VIDMARIJO RAŠIĆ: STAND-UP JE U PULI
Scena stand up komedije u Hrvatskoj u posljednjih nekoliko godina značajno raste i širi se po cijeloj državi osvajajući humorom sve veći broj klubova i publike. Od nedavno je čak i Pula počela održavati svoje redovite open mic večeri u klubu Kotač, zbog čega je djelomično zaslužan Vidmarijo Rašić s kojim smo imali priliku odraditi zabavan intervju. Baš kao i većina stand up komičara i Vidmarijo inspiraciju za svoj materijal najčešće pronalazi u događajima iz vlastitog života, premda kako sam kaže, može ga inspirirati bilo što, zbog čega su teme kojima se bavi često vrlo neobične i specifične. Kako je izgledao njegov prvi nastup i zašto se odlučio time baviti možete pročitati u našem intervjuu, a kako izgleda stand up nastup poznatih i manje poznatih komičara možete pogledati već u srijedu, 27. lipnja na prvom pulskom Stand up Showcase‑u koji će se održati na Kaštelu.
Za početak možeš li nam reći što je stand up?
Stand up je umjetnička forma u kojem jedna osoba svojim autorskim materijalom pokušava nasmijati ljude u neko određeno vrijeme.
Možeš li izdvojiti neke domaće ili strane komičare koji su po tvom mišljenju vrijedni slušanja?
Od domaćih mi je super Lajnap ekipa, to su Aleks Curac Šarić, Goran Vugrinec – Goc, Vlatko Štampar i Tomislav Kozačinski – Koza, iako je Kozu sada zamijenio Saša Turković. Fun fact – jedan od prvih puta kada sam nastupao, mislim da mi je to možda čak bio drugi nastup, bio je tamo i Saša. Nije baš dobro prošao, ali ja sam mu rekao „Ti ćeš biti zvijezda, ti baš imaš to!“ Ima dobre fore, njega jako volim slušati.
Što se tiče stranih izvođača, tu gledam i pratim jako puno toga i svi su mi odlični. Dave Chapelle mi je odličan. Od nekih novijih koje u zadnje vrijeme pratim su Big Jay Oakerson, Hannibal Buress, Mark Normand i Sam Morril. Ima tu i puno odličnih ženskih komičarki, kao što su Phoebe Robinson i Maria Bamford. Nedavno sam na „The Standups“ gledao Rachel Feinstein i umro sam od smijeha. Michelle Wolf, ona mi je isto odlična! Naravno, tu su i poznati afirmirani komičari koji su s razlogom uspješni, ali htio sam baš spomenuti neke možda manje poznate i razglasane pa da ljudi pogledaju ako ih zanima.
Kad si već spomenuo Lajnap, možeš kratko prokomentirati poziciju stand up‑a u Hrvatskoj u posljednje vrijeme?
Pa buja, definitivno buja i to je zato što postoji velik broj mladih ljudi koji su se odlučili baviti time i preuzeti organizaciju na sebe. Čak sam i ja, kada sam vidio da oni sve to mogu pomislio da bih možda i ja to mogao. Na temelju te inicijative i postojanju određenog broja ljudi i takvih događaja stvari mogu rasti i razvijati se i to se upravo dešava. Recimo ovako, meni je sada puno lakše u Puli organizirati nešto veće i pozvati ljude koji će koštati, koje će trebati platiti, nego prije open mic‑a. Sada mi je lakše ljude uvjeriti da je to nešto vrijedno njihovog novca i njihovog vremena, i rado će doći, samo zato što već postoji neko temelje. Zato mislim da će se to još i dalje razvijati i povući nove ljude na scenu.
Kako si ti počeo sa stand up-om? Kako si uopće skužio tu neku svoju ljubav prema tome i želju da bi se time htio baviti?
Realno, oduvijek je mene to zanimalo samo jako dugo nisam znao da je to to što me zanima. U srednjoj školi sam bio u nekim skeč grupama i komedijskim predstavama, a i uvijek sam bio „klaun“ u razredu, ne znajući da pritom samo smetam drugim ljudima koji su zapravo htjeli nešto naučiti. Oduvijek sam volio gledati stand up i onda sam prije jedno tri i pol godine otkrio da postoje open mic mjesta u StudiJu Smijeha i da je to dosta ozbiljno u Hrvatskoj. Jer sam svojedobno i ja, kao i velik broj ljudi, bio skeptičan prema hrvatskoj komediji, ali to je samo glupo razmišljanje jer je nikada nisam gledao. Tako sam se prije jedno tri godine odlučio prijaviti na open mic u Studio Smijeha. Kada sam se prvi put prijavio nisam nikome rekao da ću to napraviti, ali moji prijatelji su očito zbrojili dva i dva i došli na moj prvi nastup, a meni nije radio mikrofon… Kada sam drugi put nastupao nije bilo nikog poznatog i bilo mi je jako dobro.
Kako si se osjećao na prvom nastupu? Što ti je prolazilo kroz glavu dok si se pripremao za to?
Iskreno moram reći da sam mislio da će biti puno lakše nego što zapravo jest, jer sam cijeli život na pozornici. Nije lako, užasno je (smijeh).
Kakve su bile reakcije?
reakcije su bile dosta dobre. Mislim da sam, ako se dobro sjećam, bio prvi ili drugi po glasovima publike, što je zapravo bilo prilično loše za mene jer sam se idućih pet puta pripremao za nastup kao da sam bog i najbolji, a onda naravno nije bilo tako. Već na trećem nastupu se sto pedeset ljudi koji me znaju nije nasmijalo na moju foru.
Što napraviš u takvoj situaciji?
Power-through. Snimiš i poslušaš da vidiš gdje si sve zeznuo.
Koji je tebi ili općenito stand up komičarima najveći strah i kako se nositi s njim?
Pa to dosta ovisi od osobe do osobe. Postoji recimo puno ljudi koji imaju cijeli svoj set posložen, šale od riječi do riječi, stil nastupa, sve. Ima ljudi koji mogu samo izaći i pričati šale. Ima ljudi koji vole biti na stejdžu više nego išta drugo u životu, a ima i ljudi koji se bore s ogromnom tremom; Mitch Hedberg je na primjer počeo tako što na svojim nastupima nije gledao u publiku. Ali najveći strah s kojim se ljudi suočavaju – ili izazov – je uspjeti biti potpuno iskren jer je to zapravo ono što čini razliku, a za to treba samo proći velik broj sati, rada i nastupa. To iskren ne mora nužno značiti i dobar i to ne znači pričati samo stvari iz života, nego to znači biti autentičan. To je možda taj strah ili briga ili čak cilj koji je realno zajednički svim performerima svih vrsta. Kada radiš glazbu isto tako moraš naći ono nešto što predstavlja tebe i što bi tebe najviše veselilo slušati, ako radiš film, raditi ćeš film koji bi ti htio gledati. Isto je kada pišeš foru; ako si sam sebi smiješan, onako iskreno sam sebi smiješan, onda je to po meni najbolje i to se lako kuži.
Kakav je tvoj pristup, odnosno koliko su tvoji nastupi uvježbani a koliko improvizirani?
To često ovisi od vrste nastupa, ali recimo da je najčešće 80:20 : 80% je definirano i 20% slobodne improvizacije. Ali to ovisi o nastupu, nedavno sam recimo išao na open mic u Zagreb i htio sam probati neku foru koja mi je te subote pala na pamet. Nisam zapravo imao foru, imao sam samo poantu i onda sam probao na pozornici vidjeti mogu li imati solidnu foru od toga i da li poanta ima smisla. Na poantu su se svi smijali, iako sam rekao prilično odvratnu stvar i to me razveselilo (smijeh). Na tom sam nastupu recimo dosta improvizirao. Ja volim improvizirati i volim reagirati na nepredvidive situacije.
Sada si spomenuo da si testirao foru koja ti je u subotu pala na pamet. Kako inače smišljaš fore, da li samo kada te uhvati trenutak inspiracije ili si ipak izdvojiš tjedno neko vrijeme za to?
I jedno i drugo. Mislim da je zapravo razlika između ljudi koji se žele baviti umjetnošću i ljudi koji se ne žele time baviti ta da ljudi koji se žele baviti umjetnošću misle da je sve što govore važno (smijeh). Želim reći da kada kažem nešto što mislim da je smiješno odmah to zapišem u mobitel, cijeli kontekst i situaciju. Istovremeno se trudim i svaki dan sjesti barem pola sata i pisati ili slušati što sam radio pa dodatno raditi na tome.
Kako znaš da li ti je fora smiješna? Da li testiraš materijal pred prijateljima ili curom prije nego ide pred publiku?
Pa ako je meni smiješna onda je smiješna. Ne testiram pred prijateljima, iako ja dosta stvari i gluposti govorim pred ljudima stalno, ali to je malo drugačije jer je drugačija situacija. To što ja nekom mogu prirodno u priču ubaciti kako me nešto živcira je potpuno drugačije od situacije kada svi šute, svijetla su uperena u mene, ja imam mikrofon u ruci i sada moram njima objasniti zašto je to tako. Pričanje gluposti je jedno, to stalno radim (smijeh), ali prava oblikovana fora se može samo i jedino na pozornici testirati jer nekada i nije loša fora nego je ja samo ne znam dobro objasniti, odnosno nije dobro oblikovana. Nekada može i publika utjecati na kvalitetu nastupa, kada su ljudi previše pijani i slično, ali ipak mislim da to ne može biti izgovor.
Kojim se temama najviše baviš kada nastupaš i gdje nalaziš inspiraciju za svoje fore?
Pa evo na primjer zadnje tri fore koje sam napisao su potpuno različite: jedna je iz stvarnog života, situacije koja mi se zaista dogodila, jedna je nastala jer sam slušao neki podcast o mongolima, a jedna je iz knjige o nekakvim drogama. Tako da su teme razne, od Saše, Tina i Kedže do Džingis-Kana i vjerskih sloboda. Ali trudim se ne potencirati i karikirati neke stereotipe, već se usredotočiti na obrasce ponašanja.
Da li je česta krađa u stand up‑u, pogotovo s obzirom da nam je danas sve dostupno online i što napraviti u tom slučaju?
Pa ovako, postoje premise koje su svima očite i nekada to ne mora značiti da je materijal ukraden koliko možda nije inventivan. Znači, ako ja recimo imam foru o ženama u šopingu, velika je vjerojatnost da nisam jedini koji će imati foru o tome, ali dok god mi nemamo specifične iste riječi ne možeš mi reći da je to ista, ukradena fora. Ali ako je pričam u istom setu o mongolima i o jednoj specifičnoj stvari koju je Džingis-Kan radio i ti isto, onda tu već postoji mogućnost da je netko nekog kopirao. Tako da zapravo treba prvo vidjeti da li je nešto common property, odnosno zajedničko vlasništvo, primjerice muško-ženski odnosi, vlada i slične stvari. U slučaju da je fora ukradena reagiram, kao što bi i u ostalim životnim situacijama koje nisu u redu. Da netko dođe na open mic i krene govoriti nešto što znam da je tuđi materijal – od riječi do riječi tuđi materijal – ja bi ga prekinuo i završio s njegovim nastupom.
Da li misliš da humor može služiti kao alat promjene (načina razmišljanja, stanja, perspektiva, strahova)?
Humor je često bio alat za pomicanje granica prava govora. Lenny Bruce je više puta završio u zatvoru u 60-ima jer je govorio razne prostote. Jednom je policajac morao pročitati jednu njegovu foru na glas u sudnici kako bi Bruce dokazao da fora ima smisla, da ima veću svrhu od samih prostota, jer kada ju je policajac čitao nije bila smiješna, a kada ju Lenny Bruce ispriča poprima potpuno novu dimenziju. Komičari često nastupaju kao glas nacije u slučajevima kao što je na primjer bila „Bush era“ ili sadašnja „Trump era“. Kod nas možda to i nije tako nužno jer su naši političari sami po sebi dosta satirični, ali u svakom slučaju rekao bih da humor nije direktno alat promjene ali je svakako alat istine, jer nam je uvijek nekako najsmješnije ono najiskrenije. Također, ne mislim da humorom mogu izliječiti svoje ili tuđe probleme na pozornici, ali može me natjerati da si postavljam drugačija pitanja o svijetu oko sebe i u sebi, da postanem znatiželjan i da možda potaknem neku iskrenu reakciju. Ako na smiješan način potaknem razgovor o apsurdnosti neke konkretne situacije sadašnjice u državi ili svijetu velika je vjerojatnost da ću natjerati ljude da sagledaju istinu tog apsurda.
Htjela sam ti za kraj postaviti još nekoliko pitanja o open mic‑u u Puli. Kako si se odlučio na organizaciju toga i što si očekivao na početku?
U duhu iskrenosti moram reći da je to prvenstveno bilo iz sebičnih razloga kako bi si osigurao mjesto gdje ću jednom mjesečno moći nastupati (smijeh). Šalim se. Zapravo mi se ta ideja motala po glavi neko vrijeme, probao sam već nešto bio pokrenuti, ali to nije uspjelo. Razmišljao sam gdje bi se to moglo organizirati, kontaktirao nekoliko mjesta, ali je sve to bilo prihvaćeno s malo manje entuzijazma, a onda se pojavila ekipa iz Kluba Kotač koja je čula da ja to želim napraviti u isto vrijeme kada sam ja čuo da bi oni htjeli organizirati nekakav stand up. Došao sam do njih s idejom, vidjeli su da ozbiljno to želim i doslovno smo se u pet minuta dogovorili za open mic. Pitali su što mi sve treba i sve su genijalno organizirali i svi koji dođu kažu da je to jedan od najboljih open mic-ova u Hrvatskoj. Uglavnom, jedna od najvećih želja mi je bila da se netko iz Pule prijavi, da bude ljudi u Puli koji će se time htjeti baviti i moram reći da sam prezadovoljan s rezultatima. Prijavilo se do sada više ljudi nego što sam očekivao i to me jako veseli, pogotovo činjenica da su ti ljudi bili zaista dobri, zaista smiješni.
Možeš li možda dati neki savjet za buduće stan up komičare ili ljude koji bi se možda voljeli prijaviti a malo su neodlučni i sramežljivi?
Treba paziti da svaka rečenica bude smiješna i da nema nepotrebnih riječi koje nemaju veze s forom. Uspori! Koliko god misliš da brzo pričaš na pozornici, uspori i pusti ih da se smiju. Kada se smiju šuti i uživaj u tome, a ako se ne smiju idi dalje. To su sve situacije s kojima se moraš nositi.
Što bi poručio publici koja se sperma doći na open mic i možda nikad nije bila na tome?
Poručio bi da to nije nužno participativna situacija i neka tretiraju to više kao kazalište nego kao mjesto gdje će ići piti, derati se i dobacivati nepotrebne komentare. Osim toga, da se zabavljaju, da plješću i da odgovore ako ih se nešto pita. Generalno da uživaju i neka dođu na vrijeme zbog gužve.
Kada ćeš imati svoj one man stand up show?
Imam trenutno neku ideju za koju se nadam da ću uspjeti realizirati početkom sljedeće godine, neki svojih 20 minuta materijala, ali u malo drugačijoj situaciji od običnog stand up‑a. Sada trenutno radim na tome, a one man show će biti za još nekih 40-ak minuta pravog materijala, pa kad god to dođe. Koliko sam skužio komičari naprave svoj prvi pravi specijal nakon četiri do deset godina bavljenja time. Znači četiri ako su talenti, sedam u prosjeku, deset ako im treba malo više jer se ne bave time ozbiljno. Tako da se nadam u idućih pet godina da se dogodi tih sat vremena. Ja ću biti presretan. Sat vremena one man showa.
Za kraj želiš li još nešto nadodati?
Da bi volio da se još ljudi prijavi na open mic i da je publika ultra fenomenalna. Da je bilo možda ljudi koji i nisu baš na razini zadatka, ali da ih je publika svejedno podržala i da je to nešto što treba probati. U najgorem slučaju znaš na čemu si ako probaš jednom i ne sviđa ti se, a većinom se ljudima svidi jer nema ništa bolje na svijetu nego kada imaš neposrednu reakciju i odgovor na to što radiš.
Razgovarala Mateja FILIPOVIĆ-SANDALJ
Fotografija Maksin PUŽAR
