Predstavljeni rezultati 14. Škole filma Pulske filmske tvornice

16.11.2018.

Zavidna vizualna pismenost

• Okončana je još jed­na, 14. po redu, Škola fil­ma Pulske film­ske tvor­ni­ce, a urad­ci na njoj nas­ta­li pri­ka­za­ni su u čet­vr­tak, 15 stu­de­nog  na sve­ča­noj pro­jek­ci­ji u pros­to­ri­ma udruge.

Polaznici ško­le su, pod men­tor­stvom reda­te­lja i film­skog peda­go­ga Zorka Sirotića, sni­ma­te­lja i mon­ta­že­ra Martina Šatovića te pro­du­cen­ta i mon­ta­že­ra Marka Zdravkovića-Kunca, ima­li pri­li­ku u 15 dana pro­ći kom­plet­ni pro­ces stva­ra­nja fil­ma, od raz­ra­de počet­ne ide­je u sce­na­rij i sinop­sis, pre­ko samog sni­ma­nja do mon­ta­že i fina­li­zi­ra­nja fil­ma. Kako je to zah­tje­van i inten­zi­van pro­ces, od 15-tak zain­te­re­si­ra­nih na počet­ku osta­lo je sedam naj­u­por­ni­jih čiju su dovr­še­ni fil­mo­vi pri­ka­za­ni, uz Kritičko reše­to u kojem je ovaj put ulo­gu kri­ti­ča­ra imao mul­ti­me­di­jal­ni umjet­nik i video novi­nar Ivan Dobran. On je nakon sva­kog fil­ma dao svo­je viđe­nje, doda­ju­ći i poko­ju suges­ti­ju o mogu­ćim dora­da­ma ili dru­ga­či­jim rješenjima.

Prvi je pri­ka­zan „Oblici zvu­ka“, krat­ki eks­pe­ri­men­tal­no-doku­men­tar­ni film Jadranke Mitrović, koji na ori­gi­na­lan način pro­go­va­ra o slje­po­ći. Kako je sama auto­ri­ca pojas­ni­la, namje­ra joj je bila dub­lje istra­ži­ti pro­ble­ma­ti­ku, ali vre­men­sko ogra­ni­če­nje od 15 dana nije joj to omo­gu­ća­va­lo, pa se odlu­či­la za ovaj eks­pe­ri­ment. Zamagljenim snim­ci­ma poku­ša­la je pri­ka­za­ti kako sli­je­pi „vide“ svi­jet (napo­me­nu­la je kako je samo kod oko 10% sli­je­pih oso­ba vid pot­pu­no zamra­čen, dok osta­li uspi­je­va­ju per­ci­pi­ra­ti igre svje­tlos­ti na slič­no zamag­ljen način). Dojam fil­ma poja­čan je doda­va­njem gra­fič­kog ele­men­ta – Braillevog pisma, koje daje nas­lu­ti­ti o čemu se u fil­mu radi, ali ujed­no „nor­mal­ne“ koji ga ne zna­ju čita­ti dovo­di u neugod­nu pozi­ci­ju zaki­nu­tos­ti i nela­go­de, a na taj način i veće empa­ti­je s oni­ma koji su pri­mo­ra­ni slu­ži­ti se nji­me kako bi bolje funk­ci­oni­ra­li u svijetu.

Drugi je na redu bio krat­ki eks­pe­ri­men­tal­no-ani­mi­ra­ni film, „Puležani“, mla­dog pulja­ni­na Božidara Sekulića. On je nedav­no diplo­mi­rao gra­fič­ki dizajn u Ljubljani, te je sto­ga viso­ka likov­na pisme­nost vid­lji­va i u nje­go­vom urat­ku koji pro­ble­ma­ti­zi­ra Pulu u mje­se­ci­ma izme­đu dvi­je turis­tič­ke sezo­ne. Repetitivnost i dosa­da gra­da čiji ga mla­di sve više napu­šta­ju, a sta­ri­ji (veći­nom zaokup­lje­ni „istar­skom turis­tič­kom mono­kul­tu­rom“ i pro­fi­ti­ma koje ubi­ru iz svo­jih apart­ma­na) doča­ra­na je ponav­lja­njem iz sva­kod­ne­vi­ce i ponav­lja­njem čes­to kori­šte­nih small talk fra­za ili unu­tar­njih mono­lo­ga (raz­go­vo­ri o sku­po­ći, o lošoj i zatro­va­noj hra­ni, doma­ći­ca koja ponav­lja „dobra sam maj­ka dok patim u tiši­ni“ i sl.) i poja­ča­na maj­stor­skom i duho­vi­tom animacijom.„Cilj mi nije bila kons­truk­tiv­na kri­ti­ka, nego iza­zi­va­nje nela­go­de, a time otva­ra­nje pros­to­ra gle­da­te­lje­vog vlas­ti­tog osje­ća­nja i odlu­či­va­nja“, kazao je autor.

Treći pri­ka­zan bio je krat­ki igra­ni film „Romantika se pro­da­je“, mla­de auto­ri­ce Emme Kliman. Priča fil­ma ne uspi­je­va se jas­no išči­ta­ti, već poput kro­ki­ja tek u naz­na­ka­ma daje nas­lu­ti­ti jak emo­tiv­ni naboj izme­đu dva pro­ta­go­nis­ta, zavi­riv­ši tek na krat­ko u dje­lić nji­ho­vih živo­ta. Tako film gle­da­te­lja ostav­lja da naga­đa o nara­vi nji­ho­va odno­sa i daje mu svo­ja zna­če­nja, pa je sto­ga i ta nejas­no­ća u funk­ci­ji šireg kon­tek­s­ta, što je auto­ri­ca i želje­la postići.

Četvrti, krat­ki eks­pe­ri­men­tal­ni film „Osiromašeni Uran“ Sergeja Mudrovčića paro­dič­ni je kolaž u kojem je, u mani­ri psi­ho­de­li­čar­skih video spo­to­va, pomi­je­ša­no sve i sva­šta – od dje­da Mraza koji puši joint, do nekog pomah­ni­ta­log „božans­tva“ koje juri kroz sve­mir u sve­će­nič­kom ruhu, zagr­nu­tom kož­nja­kom, s tur­ba­nom na gla­vi, pera­ja­ma na noga­ma i nogo­met­nom lop­tom u ruka­ma, izvo­de­ći pri­tom pre­na­gla­še­ne pokre­te koji pod­sje­ća­ju na tai chi. Vizualno zaba­van i dovolj­no kra­tak da ne pri­je­đe u gnja­va­žu, film ipak ostav­lja pita­nje što je autor htio reći. I je li uop­će, ili mu je ovo bila tek igra kroz koju je upoz­na­vao i vjež­bao raz­ne moguć­nos­ti video uređivanja.

Kratki eks­pe­ri­men­tal­ni film „Moje bije­lo vri­je­me“ sas­tav­ljen je od niza oni­rič­kih pri­zo­ra, a mla­da auto­ri­ca Marija Milovan nji­ma je želje­la doča­ra­ti pro­laz­nost vre­me­na i tje­sko­bu koju današ­nji ubr­za­ni ritam iza­zi­va u mla­dom čovje­ku koji se čes­to, u potra­zi za vlas­ti­tim iden­ti­te­tom, osje­ća kao u zatvo­ru u kojem samo bro­ji dane do ods­lu­že­nja kazne.

Najmlađi polaz­nik Škole fil­ma, Masimo Paris, pred­sta­vio se krat­kim, peto­mi­nut­nim, igra­nim fil­mom pod nas­lo­vom „Crno“. Film na efek­tan i duho­vit način pro­go­va­ra o alko­ho­liz­mu, kroz glav­nog juna­ka koji je odlu­čio „pres­ta­ti s tim sra­njem“, ali ga boca i dalje proganja.

Posljednji je te veče­ri pri­ka­zan „Mjesečarka, krat­ki eks­pe­ri­men­tal­no-igra­ni film još jed­ne mla­de puljan­ke, Deborah Jančić. Film zapo­či­nje kao igra­ni, neg­dje na loka­ci­ji Katarina/Monumenti, ali ubr­zo, pomo­ću ani­ma­ci­je, pre­ras­ta u sno­vi­te esc­he­rov­ske pri­zo­re luta­nja auto­ri­ce po raz­ru­še­nim pros­to­ri­ma u koje sa svih stra­na kroz puko­ti­ne i pro­zo­re pro­bi­ja­ju neki dru­gi fan­ta­zij­ski svje­to­vi. Simbolički, želje­la je pos­ti­ći osje­ćaj dezo­ri­jen­ti­ra­nos­ti, neiz­vjes­nos­ti i zbu­nje­nos­ti mla­de oso­be u potra­zi za vlas­ti­tim mjes­tom u kaosu današ­nji­ce i u tome se uspješ­no pos­lu­ži­la moguć­nos­ti­ma koje joj pru­ža moder­na tehnologija.

Općenito, svi su sudi­oni­ci iska­za­li zado­volj­stvo nauče­nim i doživ­lje­nim na Školi fil­ma, isti­ču­ći kao jed­na­ko vri­jed­ne vlas­ti­te pro­ce­se uče­nja i stva­ra­nja kao i pra­će­nje rada kolega.

Zanimljivo je da je na pro­jek­ci­ja­ma bio i prof. Davor Kliman, rav­na­telj pul­skog ŠPUD‑a, Škole pri­mi­je­nje­ne umjet­nos­ti i dizaj­na, iz koje dola­zi i neko­li­ko pred­stav­lje­nih auto­ra. On je na kra­ju pohva­lio nji­ho­vu likov­nu pisme­nost, koja im pred­stav­lja dobar temelj za izra­ža­va­nje i u medi­ju fil­ma. Također, izra­zio je svo­je zado­volj­stvo širi­nom pro­miš­lja­nja tih mla­dih lju­di čiju kom­plek­s­nost sta­ri­ji čes­to pre­vi­đa­ju, te je sto­ga pohva­lio i ovak­ve van­nas­tav­ne pro­gra­me koji im pru­ža­ju šire polje kre­ativ­nog eksperimentiranja.

PFT je ovu za polaz­ni­ke bes­plat­nu ško­lu fil­ma ostva­ri­la u surad­nji s Kinoklubom Zagreb i Hrvatskim film­skim save­zom, te uz nov­ča­nu pomoć Hrvatskog audi­ovi­zu­al­nog cen­tra i Društva hrvat­skih film­skih redatelja.

Tekst Daniela KNAPIĆ

Fotografije arhi­va PFT‑a