INTERVJU: BRANKO SUŠAC, UMJETNIČKI DIREKTOR 24. PUF‑a
Došlo je vrijeme za novu revoluciju
• Već gotovo dva i pol desetljeća ljeto u Puli počinje kulturnim uzletom u znaku kazališta. Tako će i ove godine prvih pet dana srpnja ljubitelji teatra i suvremene umjetnosti moći pogledati deset predstava i niz popratnih programa organiziranih pod okriljem 24. Međunarodnog kazališnog festivala PUF. S njegovim umjetničkim direktorom, te mentorom Kazališta dr. Inat, Brankom Sušcem popričali smo o ovogodišnjem PUF‑u, o programu i životu festivala, ovogodišnjoj festivalskoj koprodukciji, ali i Inatu.
Ovogodišnji 24. PUF bit će tradicionalno održan od 1. do 5. srpnja. Što može publika očekivati?
Publika može očekivati da ćemo ih izmaltretirati do dna. Deset je predstava: iz Španjolske, Njemačke, Kolumbije, Izraela, Poljske, Srbije, a jedna je iz Hrvatske. Bit će i šest pratećih programa, među kojima su oni glazbeni, i po prvi put na PUF‑u bit će i jedno predavanje – dr. Telarović, koja vodi odjel na Rebru i profesorica je na medicinskom fakultetu u Zagrebu, a svojedobno je radila u Puli. Prije jedno dva mjeseca imala je predavanje „Medicina i umjetnost“ koje su mi ljudi prepričali. Ja sam htio to dovući jer mi se učinilo izuzeto interesantno.
Koje lokacije će festival koristiti? Hoće li ponovo biti iskorišteni neki od do sad neiskorištenih gradskih prostora?
Ove godine neće biti predstava u neiskorištenim prostorima. One će uglavnom biti na Forumu, u Rojcu i njegovom dvorištu, i Kazalištu. Otvaranje će biti na Forumu, ako nas nogometaši ne najure. Ne pravimo ona otvaranja koja se rade da bi političari došli i za koja potrošiš pare bez veze. Umjesto toga radimo koprodukciju s nekim i taj projekt se već godinama zove Anno Domini. Prošle godine se radio s Izraelom, a ove sa Španjolcima, čuvenim ansamblom Sol Pico. To bi trebalo biti na Forumu i eventualno će se jedan dio hodati do Parka grada Graza ili tamo negdje, ali to će odlučiti redateljica.
Tko režira i kojih će se tema doticati Anno Domini 2018.?
Sol Pico – vlasnica, šefica i koreografkinja po kojoj se taj plesni teatar zove. Oni su dvaput gostovali na PUF‑u sa sjajnim predstavama. Najviše mi je ostalo u sjećanju kada su na parkiralištu Rojca ispaljivali čovjeka iz topa. Tema su izbjeglice. Nisam sa Sol Pico puno razgovarao nego sam pogledao jedan snimak na kojemu je već bila neka osnova predstave. To je strašno aktualna tema. Kad pogledaš televiziju vidiš kako sad prebacuju hiljadu emigranata. Talijani ih neće, onda ih šalju u Francusku. Francuska ih neće… To je užasno opterećenje i mislim da će to još dugo biti aktualno.
Gdje će biti festivalski klub i što će biti od glazbenih programa?
Festivalski klub će biti u Kotaču koji je, izgleda, jedini alternativni prostor u kojemu ima neke atmosfere. Tamo će biti pet programa: dva DJ‑a, ovo što je radio Marko Jovanović, stari film praćen glazbom uživo, kao što se nekad radilo, zatim bend Urar iz Pule i Elis Lovrić.
Kakvu budućnost očekujete za PUF? Hoće li se festival uspjeti održati?
Dve stvari ću reć. Ne može mene u ovom gradu više ništa šokirati. Takvi papani su u njemu da je to nevjerojatno. Ali ima jedna druga stvar ako si primijetila – što je manje umjetnosti u gradu, to je više umjetnika. To je nevjerojatno! Sad svako tko napravi jednu sliku ili performans je veliki umjetnik! Mislim da tu postoji kaos i onda je normalno da nema ni kriterija vrednovanja, nema ničega. Ali i srpske novine, i poljske novine i Izraelci pišu kako je to jedan od najboljih, ako ne i najbolji, niskobudžetni festival u Europi. I šta? Dal’ ćemo dobiti više love za rad – ne. Dal’ će netko obratit pažnju – ne. Jednom je Bojan Munjin, bivši novinar Feral Tribunea, lijepo napisao – to je divan festival, kaže, tu jedino ne dolaze ovi u sivim odijelima. Mislio je na političare (smijeh). I to je dobro. Možda ne u financijskom djelu, ali mi smo zadovoljni što ne dolaze.
Kako PUF rješava i zatvara financijsku konstrukciju? Tko je uvijek uz festival a kome treba iz godine u godinu ponavljati zašto ga treba podržavati?
PUF‑u se nisu povećala sredstva deset, petnaest godina. Baza su Grad, Županija i Ministarstvo. Uvijek se natječemo kao da prvi put radimo i pišemo tone izvještaja. Međutim, u nekim je situacijama lakše kontaktirati sa Ministarstvom, a pogotovo sa Županijom, nego sa Gradom. S čime mogu to objasnit nego sa ljudskom glupošću i nekompetentnošću! Ničim drugim. Lakše je financirati gladijatore, izložbu proizvoda za jelo i takve neke gluposti. Laka roba! Ali kome treba danas umjetnost? Koga to zanima – bu, bježi od toga!
Sto godina radim i ništa se ne mijenja. Ovi koji vode kulturu i tako dalje, izuzevši Vladimira Torbicu, sve su tuplji i tuplji. To je nevjerojatno – sve je manje i manje znanja! Moraš imati sedamsto vijeća i opet ništa. Bio sam u vijećima. Mi se tamo pravimo pametni i pokušavamo poštenu odluku donijet, a na kraju neko u Gradu iskombinira nešto što nema veze s odlukama ili našim mišljenjem. Evo samo u zadnjoj turi je ta strategija razvoja kulture koštala 70 do 100 tisuća kuna, a pravila se godinama jer je zapinjala. Ima u njoj čak i pametnih stvari, ali da sad ideš pitati pročelnicu bilo što iz strategije 300 posto sam siguran da pojma nema. Navest će primjer. Imaš u njoj o suradnji i pomoći institucija u kulturi nezavisnim grupama i nezavisnoj umjetnosti. Toga nema. U Kazalištu ti kažu to toliko košta i zdravo. Ako je to pomoć, hvala lijepo!
Kad sam radio „Žene“ tad sam zadnji put razgovarao s Gogom (ravnateljica INK‑a Gordana Jeromela Kaić, op.a.). Htio sam imati premjeru u Kazalištu, ali trebalo je prije održati i generalku. Kaže ona – 25 tisuća… A predstava je koštala 20 tisuća. Onda smo imali premijeru u Francuskoj. Suludo je! Suludo je zato što je (zapeo sam za Kazalište, ali slične su nam situacije) njemu sve podmireno – od plaća, struje, vode, sve im Grad daje, a ovo je samo dodatna zarada. U strategiji se govori i o naslućivanju bolje budućnosti, međutim nema ništa od toga. Evo još jednog primjera. Kazalište naplaćuje svoj najam prostora, al kad tražimo Malu scenu onda nema gledališta. Gledalište ima filmski festival i mi ga moramo unajmiti za pet tisuća dnevno! Jednom sam pitao Restovičku da šta je ovo trgovačko poduzeće i svi su se naljutili.
Pitam se tko je sad ovdje lud. Logike nema, ni poštenog pristupa umjetnosti. Ili imaš poznanstva, ili si probojan na neki drugi način, ili si fin. Nisu to egzaktni pokazatelji. U umjetnosti oni postoje. Nije to priča među nama, nego postoje ljudi koji izvana dođu, koji te ne znaju i ocjenjuju te. U cijelom svijetu vrijedi logika – ako godinama dobro radiš onda ti postepeno malo i sredstva povećavaju. Ovdje to nema veze – to je sajansfikšon. Isplati mi se raditi gladijatore a ne baviti se kazalištem. (smijeh)
Od nedavno ste u mirovini no još ste uvijek na čelu PUF‑a. Do kada mislite da ćete imati volje i snage to nastaviti raditi? Spremate li kadar koji će vas naslijediti?
Izvršni producent je Ela Poljarević, a ja sam umjetnički direktor. Nema kod nas te pojave – ti si to, a ti si to. Ela i ja koordiniramo svaku sitnicu. Mislim da je to moderniji pristup organizaciji – nema šefa nego postoje dogovori po kojima se radi. A za svaku stvar imaš, pazi mene, brifing (smijeh) i stalno se konzultiraš. Opterećenje nam je SAKUD koji vodi računovodstvo i gdje na čudan način nestaje lova. Računovodstvo im je toliko teško i nerazumno da mi plaćamo stvari koje trebamo i koje ne trebamo, i koje niti jedan drugi festival u Hrvatskoj ne plaća. Na primjer, mi ne možemo imati dogovor o zakupu soba s Arenaturistom i to platiti, nego prvo plaćamo gostima za smještaj, bacamo lovu u inozemstvo, a onda im rezerviramo da bi oni platili kad dođu. Suludo! Ima još tristo takvih stvari.
Što se tiče umjetničke direkcije ja to prije svega volim. A sad je ipak lakše, jer ne radim toliko organizaciono. Drugo, znam eventualno jednu osobu koja bi to mogla raditi. Sakupio sam i znanja i kapitala u poznanstvima po cijelom svijetu tako da to mogu još uvijek raditi bolje nego itko drugi u Puli. Malo je država u kojima ja ne poznajem nekoga u teatru. Pratim Poljski teatar preko prijatelja iz Poljske, a izraelski teatar me skoro svake godine zove kod njih i tamo gledam kompletne produkcije. Javljaju mi ljudi o produkcijama, jer je ovo što se dobije na CD snimkama uvijek rizik. Ako snimaš sa tri kamere i poslije montiraš, to je sasvim druga priča. Maheri to mogu tako napraviti da rikneš. Kad vidiš predstavu – to je to. Tako su mi jedne godine iz Teatra Novog Fronta, a stvarno su bili dobri, poslali snimku od pola sata koja prekrasno izgleda – ali kad je frajer razvukao na sat i pol, skoro dva… Udavio je. Osim toga tu je taj osobni doživljaj, osjećanje… Kazalište je kazalište, i zato je to zajebana umjetnost, jer uvijek moraš biti u živom kontaktu – i kao gledatelj i kao čovjek koji bira. Nastojim da i PUF bude na neki način autorski projekt
Što se trenutno zbiva s Inatom? Tko ga vodi?
Vodio je Frane Meden, ali to nije funkcioniralo. Otišao je jer se posvađao s ljudima, da ne elaboriram. Kao mentor stalno dolazim i sad radi jedna mlađa cura kao voditelj, Kristina Lazić, za koju mislim da je izuzetno talentirana. Odlično vodi, pa ćemo pokušat da ona bude baza ovih prljavih stvari – vježbi mjesecima po jedno dva sata da stvoriš glumce. Trenutno ima desetak ljudi.
Priča se da biste na jesen radili predstavu… Postoji li već neka tema koja vas vuče?
Postoje u stvari tri teme. Ja sam to već trebao počet radit, ali imao sam problema s kičmom, i tako dalje… Jedna od tema je ta da je došlo vrijeme za novu revoluciju. Ja kao lijevo orijentiran čovjek mislim da su ovaj svijet i ova država u kojoj živimo jedna katastrofa. Ne mislim pri tom na oružanu borbu, valjda nitko nije takav kreten, iako ima mjesta u gradu gdje bih slatko zapalio koji stinger, to bi mi bilo veliko zadovoljstvo. Ali ti se sa nekim lijevim idejama moraš nekako boriti – defakto, jedino preko umjetnosti, samo to ti ostaje. Ja nisam ratnik. Na koga bih pucao? To je suludo. Kazalište je politika i to jedno od sredstava kojim se možeš boriti protiv ovog smrdljivog čmara u kojemu živiš. To ne znači da vičeš parole ili se skidaš gol. Ipak je to malo profinjenija borba, i jedina ustvari. U predstavama nikada ne nalazim odgovore nego postavljam pitanja, jer kazalište je za mene mjesto gdje se postavljaju pitanja, a ne daju odgovori. Ako si čovjek kad izađe postavi barem pitanje ili dva, onda je predstava uspjela.
Kako ocjenjujete alternativnu kazališnu scenu u Istri i Hrvatskoj?
Osim performansa, ne postoji alternativna scena ni u Puli, ni u Istri. To je jedna stvar. A drugo, taj termin alternativna je u kontekstu onoga što sam prije govorio – da postoje institucije u kulturi i nezavisne. Ako si nezavisan možeš biti vrhunski profesionalac, školovan i sve, pa tako i pravi teatar, filmaš, i slično. Tako da čemu više alternativa? Mi nezavisni imamo veću mogućnost jer nismo uokvireni repertoarnim stvarima. Nama ne mora svake godina Frey doći režirati. Osim toga, Inat ima jedan određeni rukopis i on se uvijek osjeća, tko god da dođe i radi predstavu. Jer ih ne radim samo ja. Omjer je otprilike pola-pola. Imao sam ciklus mladih autora i tako dalje. To je dvadeset i nešto projekata koje su drugi ljudi napravili. Već su dvije, tri nove cure zainteresirane i pokušale bi napraviti predstavu. Normalno je da ću ja kao čovjek s najviše iskustva i ipak nekom školom na kraju reći da li bi moglo biti dobro ili ne, iako to u kazalištu nikad ne znaš. Možeš imati savršene ideje, da ide sve savršeno, pa cikneš na kraju. To ti jek kao Picasso. Napravio je 12 hiljada stvari – da sedam hiljada baciš u more nikome ne bi bilo žao. Ali je Picasso velik, jebiga.
Razgovarala Ivana-Nataša TURKOVIĆ
Fotografija I. N. TURKOVIĆ
