Biciklom po Sjevernoj Koreji sa Snežanom Radojičić u Gradskoj knjižnici i čitaonici Pula
Snežana Radojičić predstavila je knjigu „Severna Koreja – putovanje po zemlji Kim Džong Una“ u srijedu, 14. studenog u Gradskoj knjižnici i čitaonici u Puli. Najprije joj je dobrodošlicu poželjela ravnateljica knjižnice Nela Načinović, a samu je autoricu ugodno iznenadila popunjena dvorana. Inzistirala je na osvjetljenju kako bi mogla promatrati lica koncentriranih slušatelja.
Izlaganje je počela kratkom biografijom naglašavajući da nije oduvijek bila odvažna putnica željna neposrednoga istraživanja, već se zadovoljavala čitanjem o tuđim iskustvima iz sigurnosti svoga doma. Tek je u zreloj dobi shvatila da se treba prepustiti svemu što nije bezumno opasno i krenuti otkrivati svijet, a isprva se oslanjala na zadnje sigurne točke koje pružaju uporište – novac i suputnik. Stoga je krenula u pohod s čovjekom koji je imao iste preferencije, a pronašla ga je u virtualnom okruženju. No druženje s njim, koje je preraslo u romantičnu vezu, nije dugo trajalo kao ni novac pa je skrenula u zonu potpune nepredvidivosti i rizika ne želeći odustati od pothvata. Kad je shvatila da sigurnost ne pružaju okolnosti, već njezina samostalnost i samodostatnost, uvidjela je da nema nikakve prepreke ni da se popne na Himalaju suočavajući se s odronima ili da se uhvati ukoštac s neugodnom mongolskom klimom i pijanim ispadima pripadnika tog naroda.
Dok je govorila o nepreglednim cestama okruženim kilometrima pustinje, imali smo priliku sve to vidjeti i na fotografijama. Fotografije su se najčešće odlikovale simetrijom i bile fokusirane na jedan objekt, npr. šator, koji bi obično bio negdje na sredini kompozicije.
Prije prelaska na glavnu temu razgovora autorica nije htjela zaobići fascinaciju Japanom. Spomenula je njihove tipične, tradicionalne vrijednosti kao što su kolektivni duh, poštovanje prema radu i kooperativnost. Istaknula je i neke trivijalnosti koje ih neobjašnjivo zabavljaju, primjerice karaoke. Primijetila je i njihovu diskreciju, suzdržanost i nenametljivost u ponašanju, no priča o otuđenosti koja se ponekad krije iza toga ovdje nije došla na red s obzirom da se o Japanu ipak sporadično govorilo. Japan nas je samo polako doveo do istočne strane, gdje je i naše konačno odredište – Sjeverna Koreja.
Kolektivizam spomenut u Japanu može se primijeniti i na Koreju. Ljudi ovdje naprosto ne žele odudarati od prosjeka, biti drugačiji i isključeni iz društva. Radojičić o tome govori s mnogo razumijevanja iako sebe proglašava individualistom, osobom koja ne voli biti rob sistema. No pozitivno je što segmente tuđe kulture ne želi puno interpretirati, a kamoli o njima suditi. Svaki element ima svoju povijest i društveno-politički kontekst. Ne može se na njega gledati izolirano niti mu ispravno pristupiti iz naše, kulturno udaljene perspektive kao da je jedina postojeća.
Kad govorimo o izumima i otkrićima, također se previše oslanjamo na zapadnu kulturu i uzimamo zdravo za gotovo, bez promišljanja, ustaljene informacije. Međutim, na korejskom je teritoriju tisak već procvao u vrijeme kad se u našim krajevima o tome samo sanjalo. To je već jedan element po kojem možemo isključiti pretpostavku da je kultura o kojoj autorica govori inferiorna u odnosu na našu samo zbog prve asocijacije na strogost i kult vođe naroda, nešto što mislimo da smo prevladali.
Dakle, nošenje značke s likom vođe te poštovanje njegova spomenika i fotografije nešto je što nas asocira na odnos prema Titovoj ličnosti te nam to bolje pomaže da razumijemo Korejce. Međutim, naglašavam, samo olakšava taj proces shvaćanja, no ne možemo ta dva primjera poistovjetiti. Nadalje, posebnost države je i u stupnju sigurnosti koji pruža pojedincu. Pljačka ili ubojstvo ovdje nisu ono što bi stranca trebalo zabrinjavati. Uzmimo u obzir i da turist ima obavezna dva vodiča, koji ga upućuju i savjetuju. Poslušnost je ovdje važna jer iako ide na štetu slobode, ipak itekako doprinosi navedenoj sigurnosti i stabilnosti hijerarhije društva. U Sjevernoj Koreji, naime, postoji jasna podjela na staleže.
Autorica ostavlja otvoreno pitanje koliko su ljudi doista zadovoljni i prilagođeni sustavu u kojem žive. Daje neke primjere koji upućuju na iluzije koje se prodaju kako bi društvo izvana bilo predstavljeno u posve drugom svjetlu u odnosu na stvarno stanje. Primjerice, zabranjeno je fotografirati devastirani krajolik – ruševne objekte ili siromašna sela. Radojičić ipak ne govori o licemjerju te činjenice, već je za nju to neutralan podatak, vrijedan zanimanja.
Na kraju izlaganja ponešto je rekla i o ostalim knjigama koje je objavila te pozvala publiku na postavljanje pitanja. Slušatelje je zaintrigirala tema pa su autoricu još malo zadržali provjeravajući pouzdanost priča na koje su dosad naišli u medijima o toj državi strogih pravila. Rado im je razjasnila dvojbe i zaokružila izlaganje ponavljanjem stava da ne možemo mnogo suditi o drugim kulturama.
Tekst Maja GREGOROVIĆ
Fotografije Vladimir BUTKOVIĆ
