Jurkas, Galić i dokumentarci o filmu

19.07.2018.

PFF – 4. I 5. DAN

Anđelo Jurkas nas­tav­lja sa svo­jim hiper­pro­duk­tiv­nim tem­pom. Nakon lanj­skog nas­tu­pa s čak dva cje­lo­ve­čer­nja fil­ma u Areni (Fuck Off I Lov You, Zbog tebe), ovog utor­ka pri­ka­zao je novi film „Do kra­ja smr­ti“, a na ovo­go­diš­njem fes­ti­va­lu pred­stav­lja i svoj film u nas­ta­ja­nju „Sretan kraj“.

Jurkas ponov­no koris­ti recept moza­ič­ke nara­ci­je, pra­te­ći broj­ne liko­ve u krat­kim epi­zo­da­ma, i uspi­je­va u svoj film dovu­ći ogro­man broj slav­nih glu­ma­ca i glu­mi­ca. No, pro­blem je sli­čan kao i s lanj­skim fil­mo­vi­ma, budu­ći da te sil­ne epi­zo­di­ce ne uspi­je­va spo­ji­ti u smis­le­nu i donek­le pove­za­nu cje­li­nu. Jurkas je pra­va enig­ma suvre­me­ne hrvat­ske kine­ma­to­gra­fi­je, prvens­tve­no zbog svo­je hiper­pro­duk­tiv­nos­ti kojoj je teško odre­di­ti svrhu.

Da je sve moti­ve koji su raz­ba­ca­ni u nje­go­va tri cje­lo­ve­čer­nja fil­ma (čet­vr­ti je na vidi­ku) sku­pio na jed­nom mjes­tu i teme­lji­to sor­ti­rao, a zatim poku­šao nara­tiv­no moza­ič­ki uobli­či­ti, vje­ro­jat­no bi napra­vio više nego soli­dan cje­lo­ve­čer­nji film. Naročito s obzi­rom na to da je Jurkas talen­ti­ran autor koji ima smis­la za kadar i može pre­ni­je­ti emo­ci­je. No, ovak­vim štan­ca­njem slič­nih tema i moti­va gubi se smi­sao, jer će za koju godi­nu biti teško sje­ti­ti se ime­na svih nje­go­vih fil­mo­va, a kamo­li ono­ga što se u nji­ma zbiva.

Veteran Eduard Galić se u fil­mu „Za ona dobra sta­ra vre­me­na“ tako­đer bavi pri­pad­ni­ci­ma hrvat­ske mla­de­ži, koji se nala­ze na poli­tič­koj pozor­ni­ci pri­je­la­za iz komu­nis­tič­kog u kapi­ta­lis­tič­ki sus­tav, ali to ipak radi suz­dr­ža­ni­je i samo­dis­ci­pli­ni­ra­ni­je od Jurkasa. Valja spo­me­nu­ti i dugo­me­traž­ne doku­men­tar­ce koji se pri­ka­zu­ju u 17.00 popod­ne u Kinu Valli, a bave se odre­đe­nim film­skim temama.

Tako smo do sada mogli gle­da­ti izvr­s­ne doku­men­tar­ce o Ingrid Bergman i Caryju Grantu, koji baca­ju novo svje­tlo na nji­ho­ve osob­nos­ti i dje­la, te odli­čan doku­men­ta­rac o film­skoj pro­izvod­nju u Njemačkoj za vri­je­me naciz­ma (Hitlerov Hollywood). Nešto sla­bi­ji je doku­men­tar­ni film „Postati Bond“, o Australcu koji je slu­čaj­no dobio ulo­gu Jamesa Bonda i nakon uspje­ha odus­tao od nje, budu­ći da se reda­telj više bavi tri­vi­jal­nos­ti­ma iz živo­ta pro­ta­go­nis­ta nego slu­ča­jem Bond.

 

Elvis Lenić