Glazbena recenzija: Blood Orange “Negro Swan“ (Domino, 2018.)

09.10.2018.

Na svom naj­no­vi­jem, čet­vr­tom stu­dij­skom albu­mu kao Blood Orange, Devonté Hynes istra­žu­je kom­plek­s­nost živ­lje­nja mar­gi­na­li­zi­ra­nih oso­ba i nemo­guć­nos­ti reali­za­ci­je vlas­ti­tih identiteta.

Pjesme na albu­mu “Negro Swan“ ispre­ki­da­ne su sek­ven­ca­ma inter­v­jua s trans akti­vis­tom Janet Mock, uglav­nom na temu opre­si­je nad mar­gi­na­li­zi­ra­nim sku­pi­na­ma – oso­be koje su isto­vre­me­no i queer i crn­ci što ih dovo­di u vrlo neza­vid­nu situ­aci­ji u druš­tvu koje funk­ci­oni­ra na dru­ga­či­jim nor­ma­ma i vri­jed­nos­ti­ma, a dije­lom se to odno­si na Haynesovo dje­tinj­stvo u Velikoj Britaniji.

Kao glaz­be­nik, Haynes u pos­ljed­nje vri­je­me nje­gu­je alter-pop izri­čaj, ser­vi­si­ra­ju­ći i sura­đu­ju­ći s veli­kim bro­jem pop i rap glaz­be­ni­ka kao ASA Rocky, Carly Rea Casper, Girlpool i mno­gim dru­gi­ma. Taj model surad­nje nas­tav­lja se i na ovom albu­mu, na kojem gos­tu­ju Caroline Polachek, Tei Shi, Ian Isiah, pje­va­či­ca alt-soula Georgia Anne Muldrow, glu­mi­ca Amandla Stenberg, Adam Bainbridge, Diana Gordon i drugi.

Možda upra­vo radi teme kojom se bavi, a koja je sumor­na i ank­si­oz­na, na albu­mu nema onih gro­ovy rit­mo­va koje su obi­lje­ža­va­le zad­nji album, a koji je meni osob­no u godi­ni kojoj je objav­ljen bio jedan od boljih glaz­be­nih uradaka.

Nekako sam oče­ki­vao novog Princea, među­tim, više je to Prince u tinej­džer­skim dani­ma, nesi­gu­ran, na tre­nut­ke geni­ja­lan, ali bez onog maj­stor­skog dodi­ra kojom je znao zaokru­ži­ti svo­ju glaz­bu u svo­jim kas­ni­jim, zre­li­jim ostvarenjima.

Haynes, kao da se ovim albu­mom iz zre­le vra­tio u nekak­vu pred­ti­nej­džer­sku fazu, počet­ka muta­ci­je i ado­les­cent­ske potra­ge za vlas­ti­tim iden­ti­te­tom. Iako su tek­s­to­vi zre­li i pro­pi­tu­ju zais­ta ozbilj­ne teme, u glaz­be­nom smis­lu, na ovom albu­mu Haynes zvu­či kao neka kom­bi­na­ci­ja naj­lo­ši­je, kas­ni­je faze Michael Jacksona i već spo­me­nu­te tinej­džer­ske faze Princa.

Nije to loš album, dapa­če, što ga dulje slu­ša­te dojam je sve bolji (dodu­še na prvo slu­ša­nje bio sam zgro­žen jer je zvu­čao podos­ta kičas­to), ali neka­ko mis­lim da je pro­pus­tio pri­li­ku zazvu­ča­ti kao zreo, pre­poz­nat­ljiv glaz­b­nik, koji ima “ono nešto”. Ipak se nadam da ćemo to čuti na slje­de­ćem albumu.

DJ Marino