Glazbena recenzija: Shawn Lee and the Soul Surfers „Shawn Lee and the Soul Surfers“ (2018.)
Shawn Lee, Amerikanac je s londonskom adresom. Za vrijeme aktivne karijere u SAD‑u radio je s Dust Brothersima i Jeffom Buckleyjem. Nakon preseljenja u London, najprije je surađivao s eminentnom acid jazz kućom Talkin ‘Loud, a kasnije i s big beat/breakbeat kućom Wall of Sound Records, za koju je 2000. objavio pjesmu“Happiness” koja je kasnije u izvedbi Willa Younga doživjela planetarni uspjeh.
Kao Shawn Lee’s Ping Pong Orchestra, Lee je objavio deset albuma za američku etiketu Ubiquity Records. Uglavnom se radi o remiksevima i mash-upovima hitova klasične, rap i pop glazbe. Leejeva glazba pojavila se u mnogim filmovima poput „Ocean’s Thirteen“, „The Break-Up“ i „Confessions of a Shopaholic“, kao i na televizijskim serijama. Lee i dalje živi u Londonu i radi na nizu novih albuma u svom studiju Trans-Yank. U 2011. Shawn Lee je surađivao na umjetničkoj izložbi s francuskim vizualnim umjetnikom Geraldom Petitom u Lyonu naziva „A Conversation Piece“. Od 2011. Lee je surađivao s indie umjetnikom AM, s kojim povezuje zajedničku interes za glazbom 60-ih i psihodelije 70-tih te talijanskih soundtracka. Posljednji zajednički, vrlo solidan album „Outlines“ objavljen je 2015.
Shawn Lee je dosad radio s mnogim umjetnicima kao što su Lana Del Rey, Amy Winehouse, Alicia Keyes, Princess Superstar, Natacha Atlas, Money Mark, Bei Bei i Georgia Anne Muldrow.
Na ovom albumu uspostavio je suradnju sa Soul Surfersima, ruskim kako sami kažu soul/psych funk bendom (iako su meni puno vise soul, a manje psych). Album je crossover, u nekakvom retro štihu, na tragu soul i funk glazbe 70-tih, ali s hitoidnim aranžmanima i upečatljivim refrenima. Krenimo redom, nakon nešto eksperimentalnije uvodne pjesme, album nas vodi u groovey „Jose Chicago“, bazirane na sinkopiranom soul ritmu i temi koja zvuči kao da je preuzeta iz kakvog soundtracka akcijskih filmova 70 tih.
Potom slijedi autobiografska „53 years“, jedna od nekolicine vokalnih skladbi. Album se nastavlja u filmskom ugođaju s „Jennifer’s web“ – lepršav groove, dobri rifovi na gitari, malo psihodelije na klavijaturama. „Milky way“ donosi još jednu vokalnu dionicu Shawn Leeja, retro štih, crossover soula i rocka, s manjom dozom psihodelije. U istom filmu album nastavlja sa „Echo Chamber“, falseto vokal, dobri prateći i opet jako zarazni rifovi, prvenstveno na gitari, ali kojoj se često dodaje klavijatura.
„Cumbia“ je kolumbijski ritam, stoga ne treba previše opisivati kako zvuči istoimena pjesma. Možete zamisliti James Bonda s Sean Connoryjem u glavnoj ulozi kako na tajnom zadatku u Kolumbiji pokušava šarmirati ljepoticu u lokalnom baru. „Ride ride“ je predzadnja pjesma na albumu, na njoj dominira middle tempo tema na klavijaturama, a njoj su pridodani puhački instrumenti i jednostavne vokalne dionice na razini sampla. Odjavna pjesma je odličan old school soul groove, nešto sporijeg tempa, s opet vrlo zaraznim rifom, jednostavnim glavnim vokalom s bogatim pratećim vokalima koja ponovno pruža optimističan retro filmski ugođaj. Zamislite film u kojem glavni junak, naravno pozitivac, s lakoćom rješava sve probleme i odlazi iz Venecije sa specifičnim, fancy drvenim gliserom u nepoznatom pravcu, naravno s nekom ljepoticom i čašom hladnog Prosecca.
Sve su pjesme jako zarazne jer je Swhawn kroz suradnju s pop zvijezdama recentne glazbene scene usavršio pjevljive refrene te zna jako dobro da danas gotovo i ne postoji hit ako nema zaista odličan groove. Ipak povremeno ima nešto duže bridgeve ili solo dionice gdje ode u eksperimentalnije vode, ali tek toliko da cijeli album dobije jedan specifičan retro soundtrack štih pa zvuči zapravo kao miks Doorsa i Marka Ronsona.
DJ Marino





