Otvoren Hrvatski paviljon na 16. Venecijanskom bijenalu arhitekture
Oblak Pergola – dijalog tehnologije i humanosti
• 16. Venecijanski bijenale arhitekture otvoren je u petak, 25 svibnja, a Hrvatski paviljon predstavio je instalaciju “Oblak Pergola / Arhitektura gostoljubivosti”, kustosku koncepciju Brune Juričića. Izložba je osmišljena kroz interakciju triju intervencija: “Crtež oblaka” (“Cloud drawing”) Alise Andrašek i Bruna Juričića (s partnerima Arup, Ai-Build i Skira Lightning), “Umiriti oči” (“To Still the Eye”) Vlatke Horvat i “Efemeran vrt” (“Ephemeral garden”) Maje Kuzmanović. Kustoska savjetnica je Branka Benčić, a organizacija izložbe povjerena je Modernoj galeriji u Zagrebu.

Kustos Bruno Juričić nam je na otvorenju paviljona ispričao kako je došlo do izbora autora projekta i koja je bila njegova kustoska, ali i autorska uloga.
– Autore smo odabrali vodeći se konceptom. Kada sam pristupio natječaju Ministarstva kulture za Biennale na temu pergole, onda sam konceptualizirao segmente instalacije kroz umjetnike koje poznajem i s kojima imam iskustva iz prijašnjih suradnja te kroz umjetnike s kojima do sada nisam surađivao. Dakle, izbor je bio funkcionalan što kvalitetnijoj realizaciji koncepcije i početne zamisli. Moja je uloga kustosa pomalo atipična jer smo to radili kao da radimo u uredu. Kao kustos postavio sam sve konceptualne i prostorne parametre i surađivao s Alisom na samom dizajnu strukture pergole kao centralnog djela koji ne postoji ili nije aktiviran bez prisustva svih ostalih elemenata: linije horizonta, audio instalacije i dizajna svjetla kojeg sam radio sa Skirom. Bio sam kao dirigent u orkestru, a u jednom segmentu i jedan od instrumenta, kazao je Juričić.

Kustoska savjetnica Branka Benčić je opisala na koji je način instalacija nastala i kako se uklapa u temu Biennala.
– Bruno je kao autor koncepcije zamislio pergolu kao arhitektonski dizajn, objekt kojeg prepoznajemo u prirodi i pokušao ge prevesti suvremenom tehnologijom. Često smo razgovarali i komunicirali i činilo mi se da bismo trebali iskoračiti iz same ideje objekta i prostora izložbe, ali i iz same discipline arhitekture i shvatiti ju u proširenom polju. Tako je došlo do poziva umjetnicama koje djeluju u polju suvremene umjetnosti. Maja Kuzmanović je radila zvučnu instalaciju „Efemeran vrt“ koja se bavi zvukovima prirode, ljudi i tehnologije u kontinuiranom dijalogu, dok je Vlatka Horvat prisutna serijom crteža na papiru. Kako je ovaj arhitektonski objekt rađen suvremenom tehnologijom, rad ovih umjetnica na neki način upisuje prisutnost čovjeka u našu izložbu – dodaje joj element humanosti. Glavna tema Biennala je Freespace i umjetničke direktorice, irske arhitektice Yvonne Farrell i Schelly McNamara jesu govorile o vezi čovjeka i prirode stoga mislim da se u tom kontekstu hrvatski paviljon dobro nadovezuje na nju, kazala je Benčić.

Autorica Maja Kuzmanović opisala je svoj koncept i rad na zvučnoj instalaciji „Efemerni vrt“.
– Htjela sam da putem nje ljudi imaju doživljaj bivanja pod pergolom u Istri u Hrvatskoj. Taj otvoreni prostor htjela sam otvoriti ne samo ljudima već i životinjama i biljkama – tim ne-ljudima koji su u biti uvijek s nama, ali ih ne slušamo previše. Što se realizacije tiče, bili smo po Istri krajem travnja i početkom svibnja, snimali smo zvukove u prirodi i gradovima, dali smo te zvukove našim programima da ih oni poslušaju i od njih nešto naprave. Zajedno s tom tehnologijom napravili smo kompoziciju koja se stalno mijenja. Snimali smo svih 24 sata u danu tako da slušatelj može doživjeti sve dijelove dana, od jutarnjeg buđenja, preko dnevnih gužvi, sve do smiraja i noći. Snimali smo na tržnici u Puli, na Verudeli, u restoranu u Novigradu, zatim u središnjoj Istri, u Motovunu, po Parenzani… Same pripreme počele su čim smo doznali da smo odabrani, dakle lani u listopadu, a s produkcijom smo krenuli u travnju ove godine, kazala je Kuzmanović.

Biennale arhitekture u Veneciji ostaje otvoreno do 25. studenog, a više o Hrvatskom paviljonu možete pronaći na stranicama Ministarstva kulture, te na službenoj facebook stranici.
Tekst Marino JURCAN i Boris VINCEK
Fotografije Marino JURCAN





