65. PULA – predstavljena knjiga „Vremoplov 2“

17.07.2018.

Knjiga „Vremeplov 2“ u kojoj je objav­ljen čitav niz tek­s­to­va zanim­lji­vih auto­ra koji su dali svo­je viđe­nje 65 godi­na dugog fes­ti­va­la pred­stav­lje­na je u sklo­pu pro­gra­ma 65. Pule.

Autore je pred­sta­vi­la rav­na­te­lji­ca Festivala Gordana Restović. „Okupili smo auto­re koji su dali osob­ni pečat svo­me tek­s­tu i iz nekog dru­gog ugla, na ose­bu­jan način ispri­ča­li svo­ju pri­ču“, rek­la je. Bruno Kragić dao je osvrt na glum­ce Borisa Dvornika i Pavla Vujisića. „Obično se daju osvr­ti na rad reda­te­lja, a glum­ci su ti kroz koje se per­ci­pi­ra film. Karijere ovih veli­kih glu­ma­ca su poče­le kad i ovaj fes­ti­val te su ga oni pra­ti­li u svo­me ras­tu. Uz to, ove godi­ne se obi­lje­ža­va­ju okru­gle obljet­ni­ce smr­ti oba ta glum­ca. 30 godi­na od smr­ti Vujisića i 10 od Dvornika“, rekao je Kragić govo­re­ći o tome zašto se odlu­čio baš na tu temu. „Obojica su obi­lje­ži­la našu kine­ma­to­gra­fi­ju. Vrhunski su to glum­ci koji su nagra­đi­va­ni u Puli“, dodao je.

Jurica Pavičić u svom tek­s­tu pri­ča o nagra­da­ma. „Popisao sam sve fil­mo­ve koji jesu i one koji nisu nagra­đe­ni u Puli. Zanimljivo je da je mno­go sjaj­nih fil­mo­va osta­lo bez nagra­da, a isto tako neki nagra­đe­ni vrlo su brzo zabo­rav­lje­ni“, rekao je Pavičić napo­me­nuv­ši kako su se stil­ski, žan­rov­ski pa čak i geograf­ski mije­nja­li „prin­ci­pi“ po koji­ma su fil­mo­vi nagra­đi­va­ni. Boško Picula u svo­me tek­s­tu osvr­nuo se na svih 25 godi­na hrvat­skog fil­ma, pri­je­laz iz biv­še drža­ve u današ­nje vri­je­me. „Pula je u to doba doži­vje­la veli­ke pro­mje­ne. 38. Filmski fes­ti­val ras­pa­dao se u našem naj­go­rem ratu. Rat se odra­zio i na film. No, film „Kako je počeo rat na mom oto­ku“ bio je dokaz da Hrvatska želi hrvat­ski film“, izja­vio je napo­me­nuv­ši kako je film neuništiv.

Igor Duda piše o tome kako se Festival odra­zio na Pulu i nje­ne gra­đa­ne, o vre­me­nu kada se u Arenu ula­zi­lo pre­ko zida ne bi li se pogle­dao bar neki film. Diana Nenadić piše o neza­vis­nom fil­mu u kon­tek­s­tu Pule, dok se Lana Skuljan Bilić osvr­nu­la na boga­tu zbir­ku pred­me­ta Pomorskog muze­ja i 1.000 foto­gra­fi­ja Dušana Čurića, koji je osim odlič­nih por­tre­ta Milene Dravić, Borisa Dvornika i osta­lih poz­na­tih glu­ma­ca, sni­mao i poza­di­nu film­sko­ga plat­na, orga­ni­za­to­re Festivala, one mno­gi­ma skri­ve­ne lju­de iza sce­ne. „Na Festivalu je bio od 0 do 24. Istu večer razvi­jao je foto­gra­fi­je koje su se potom auto­bu­som sla­le u Zagreb ne bi li idu­ćeg dana bile objav­lje­ne u Večernjem lis­tu“, ispri­ča­la je auto­ri­ca. Danijel Rafaelić vodio se dnev­ni­kom Richarda Burtona koji je za sni­ma­nja fil­ma „Sutjeska“ bora­vio u Puli i opi­si­vao odla­zak na Brijune, s ciniz­mom govo­rio o fil­mu „Sutjeska“ i u svom dnev­ni­ku otkrio još čitav niz nepoz­na­tih deta­lja. „Bio mi je zanim­ljiv spoj gla­mu­ra toga doba, dok se tada isto­vre­me­no Festival ras­pa­dao“, rekao je Rafaelić.

Miroljub Vučković pisao je o Puli i Festivalu svih 65 godi­na: „Predstavio sam sli­ke Pule iz svo­jih sje­ća­nja, poput onog gene­ral­ne pro­be sa sve­ča­nog otvo­re­nja Festivala i pri­pre­me za dola­zak Tita u Arenu“, ispri­čao je. Sanela Pliško ured­ni­ca je izda­nja i sama auto­ri­ca jed­nog od tek­s­to­va. „Vodila sam se izvr­s­nom knji­gom 207 fes­ti­val­skih dana koja bi sva­ka­ko tre­ba­la dobi­ti svoj nas­ta­vak“, rek­la je.

Igor Galo dobit­nik je nagra­de Fabijan Šovagović a tim je povo­dom izja­vio kako mu je ta nagra­da mno­gos­tru­ko važ­na: „Poznavao sam Fabijana Šovagovića uz kojeg sam igrao kao dje­čak. Tada nisam ni bio svjes­tan što to zna­či igra­ti s glu­mač­kim veli­či­na­ma poput Mie Oremović i Relje Bašića“. Dodao je kako je ta nje­go­va igra pre­ras­la u zaljub­lje­nost u film. „Izuzetno sam pono­san što sam radio s nji­ma, bila je to veli­ka ško­la, veća i od aka­de­mi­je“, izja­vio je napo­me­nuv­ši kako mu je činje­ni­ca da nagra­da dola­zi od stru­ke i da je on iza­bran jed­no­glas­no, mno­go zna­či. Ispričao je kako je nje­go­va kari­je­ra bila pra­vi ame­rič­ki san. „Do 30. sam godi­ne sni­mao čak deset igra­nih fil­mo­va što je danas neza­mis­li­vo“, dodao je. Igrao je u žan­rov­ski vrlo raz­li­či­tim fil­mo­vi­ma i sve su nje­go­ve ulo­ge bile raz­li­či­te, a poseb­no pam­ti svoj prvi film, „Nemiran“ koji je, kaže, neti­pi­čan za ove pros­to­re, ali pra­vi „Bergmanski“. Pamti i igra­nje uz Borisa Dvornika i Pavla Vujisića te isti­če kako mu je film odu­vi­jek u krvi. „Danas bi volio sni­ma­ti film o sebi. Čovjeku koji ima 70 godi­na, zna sve o sebi i može se suoči­ti sa svim iza­zo­vi­ma bez da se pri­la­go­đa­va neče­mu što mu ne odgo­va­ra“, rekao je. Međutim, ponu­de za ulo­ge nema, čemu je, sma­tra, raz­log nje­go­va uda­lje­nost od metro­po­le. „Živim u Puli i tu ću i osta­ti. Radije biram pro­vin­ci­ju mada sam svjes­tan koji je to uteg za moju kari­je­ru“, zaklju­čio je Galo.

Izvor