Svečano obilježena 200. obljetnica rada svjetionika u Savudriji
Priče o svjetlu i njegovim čuvarima
• Savudrijski svjetionik proslavio je 200. rođendan, a dvodnevno svečano obilježavanje ovog velikog jubileja ostvareno je u organizaciji i suradnji Grada Umag, Muzeja grada Umaga, Ustanove Festum, Turističke zajednice grada Umaga, Zajednice Talijana Savudrija i Umag, Udruge „Batana Salvorina“, Plovput d.o.o. te Hrvatskog pomorskog muzej Split, koji su tijekom 16. i 17. travnja priredili zanimljive izložbe, stručna predavanja, te svečanu i zabavnu proslavu kraj samog svjetionika.
Biljana Bojić v.d. ravnateljice Muzeja predstavila je brojnoj publici ovaj projekt i njegove organizatore, a gradonačelnik Umaga Vili Bassanese, podijelivši prigodne znakove pažnje zaslužnima za doprinos organizaciji ove proslave, otvorio je izložbe. U prizemlju Muzeja postavljena je izložba naziva “Više od svjetla i soli: 200 godina hrvatskih svjetionika” u organizaciji Muzeja grada Umaga, Plovputa d.o.o. i Hrvatskog pomorskog muzeja Split koja je predstavila kolekciju originalne opreme svjetionika i svjetioničara, stare fotografije, dokumentaciju, pomorske karte, uniformu, makete raznih hrvatskih svjetionika te niz informativnih panoa sa zanimljivim pojedinostima o svjetionicima i životu na njima.
Na prvome katu muzeja izloženo je izabranih 18 fotografija dimenzija 70 sa 90 centimetara s motivima svjetionika s izložbe Plovputovih fotografija „Hrvatski svjetionici“ i fotografija „Čovjek i svjetionik“ Fotokluba Split, a svoja su kratka predavanja iznijeli dr. sc. Marijan Bradanović i dr. sc. Dean Krmac pod nazivom „Prvih dvije stotine godina savudrijskog svjetionika“ te mag. Sunčana Dežjot „Čuvari svjetla – priča o savudrijskim svjetioničarima“.
Doznali smo tako da je projektant savudrijskog svjetionika Pietro Nobile nakon brojnih kompliciranih idejnih projekata pribjegao krajnje pojednostavljenom rješenju temeljenom na ideji stupa koji proizlazi iz kvadratnog podnožja s pridodanim aneksima za boravak dva svjetioničara, pogonskim i skladišnim prostorima. Ovaj naš najstariji simbol mora, moreplovaca i svjetla podignut je 1917. na rtu Savudrija, pušten u rad 17. travnja 1818., a prema nekim izvorima upalio ga je car Franjo II. Svrha mu je bila zaštiti pomorce od nepoznatih pličina i skrivenih hridi i grebena te noću navoditi brodove uz savudrijski rt prema Trstu koji je tada bio glavna luka Monarhije. Danas u RH status svjetionika ima 46 objekata, no kako je njihovom automatizacijom nestala potreba za boravkom čuvara svjetla, oni se nalaze još na samo 17 njih. Svjetionici bez stalne svjetioničarske posade koja ih je održavala postupno su propadali, no zahvaljujući davanju pojedinih u turistički zakup, obnovljeni su i pretvoreni u atraktivne turističke destinacije.
Savudrijski svjetionik je specifičan po tome što je jedan od kopnenih na kojem je život ipak nešto lakši nego što je to na udaljenim svjetionicima okruženima morem. Dugi niz desetljeća jedina fizička veza brojnih svjetioničara na svijetom i neodvojivi dio komunikacije i opskrbe bili su čamci. Život se odvijao prema zadanim parametrima i sve je trebalo unaprijed izračunati. Surovost životnih uvjeta svjetioničarske obitelji su ublažavale dovođenjem domaćih životinja, sadnjom biljaka i drveća kojih do tada tamo nije bilo, te je tako gradnja svjetionika višestruko promijenila prirodne površine nekada izoliranih točaka. Iz kazivanja svjetioničareve supruge Anice Matičić, supruge Franje Matičića koji je posljednje četiri svjetioničarske godine proveo upravo u Savudriji, doznajemo da su žene uz uobičajene kućanske poslove vrlo često obavljale i svjetioničarske poslove. Ukoliko se nije radilo o svjetioniku na kopnu žene se nisu mogle zaposliti jer je to značilo razdvajanje obitelji, do kojih je ipak često dolazilo radi školovanja djece. Nekadašnje osnovne dužnosti svjetioničara u Savudriji bile su: paljenje/gašenje svjetla sklopkom, svakodnevno slanje izvješća telefonom, nadzor i održavanje umaških lučkih svjetala, svjetlećih oznaka i plutača, uključivanje/isključivanje svjetala za maglu, nadgledanje mora i nadzor nad ribolovom, održavanje objekta i opreme, vođenje dokumentacije, pa i bilježenje meteoroloških zapažanja. Od proljeća 2013. do danas dužnost savudrijskog svjetioničara obavlja Mario Milin-Ungar koji pripada 5. generaciji svjetioničara i nažigača (osoblje koje je palilo obalna i lučka svjetla). Mario navodi da ga mnogi pitaju zašto još uvijek svjetionici postoje kad je danas sve modernizirano, svi imaju GPS-ove i slično, na što im on odgovara:“Je, ali kad ti se potopi brod, ti plivaj u mraku!”
Tekst i fotografije Lidija KUHAR