek­ti­ma fokus stav­lja na neo­dr­ži­ve dik­ta­te suvre­me­ne brze pro­izvod­nje zbog kojih se ljud­ski subjek­ti utr­ku­ju s maši­na­ma i u konač­ni tu utr­ku gube.

„Ritam stro­je­va enor­m­no bi pove­ća­vao i inten­zi­vi­rao pri­rod­ni ritam živo­ta koji se ne bi pro­mi­je­nio, tvr­di Hannah Arendt u „The Human Condition“, nego bi vode­ću karak­te­ris­ti­ku živo­ta uči­nio smr­to­nos­ni­jom u odno­su na svi­jet, a to je tro­še­nje izdr­ž­lji­vos­ti. Rezultat tak­vo­ga tro­še­nja izlož­ba „Small Subject Factory“ sim­bo­li­zi­ra na dva nači­na, jedan je umor­na ruka, ras­teg­nu­ta, polo­že­na, bli­je­da, a dru­gi su ovje­še­ni, ispraž­nje­ni ruka­vi. Radovi na izlož­bi ins­ta­la­ci­je su koje uka­zu­ju na inte­rak­ci­je i među­od­no­se raz­li­či­tih suprot­nos­ti, struk­tu­ra i tije­la, stro­ja i čovje­ka, kao i na poten­ci­jal­nos­ti i per­s­pek­ti­ve upi­sa­ne u pro­to­ko­le koji defi­ni­ra­ju te odno­se. Formira se osje­ćaj nesi­gur­nos­ti, dvo­smis­le­nos­ti… Jasan i pre­ci­zan for­mal­ni voka­bu­lar, sužen i pro­čiš­ćen regis­tar pred­me­ta i aps­trak­t­ni kon­cep­tu­al­ni pos­tup­ci, te mini­ma­lis­tič­ke inter­ven­ci­je, dio su umjet­nič­ke prak­se Bena Caina. Performativnost pred­me­ta, odnos­no nji­ho­va “teatra­li­za­ci­ja” u okvi­ru izlož­be­no­ga pos­ta­va stva­ra­ju inter­va­le pse­udo­in­s­ce­na­ci­je, ani­mi­ra­ju­ći neži­ve pred­me­te, dok se ulo­ga gle­da­te­lja tran­sfor­mi­ra iz pro­ma­tra­ča u zna­ti­želj­no­ga sudi­oni­ka doga­đa­ja. Bena Caina zani­ma ulo­ga publi­ke u druš­tve­noj i kul­tur­noj pro­duk­ci­ji. Upravo u toj mre­ži odno­sa pro­ma­tra­ča i pro­ma­tra­nog, uka­zu­je na nape­tos­ti izme­đu pros­to­ra, pred­me­ta, pro­ma­tra­ča i pro­ma­tra­no­ga, dok izlož­ba pos­ta­je pros­tor moguć­nos­ti i tran­sfor­ma­ci­je“, piše Branka Benčić u kata­lo­gu izložbe.

Ben Cain suvre­me­ni je bri­tan­ski umjet­nik koji živi i radi u Londonu i Zagrebu. Njegova umjet­nič­ka prak­sa uklju­ču­je ins­ta­la­ci­ju, skul­p­tu­ru, foto­gra­fi­ju, video, per­for­mans, tekst i zvuk. Predaje na lon­don­skim sve­uči­li­šti­ma Metropolitan University i Central Saint Martins. Završio je MA stu­dij na Jan van Eyck Akademie u Maastrichtu. Sudjelovao je na broj­nim skup­nim i samos­tal­nim izlož­ba­ma i izla­gao u među­na­rod­nim ins­ti­tu­ci­ja­ma poput Manifesta 9, Genk; Weils, Brussels, Turner Contemporary, Margate, Supplement Gallery, ICA, London, gale­ri­ja Forum, gale­ri­ja Greta, Zagreb; Busan Biennale, Korea. S Tinom Gverović reali­zi­rao je rado­ve za Hrvatski pavi­ljon na 57. Bijenalu u Veneciji, te KM – Kunstlerhaus, Graz.

Izložba Bena Caina „Small Subject Factory“ koja osta­je otvo­re­na do 3. lip­nja, reali­zi­ra se u okvi­ru više­go­diš­nje­ga pro­gram­skog cik­lu­sa Privremeni susre­ti. Izložbe, umjet­nič­ka i kus­to­ska istra­ži­va­nja unu­tar Privremenih susre­ta posve­će­na su rede­fi­ni­ra­nju i razot­kri­va­nju niza odno­sa: pro­pi­tu­ju druš­tve­ne i pros­tor­ne odno­se, te inte­rak­ci­je izme­đu obje­ka­ta i subje­ka­ta, odno­se unu­tar sus­ta­va umjet­nos­ti, gale­rij­sko­ga pros­to­ra, ins­ti­tu­ci­onal­nog okvi­ra i uvje­ta rada.

Tekst i foto­gra­fi­je Boris VINCEK