Predstavljeni rezultati 14. Škole filma Pulske filmske tvornice
Zavidna vizualna pismenost
• Okončana je još jedna, 14. po redu, Škola filma Pulske filmske tvornice, a uradci na njoj nastali prikazani su u četvrtak, 15 studenog na svečanoj projekciji u prostorima udruge.

Polaznici škole su, pod mentorstvom redatelja i filmskog pedagoga Zorka Sirotića, snimatelja i montažera Martina Šatovića te producenta i montažera Marka Zdravkovića-Kunca, imali priliku u 15 dana proći kompletni proces stvaranja filma, od razrade početne ideje u scenarij i sinopsis, preko samog snimanja do montaže i finaliziranja filma. Kako je to zahtjevan i intenzivan proces, od 15-tak zainteresiranih na početku ostalo je sedam najupornijih čiju su dovršeni filmovi prikazani, uz Kritičko rešeto u kojem je ovaj put ulogu kritičara imao multimedijalni umjetnik i video novinar Ivan Dobran. On je nakon svakog filma dao svoje viđenje, dodajući i pokoju sugestiju o mogućim doradama ili drugačijim rješenjima.

Prvi je prikazan „Oblici zvuka“, kratki eksperimentalno-dokumentarni film Jadranke Mitrović, koji na originalan način progovara o sljepoći. Kako je sama autorica pojasnila, namjera joj je bila dublje istražiti problematiku, ali vremensko ograničenje od 15 dana nije joj to omogućavalo, pa se odlučila za ovaj eksperiment. Zamagljenim snimcima pokušala je prikazati kako slijepi „vide“ svijet (napomenula je kako je samo kod oko 10% slijepih osoba vid potpuno zamračen, dok ostali uspijevaju percipirati igre svjetlosti na slično zamagljen način). Dojam filma pojačan je dodavanjem grafičkog elementa – Braillevog pisma, koje daje naslutiti o čemu se u filmu radi, ali ujedno „normalne“ koji ga ne znaju čitati dovodi u neugodnu poziciju zakinutosti i nelagode, a na taj način i veće empatije s onima koji su primorani služiti se njime kako bi bolje funkcionirali u svijetu.

Drugi je na redu bio kratki eksperimentalno-animirani film, „Puležani“, mladog puljanina Božidara Sekulića. On je nedavno diplomirao grafički dizajn u Ljubljani, te je stoga visoka likovna pismenost vidljiva i u njegovom uratku koji problematizira Pulu u mjesecima između dvije turističke sezone. Repetitivnost i dosada grada čiji ga mladi sve više napuštaju, a stariji (većinom zaokupljeni „istarskom turističkom monokulturom“ i profitima koje ubiru iz svojih apartmana) dočarana je ponavljanjem iz svakodnevice i ponavljanjem često korištenih small talk fraza ili unutarnjih monologa (razgovori o skupoći, o lošoj i zatrovanoj hrani, domaćica koja ponavlja „dobra sam majka dok patim u tišini“ i sl.) i pojačana majstorskom i duhovitom animacijom.„Cilj mi nije bila konstruktivna kritika, nego izazivanje nelagode, a time otvaranje prostora gledateljevog vlastitog osjećanja i odlučivanja“, kazao je autor.

Treći prikazan bio je kratki igrani film „Romantika se prodaje“, mlade autorice Emme Kliman. Priča filma ne uspijeva se jasno iščitati, već poput krokija tek u naznakama daje naslutiti jak emotivni naboj između dva protagonista, zavirivši tek na kratko u djelić njihovih života. Tako film gledatelja ostavlja da nagađa o naravi njihova odnosa i daje mu svoja značenja, pa je stoga i ta nejasnoća u funkciji šireg konteksta, što je autorica i željela postići.

Četvrti, kratki eksperimentalni film „Osiromašeni Uran“ Sergeja Mudrovčića parodični je kolaž u kojem je, u maniri psihodeličarskih video spotova, pomiješano sve i svašta – od djeda Mraza koji puši joint, do nekog pomahnitalog „božanstva“ koje juri kroz svemir u svećeničkom ruhu, zagrnutom kožnjakom, s turbanom na glavi, perajama na nogama i nogometnom loptom u rukama, izvodeći pritom prenaglašene pokrete koji podsjećaju na tai chi. Vizualno zabavan i dovoljno kratak da ne prijeđe u gnjavažu, film ipak ostavlja pitanje što je autor htio reći. I je li uopće, ili mu je ovo bila tek igra kroz koju je upoznavao i vježbao razne mogućnosti video uređivanja.

Kratki eksperimentalni film „Moje bijelo vrijeme“ sastavljen je od niza oniričkih prizora, a mlada autorica Marija Milovan njima je željela dočarati prolaznost vremena i tjeskobu koju današnji ubrzani ritam izaziva u mladom čovjeku koji se često, u potrazi za vlastitim identitetom, osjeća kao u zatvoru u kojem samo broji dane do odsluženja kazne.

Najmlađi polaznik Škole filma, Masimo Paris, predstavio se kratkim, petominutnim, igranim filmom pod naslovom „Crno“. Film na efektan i duhovit način progovara o alkoholizmu, kroz glavnog junaka koji je odlučio „prestati s tim sranjem“, ali ga boca i dalje proganja.

Posljednji je te večeri prikazan „Mjesečarka“, kratki eksperimentalno-igrani film još jedne mlade puljanke, Deborah Jančić. Film započinje kao igrani, negdje na lokaciji Katarina/Monumenti, ali ubrzo, pomoću animacije, prerasta u snovite escherovske prizore lutanja autorice po razrušenim prostorima u koje sa svih strana kroz pukotine i prozore probijaju neki drugi fantazijski svjetovi. Simbolički, željela je postići osjećaj dezorijentiranosti, neizvjesnosti i zbunjenosti mlade osobe u potrazi za vlastitim mjestom u kaosu današnjice i u tome se uspješno poslužila mogućnostima koje joj pruža moderna tehnologija.

Općenito, svi su sudionici iskazali zadovoljstvo naučenim i doživljenim na Školi filma, ističući kao jednako vrijedne vlastite procese učenja i stvaranja kao i praćenje rada kolega.
Zanimljivo je da je na projekcijama bio i prof. Davor Kliman, ravnatelj pulskog ŠPUD‑a, Škole primijenjene umjetnosti i dizajna, iz koje dolazi i nekoliko predstavljenih autora. On je na kraju pohvalio njihovu likovnu pismenost, koja im predstavlja dobar temelj za izražavanje i u mediju filma. Također, izrazio je svoje zadovoljstvo širinom promišljanja tih mladih ljudi čiju kompleksnost stariji često previđaju, te je stoga pohvalio i ovakve vannastavne programe koji im pružaju šire polje kreativnog eksperimentiranja.

PFT je ovu za polaznike besplatnu školu filma ostvarila u suradnji s Kinoklubom Zagreb i Hrvatskim filmskim savezom, te uz novčanu pomoć Hrvatskog audiovizualnog centra i Društva hrvatskih filmskih redatelja.
Tekst Daniela KNAPIĆ
Fotografije arhiva PFT‑a