Daniel Načinović na 24. Sa(n)jam knjige u Istri
Poezija uvijek pobjeđuje
• U sklopu programa „Istra ispod kore“ u četvrtak, prvog dana 24. Sajma knjige u Istri, predstavljena je knjiga „Književni portret: Daniel Načinović“, objavljena nedavno u izdanju Istarskog ogranka Društva hrvatskih književnika. U njoj je kroz odabrane novinske tekstove sagledan opus ovog pjesnika, prozaika, esejista, novinara, prevoditelja (s talijanskog, francuskog i slovenskog na hrvatski i s hrvatskog na talijanski) koji se „ne kloni ni lakih nota“.
Već tradicionalno, prvu promociju Sajma otvara njegova direktorica, Magdalena Vodopija, koja je naglasila kako joj najaviti Načinovića nije samo velika čast, već prema njemu osjeća i veliku pripadnost. „On nije samo istarski bard, već donosi neku osjećajnost Istre koju nitko osim njega nema, a možda i neće imati. Njegov je opus neprocjenjiv za kulturnu baštinu ovih prostora“, kazala je Vodopija.
Aljoša Pužar, u svojstvu predstavljača, knjigu je nazvao pravom poslasticom, lijepim izdanjem nadopunjenim i DVD-om s 90 minuta zanimljivih razgovora s autorom. U knjizi je prikupljeno 30-ak tekstova poznatih novinara o Načinovićevu radu, bogato je ilustrirana njegovim privatnim fotografijama kao i onima s javnih nastupa, a sadrži i autorovu opsežnu bio-bibliografiju. Pužar je istaknuo ulogu urednika edicije Književni portreti, Borisa Domagoja Biletića, kao „kulturtregera“ kojem nije žao utrošiti dane i mjesece na prikupljanje građe za ovakve knjige kojima odaje počast kolegama koji su to zavrijedili (u istoj ediciji već je objavio portrete Milana Rakovca, Tatjane Arambašin, Miroslava Sinčića i Stjepana Vukušića). Biletić je odgovorio kako je ideja za ovu knjigu (84. u nizu edicije Nova Istra, za koju kaže da već „prčka“ i oko 90. naslova) nastala još prije 15 godina, a pri izboru uvrštenih tekstova nastojao je izdvojiti one koji autora najbolje predstavljaju publici.
Po Biletiću je Načinović „pisac-most“ između pisaca rođenih 3o-ih i 40-ih godina prošlog stoljeća i onih kasnije, kojima možda nije jasno da je 1976. prva objavljena Načinovićeva knjiga, zbirka poezije „Tu i tamo nedjelja“, kojom se „od prvog stiha predstavio kao osviješteni autor“ u to vrijeme bila nevjerojatan događaj. Bila je senzacija, posebno među kolegama u književnom klubu „Istarski borac“ iz kojeg su i Biletić i Načinović izrasli. Podsjetio je da je Načinović u mnogo čemu bio istarski začinjavac – uz ostalo, sastavio je i prvi sonetni vijenac na čakavici, „Libar od vrimena“. Dugo je godina bio novinar Glasa Istre, a s lakoćom se izražava kroz različite žanrove i jednako se dobro snalazi u rodnom labinskom dijalektu i „općem“ čakavskom idiomu, kao i u književnom hrvatskom i talijanskom. Biletić posebno ističe kako Načinović uspijeva objediniti različite dijelove Istre i njegovu sposobnost „povezivanja onkraj granica“. Već sa svojom drugom knjigom, zbirkom kratkih priča „Obale, masline i trgovi“ 1980. nametnuo se kao formiran autor i prepoznat je od kritičara kao iznimna književna pojava na nacionalnoj razini, a do sada ima već 58 ukoričenih naslova. Neovisno o njegovom širokom djelokrugu i polju interesa, po Biletiću je Načinović ipak elementarno pjesnik koji je ostao „vječiti dječak i trubadur“, koji zna nasmijati publiku, a na svojim nastupima nerijetko se primi i gitare te zapjeva poneki svoj uglazbljeni stih.
„Ne bih smio, ali da, pjevam i po festivalima!“, našalio se Načinović, dodavši da mu je uvijek bilo strašno neugodno kad ga se hvali. S druge mu je strane drago, svjestan je svojih zasluga, a ego mu je „možda i veći nego što pokazuje“, što je samo jedan od paradoksa koji prate njegov život i rad. Biletić se osvrnuo na današnji svijet kompetitivnosti i „u se, na se i poda se“ stava koji je vidljiv i u odnosu prema književnosti i upitao se koja je uloga pisca u takvoj zajednici, a Načinović je odgovorio citirajući Puškina: „Nadam se da sam budio dobra čuvstva.“, dodavši „ja sam kao lanterna koja širi svoje zrake“. Napomenuo je da je dužan ne raditi to iz koristoljublja, iako mu ne bi bio mrzak ni novčani uspjeh njegovih knjiga.
„Imao sam sreću da nigdje nisam baš toliko „zaorao“ da bi se osjetio smrad diletantizma“ pričao je dalje Načinović, istaknuvši kao najvažniji kriterij pisanja univerzalnost i razumljivost, te je podijelio i jedan svoj spisateljski trik: uvijek dok piše zamisli si tri Kineza i zapita se da li bi i oni iz napisanog mogli „pokupiti nešto za sebe“. Upravo ta potreba za jasnim i srdačnim dijeljenjem njegovom radu daje smisao bez kojeg se, kaže, pisanjem ne bi ni bavio.
Zašto je prije svega pjesnik? Zato jer, po njemu, historiografija nije vrhunac ljudskog promišljanja. Budući poezija bilježi neki među-prostor između sna i jave, kreće se s njenom pomoći jer je „uvjeren da je pjesnički svijet najmjerodavniji da opiše suštinu ljudske psihe i metaforičke dimenzije, želju za transcendencijom po kojoj čovjek i jest čovjek. Stoga poezija, istražujući predjele u koje se samo ona može zaputiti, uvijek pobjeđuje“.
Predstavljanje je okončano Francijevom „Addio, Pola“, nezvaničnom pulskom himnom, za koju je manje poznato da je tekst napisao upravo Načinović.
Tekst Daniela KNAPIĆ
Fotografije arhiva Sajma i DHK
