65. PULA – predstavljena knjiga „Vremoplov 2“
Knjiga „Vremeplov 2“ u kojoj je objavljen čitav niz tekstova zanimljivih autora koji su dali svoje viđenje 65 godina dugog festivala predstavljena je u sklopu programa 65. Pule.
Autore je predstavila ravnateljica Festivala Gordana Restović. „Okupili smo autore koji su dali osobni pečat svome tekstu i iz nekog drugog ugla, na osebujan način ispričali svoju priču“, rekla je. Bruno Kragić dao je osvrt na glumce Borisa Dvornika i Pavla Vujisića. „Obično se daju osvrti na rad redatelja, a glumci su ti kroz koje se percipira film. Karijere ovih velikih glumaca su počele kad i ovaj festival te su ga oni pratili u svome rastu. Uz to, ove godine se obilježavaju okrugle obljetnice smrti oba ta glumca. 30 godina od smrti Vujisića i 10 od Dvornika“, rekao je Kragić govoreći o tome zašto se odlučio baš na tu temu. „Obojica su obilježila našu kinematografiju. Vrhunski su to glumci koji su nagrađivani u Puli“, dodao je.
Jurica Pavičić u svom tekstu priča o nagradama. „Popisao sam sve filmove koji jesu i one koji nisu nagrađeni u Puli. Zanimljivo je da je mnogo sjajnih filmova ostalo bez nagrada, a isto tako neki nagrađeni vrlo su brzo zaboravljeni“, rekao je Pavičić napomenuvši kako su se stilski, žanrovski pa čak i geografski mijenjali „principi“ po kojima su filmovi nagrađivani. Boško Picula u svome tekstu osvrnuo se na svih 25 godina hrvatskog filma, prijelaz iz bivše države u današnje vrijeme. „Pula je u to doba doživjela velike promjene. 38. Filmski festival raspadao se u našem najgorem ratu. Rat se odrazio i na film. No, film „Kako je počeo rat na mom otoku“ bio je dokaz da Hrvatska želi hrvatski film“, izjavio je napomenuvši kako je film neuništiv.
Igor Duda piše o tome kako se Festival odrazio na Pulu i njene građane, o vremenu kada se u Arenu ulazilo preko zida ne bi li se pogledao bar neki film. Diana Nenadić piše o nezavisnom filmu u kontekstu Pule, dok se Lana Skuljan Bilić osvrnula na bogatu zbirku predmeta Pomorskog muzeja i 1.000 fotografija Dušana Čurića, koji je osim odličnih portreta Milene Dravić, Borisa Dvornika i ostalih poznatih glumaca, snimao i pozadinu filmskoga platna, organizatore Festivala, one mnogima skrivene ljude iza scene. „Na Festivalu je bio od 0 do 24. Istu večer razvijao je fotografije koje su se potom autobusom slale u Zagreb ne bi li idućeg dana bile objavljene u Večernjem listu“, ispričala je autorica. Danijel Rafaelić vodio se dnevnikom Richarda Burtona koji je za snimanja filma „Sutjeska“ boravio u Puli i opisivao odlazak na Brijune, s cinizmom govorio o filmu „Sutjeska“ i u svom dnevniku otkrio još čitav niz nepoznatih detalja. „Bio mi je zanimljiv spoj glamura toga doba, dok se tada istovremeno Festival raspadao“, rekao je Rafaelić.
Miroljub Vučković pisao je o Puli i Festivalu svih 65 godina: „Predstavio sam slike Pule iz svojih sjećanja, poput onog generalne probe sa svečanog otvorenja Festivala i pripreme za dolazak Tita u Arenu“, ispričao je. Sanela Pliško urednica je izdanja i sama autorica jednog od tekstova. „Vodila sam se izvrsnom knjigom 207 festivalskih dana koja bi svakako trebala dobiti svoj nastavak“, rekla je.
Igor Galo dobitnik je nagrade Fabijan Šovagović a tim je povodom izjavio kako mu je ta nagrada mnogostruko važna: „Poznavao sam Fabijana Šovagovića uz kojeg sam igrao kao dječak. Tada nisam ni bio svjestan što to znači igrati s glumačkim veličinama poput Mie Oremović i Relje Bašića“. Dodao je kako je ta njegova igra prerasla u zaljubljenost u film. „Izuzetno sam ponosan što sam radio s njima, bila je to velika škola, veća i od akademije“, izjavio je napomenuvši kako mu je činjenica da nagrada dolazi od struke i da je on izabran jednoglasno, mnogo znači. Ispričao je kako je njegova karijera bila pravi američki san. „Do 30. sam godine snimao čak deset igranih filmova što je danas nezamislivo“, dodao je. Igrao je u žanrovski vrlo različitim filmovima i sve su njegove uloge bile različite, a posebno pamti svoj prvi film, „Nemiran“ koji je, kaže, netipičan za ove prostore, ali pravi „Bergmanski“. Pamti i igranje uz Borisa Dvornika i Pavla Vujisića te ističe kako mu je film oduvijek u krvi. „Danas bi volio snimati film o sebi. Čovjeku koji ima 70 godina, zna sve o sebi i može se suočiti sa svim izazovima bez da se prilagođava nečemu što mu ne odgovara“, rekao je. Međutim, ponude za uloge nema, čemu je, smatra, razlog njegova udaljenost od metropole. „Živim u Puli i tu ću i ostati. Radije biram provinciju mada sam svjestan koji je to uteg za moju karijeru“, zaključio je Galo.
