Razgovor s Igorom Galom – dobitnikom nagrade Fabijan Šovagović na 65. Puli
“Sanjam da u Istri nakon 65 godina konačno dobijemo vlastiti film”
Pulski glumac Igor Galo je na 65. Pulskom filmskom festivalu primio nagradu Fabijan Šovagović. 1968. godine potencijal tada mladoga glumca Igora Gala prvi je naslutio Krešo Golik, kada je brucoša iz Pule i bivšeg kazališnog amatera odvratio od studija šumarstva i dao mu prvu filmsku ulogu u legendarnoj obiteljskoj komediji „Imam dvije mame i dva tate“, u kojem je igrao s Reljom Bašićem i Fabijanom Šovagovićem. Razgovor s Galom započeli smo s pitanjem koliko mu ta nagrada znači?
Kad od samog početka, već na prvom filmu, sretnete Fabijana Šovagovića i imate iskustvo s njim snimati tri – četiri filma i onda dobijete nagradu koja nosi njegovo ime, pa kud čete ljepši krug?! Počnete prije 50 godina sa živim Fabijanom Šovagovićem i onda dobijete nagradu Fabijan Šovagović, ničeg ljepšeg! K tome još u Puli, gradu koji je moj, u Istri… Ne znam postoji li ljepši trenutak. Nagradu sam primio u punoj Areni, s predivnom publikom, bila je ugodna lijepa noć… Bila je to jedna predivna atmosfera i noć za pamćenje i nadam se da će ostaviti traga u svima nama, na više strana kako bi bolje promotrili tko smo, što smo i što radimo. I kakvi potencijali uopće leže u Istri, Puli, Hrvatskoj te da se probamo osloboditi „okova“ koji nas sprječavaju u punoj aktivaciji. Da ne budem grublji… Jer danas imamo situaciju gdje je umjetnik u zemlji gdje su serviseri tih istih umjetnika konstantni – sigurni u plaći, lijepo uhljebljeni, dobro promišljaju, kako vidim, naše sudbine i ne može krenuti bolje. Ili da na isti način dijelimo sudbinu ili ih mi zapravo ne trebamo kao servisere.
Problem servisiranja i Festivala i svega drugoga je ono što najviše opterećuje ovo malo društvo. Ako to budemo malo stresli s leđa, mislim da su onda neslućene visine. I nadam se i sanjam da mi konačno u Istri nakon 65 godina dobijemo vlastiti film, promišljen ovdje i napravljen ovdje. A ne da servisiramo druge, nikakvu kinematografiju, pa ni samu Hrvatsku. Nego da probamo iskoračiti iz tog okvira. Nadam se da razumijete ovu poruku. Mislim da treba ovako početi govoriti i onda ćete vidjeti što će se sve tu osloboditi.
Kad ljudi promišljaju sami o sebi, onda se i poštuju. Ne kažem da trebaju biti ponizni, ako znate svoju vrijednost, poniznost nije potrebna. Vi poštujete svakoga ali ne dozvoljavate da vas čini manje moćnim, a to je tako i na filmu. Ja sam dovoljno star i dovoljno dugo na filmu i imao sam iskustva i na internacionalnom filmu i znam kako nas cijene vani, strani redatelji i strani producenti. A mi nismo jedni druge podržavali u tom plasmanu vani. To su karakteristike slabih, a ne jakih. Jaki mogu podnijeti sve. Nije bitno biti brojčano velika nacija.
Prije 51 godinu zadnji put ste ilegalno ušli u Arenu, kako ste ispričali prilikom uručenja nagrade.
Da, tada sam probudio jednu malu nostalgičnu priču svih naših sugrađana koji su imali ta iskustva i gdje je bio ponos preskočiti zid i gledati film i uživati pod tim zvijezdama. Tad su to bila mnogo veća uživanja jer su tada ljudi zauzimali mjesta u Areni po danu a ne po noći kako bi sačuvali mjesto! Nosili su jastuke, marende i uspavljivali djecu u Areni samo da bi sačuvali mjesto i da bi gledali film. Ne kažem da tako treba i sada biti ali to označava respekt naših sugrađana prema onom što se događa u Areni. To je ono što je fantastično.
I ono što je najvažnije, nitko u svijetu nikad nije imao Festival toga oblika i dimenzija kao što je bila Arena. Glavna karakteristika tog Festivala je bila ta što on nije bio elitistički. Vi ni u Veneciju, ni u Cannes ni u Moskvu na festival ne možete ući! Ne možete doći na Lido ni plivajući! To su te bitne razlike. Ovdje imate suživot građana, publike i filma. Tamo je to neka predstava za neku družinu s koje se samo šalju video linkovi. Nemate direktnu atmosferu. Ali to očito ljudi ne prepoznaju kao razliku. I to je ono što je ovaj Festival imao i ima i danas. I to je ono što je svjetski!
Živjeli ste američki san i imali jedno jedinstveno filmsko iskustvo koje mnogi današnji glumci ne mogu ni sanjati.
Tako je. No moja najveća odluka bila je ta što sam nakon 10 igranih filmova u Zagrebu gdje sam živio, odlučio vratiti se u Pulu jer sam na kraju bio bez ičega. Do 25. godine sam za redom radio filmove. Usporedite to sa sadašnjom sudbinom glumaca u Hrvatskoj. To je san snova. Koji prosječan glumac može do 25. godine i jednu glavnu ulogu dobiti. Gledajući oko sebe mlađe i starije kolege to je nedostižno. Ja sam do 30. godine imao takvo iskustvo da sam radio s jednim Oskarovcem u crtanom filmu i jednim Oskarovcem u igranom filmu.
Radili ste i s glasovitim Samom Peckinpahom…
Sammyijev film je jedan od deset najboljih filmova svjetske kinematografije. To iskustvo rada s njim je nepojmljivo. Ali možda više nego to što sam bio ispred kamere je to što je na meni ostavilo traga što sam ja stalno bio sa Samom iza kamere. Zanimljivo da nitko od naših nije imao interes da mu nosi kavu, iako je to u većini slučajeva bila rakija, ali samo to da stojim i gledam, to iskustvo da budem s njima iza kamere bilo je nešto što mi je možda najviše koristilo iz filma. A to malo ljudi zna.
Većina ljudi misli da je filmski umjetnik kad/čim završi akademiju. A sjetit ću se sad izjave 104 godine starog glumca Kirka Douglasa koji je kad su ga na Olimpijadi u Sarajevu 1984. godine pitali je li on filmski umjetnik, rekao: „Ne bi se usudio reći da li sam umjetnik. Ja bi više naglasio to da sam cijeli život radio, mislio i bio u filmu, proživljavao film i da moja djeca to isto iza mene misle i rade, a da li ću biti umjetnik ili ne, to nije na meni da kažem“.
Surađivali ste i s domaćim i stranim redateljima. Koja je razlika u radu s njima?
Strani redatelji nikada me nisu uzimali po šabloni koju sam imao ovdje. Mene su ovdje uvijek gledali kao ljepuškastog dečka koji ljubi cure dok su me strani autori sasvim drugačije sagledavali. I to je ono što je bitna razlika. Kod nas ako netko jednom igra grubijana, igra grubijana i razbijača u deset idućih filmova jer mu takve uloge stalno nude, što je katastrofa. To je potpuno nepoznavanje materije. Upotreba glumca u domaćem filmu je po meni katastrofalna. Mi imamo dragulje koje ne znamo upotrijebiti. To nije samo kritika, to je jedno viđenje situacije koje bi nas trebalo potaknuti da drugačije sagledavamo film.
Postoji konstanta u kulturi i glumci koji su konstantni i oni koji su varijabila. Jedni se stalno dodvoravaju birokratima i to je konstanta. Mislim da to servisiranje umjetnika koji su stalno na varijabili na vjetrometini dokazivanja, bivanja jest nešto što je najveći uteg i to ne samo u kulturi.
Koji su vam bili filmski uzori?
Ja oduvijek obožavam film, ali nekakve tipične uzore nisam imao.
Najbolja uloga?
Prvi film i prva uloga je uvijek nešto što ne možete zaobići. A onda imate nekoliko filmova koje ne znam kako su neki zanemarili. Npr. „Nemir“ je netipičan film za hrvatsku kinematografiju. Možda mi je najbolji film sljedeći. Kome se nadam. Šalim se, naravno. Bitno je opstati i bitno je živjeti film.
S kim ste se osjećali dobro ispred kamere? S kojim kolegicama i kolegama? Je li bilo teško uspostaviti sinergiju?
Nije bilo nikakvih problema, dapače, vrlo smo bili dobri. Ali nekoliko je ljudi obilježilo moju profilaciju. Jedan od prvih bio je Slobodan Cica Perović. On je jedan od maestralnih glumaca. Glumac širokog raspona, od kazališta do filma, magičan je. Bilo je zadivljujuće biti pored njega. To je ono što mi je ostavilo traga. Naravno, tu je i Paja Vujsić i Boris Dvornik na jedan nevjerojatan način. Kada ste vi ravnopravan partner takvim veličinama, a zapravo ste klinac, to je ono što vas obilježi. Ja sam zapravo pretrčao generacijsku priču. To je ono što je možda neki put i problem, ali ja sam zapravo taj svoj glumački put na preskoke napravio. To je ono najvažnije što nosim sa sobom.
Na ovogodišnjem Festivalu gostovali ste filmom „U ime Jagode, Čokolade i Duha Svetoga“.
Da, u filmu mlade redateljice Karle Lulić koji je sniman u Savičenti igram kratku i simpatičnu ulogu slastičara i drago mi je da sam tako podržao njen rad.
Kakav lik bi voljeli odglumiti? Što vam predstavlja glumački izazov?
Volio bi glumiti čovjeka od 70 godina koji zna sve o sebi i negativno i pozitivno, i koji se može suočiti s tim kakav je, ali da to proba ispričati bez uljepšavanja. Mislim da je to možda najveći izazov svakog glumca. Da se čovjek skroz razgoliti i da onda shvati što je i tko je. Čovjek kad se ujutro gleda u ogledalo vidi sam sebe u toj svojoj ulozi.
Razgovarala Paola ALBERTINI
Fotografije Arhiva Pula Film Festivala
