Mediteran nije dovoljan
PFF – 1. DAN
Prvi dan 65. Pulskog filmskog festivala protekao je u znaku koprodukcija i domaćih filmova.
Predvečer je u Istarskom narodnom kazalištu prikazana zanimljiva švedsko-hrvatska koprodukcija „Jimmie“, redatelja Jespera Ganslandta, koju je najavio hrvatski koproducent Bojan Kanjera uz prisustvo hrvatskog dijela filmske ekipe. Ovom filmu prethodila je kratka grčko-hrvatska koprodukcija „Treća vrsta“, redatelja Yorgosa Zoisa, koji na dojmljiv način spaja niskobudžetni stilizirani SF film s migrantskom krizom koja potresa jug Europe.
Kratki film „U ime Jagode, Čokolade i Duha Svetoga“ otvorio je i hrvatski program u Areni, ali ta je čast ipak mogla pripasti nekom ujednačenijem djelcu. Redateljica Karla Lulić režirala je mediteransku priču s nadrealnim elementima na tragu Fellinija (koristeći kulise i statiste istarskog Svetvinčenta), ali pritom je zanemarila činjenicu da se svaki redatelj može vrlo lako opeći u igri s Fellinijevim nasljeđem.
Naročito je iritantna gluma Helene Minić Matanić, čiji fatalni lik podsjeća na Fellinijevu Gradiscu, koja nije uspjela niti pošteno svladati čakavski dijalekt za ovu ulogu. Jedini plus su Prle i Mrlja (Let 3) kao lokalni policajci, kao i činjenica da u filmu glumi Igor Galo, kojemu je te večeri u Areni uručena Nagrada Fabijan Šovagović za životno glumačko postignuće.
Sljedeći film „Aleksi“ također je djelo redateljice, mlade i nagrađivane Barbare Vekarić, a bavi se svakodnevicom istoimene razmažene cure (Tihana Lazović) koja se vraća kod svoje bogate obitelji u Dalmaciju. Film je predivno snimljen, poput reklame za vinarsku industriju ili turističkog spota, ali uživjeti se u motivaciju i obrasce ponašanja naslovne junakinje nije nimalo lagan zadatak.
Izbornik je vjerojatno htio ići na kartu populističkih naslova mediteranske tematike, kao najzgodnijeg odabira za večer otvaranja, ali ne može se reći da je to bio pravi pogodak. Doduše, nagledali smo se tijekom proteklih godina i desetljeća u Areni i lošijih otvaranja.
Elvis Lenić
