Predavanje Vedrana Stanića o studentskim protestima 1968. i 71.
„Vratit će se opet…“
U sklopu Vrtnog đira Gradske radionice, prošle je subote mladi povjesničar Vedran Stanić održao predavanje o studentskim protestima u Zagrebu 1968. i 1971. O ovoj i sličnim temama iz sfere civilnog društva on odnedavno vodi i emisiju na novopokrenutom Radio Rojcu, a na predavanju je sažeo i dijapozitivima ilustriralo 
svoj magistarski rad koji je 2016. obranio na zagrebačkom Filozofskom fakultetu.
Godine 1968. i 1971., kazao je Stanić, veoma su važne u jugoslavenskoj povijesti. Usporedivši događanja u te dvije za Hrvatsku burne godine, Stanić je u svom radu analizirao utjecaj studentskog bunta na tadašnji društveno-politički život zemlje.
Bile su to znatno liberalnije godine, kada se moglo raspravljati mnogo slobodnije nego ranijih dekada, u kojima se često i zbog malo neumjesnijeg vica moglo okončati na Golom otoku. Vođena Titovim čestim isticanjem potrebe za obrazovanim kadrovima, iz „zemlje seljaka na brdovitom Balkanu“ Jugoslavija je 60-ih godina izrasla u intelektualnu velesilu, 3. na svijetu (iza SADa i SSSR‑a) po broju studenata na broj stanovnika. Stanić u toj liberalizaciji ističe i vrlo bitan utjecaj intelektualnog kruga oko časopisa Praxis i njegove međunarodne Korčulanske ljetne škole, koja je godinama okupljala tadašnju svjetsku lijevo orijentiranu slobodno-misleću elitu. Kako su praxisovci znatno podigli ugled Jugoslavije u svijetu, koji su vladajući željeli graditi i očuvati, Tito i KP su se prema toj „novoj pojavi“ prije samih protesta odnosili s opreznom benevolencijom. Obrazujući mlade intelektualce, Praxis ujedno postupno izgrađuje pogodan teren za razvoj studentskih listova i novina za mlade (poput Poleta) koji se pretvaraju u generatore novog, kritičnog promišljanja realnosti u zemlji.
Protesti u Jugoslaviji nisu izdvojen slučaj i trebaju se sagledati u širem kontekstu pojave hipi pokreta i antiratnih protesta diljem svijeta, pa je tako i u Jugoslaviji i prije 1968. bilo manjih prosvjeda protiv rata u Vijetnamu, međutim postoje i specifičnosti. Studentski protesti 1968. godine fokus prebacuju s međunarodnih tema i prvo su javno izražavanje nezadovoljstva trenutnim stanjem u Jugoslaviji, ali – za razliku od onih u zapadnim zemljama koji se obrušavaju na sustav neo-liberalnog kapitalizma – ovdje nema zahtjeva za promjenom samog sustava, već za njegovo poboljšanje i dosljednije provođenje samoupravno socijalističkih ideja. Važnost 1968. leži i u tome što se po prvi puta ideologija ne artikulira samo u komunističkoj partiji (za koju se do tada dogmatski smatralo da po defaultu mora biti jedini „pokretač revolucionarnih ideja“).
Zanimljivo je da je studentski bunt krenuo od beogradskih studenata, koji su se pokrenuli oko zahtjeva za boljim uvjetima smještaja u studentskim domovima i dosljednije provođenje 1964. i 65. izglasanih privrednih reformi, a već dan nakon – shvativši da protesti neće stati već će se proširiti na cijelu zemlju – po nalogu Mike Tripala KP Hrvatske izdaje svoj proglas koji sadrži zahtjeve gotovo u potpunosti istovjetne onim studentskima. Od njih se razlikuje samo umetnutim upozorenjem da se među „poštenim studentima“ čiji su zahtjevi „na pravom putu“, krije i nekolicina „anti-državnih elemenata“. Ovako brza reakcija KPH bila je moguća zahvaljujući znatno boljoj logistici od one studenata, koji su svoje zahtjeve pisali na samo jednoj pisaćoj mašini, a ona je – vjerovali ili ne – bila glavni dokaz u uhićenjima koja su uslijedila nakon protesta. Tito se u toj situaciji ponio poput mudrog „Broja 1“, otputovavši na sastanak s Haile Selasijem i tempirajući tjedan dana kasnije svoje dvominutno obraćanje putem TV‑a, nakon kojeg su se „svi osjećali kao pobjednici“ i nakon kojeg su svi protesti okončani, a „studenti su se vratili svojem poslu – učenju“.
Iako postoje stenogrami s Titovog prethodnog sastanka s državnim vrhom u kojem se on vrlo ljut obrušava i na članove Partije koji tu situaciju nisu predvidjeli i preduhitrili, ali i na studente, jer „neće nam valjda neka banda s ulice kreirati politiku“, u navedenom TV obraćanju pomirljivim tonovima priznaje kako su mladi u utrci za razvojem i „investicijama“ bili zanemareni i zaboravljen je socijalistički primarni fokus na čovjeka.
Tri godine kasnije, na protestima u Hrvatskoj 1971. studenti, pored ponovljenih ranijih zahtjeva, imaju i dodatne ciljeve. Primarni razlog ovih novih nemira, odnosno cijelog „Hrvatskog proljeća“, je u tzv. deviznoj klauzuli prema kojoj su se sve zarađene devize prosljeđivale u Beograd i raspoređivale po ključu koji je u nepovoljniji položaj stavljao razvijenije republike, Sloveniju i Hrvatsku, dok su one istovremeno prihodovale najveći dio tih deviza. Upitan je u to vrijeme i utjecaj emigracije na studentske zahtjeve, koji poprimaju i nacionalistička obilježja, ali jedan od bitnih rezultata tih protesta (pored gušenja studentskog tiska i višegodišnjih kazni zatvora glavnim pokretačima – Draženu Budiši, Ivanu Zvonimiru Čičku i drugima) jest uvođenje u Ustav SFRJ odredbe prema kojoj svaka njena Republika i Autonomna Pokrajina ima „pravo na samo-opredjeljenje, do odcjepljenja“, koja je kasnije bila legitimna osnova zahtjevu za osamostaljenje Hrvatske.
Nakon predavanja, na pitanje kako to da danas, kada je situacija u zemlji možda i znatno gora, nema značajnijih studentskih komešanja (u ovoj dekadi bilo je svega nekoliko manjih prosvjeda oko studentskog standarda, te nedavni otpor pokušaju spajanja Bogoslovnog i Filozofskog fakulteta) Stanić je odgovorio da velik uzrok vidi u novim tehnologijama koje – pružajući iluziju demokratičnosti brojnim mogućnostima socijalnih mreža – zapravo raznim distrakcijama i raspršenošću na bezbroj foruma i mjesta na kojima se stavovi artikuliraju „zatupljuju revolucionarnu oštricu“ kako studenata i mladih koji bi trebali biti najradikalniji, tako i cijelog društva, pretvarajući nas u bezličnu i apatičnu masu konzumenata.
Tekst i fotografije Daniela KNAPIĆ
