Recenzija – Damir Radić: „Milenijsko kino – film na početku 21. stoljeća“
Ove je godine Hrvatsko društvo filmskih kritičara objavilo zbirku kritika autora Damira Radića „Milenijsko kino – film na početku 21. stoljeća“. Radić se osvrće na čitav niz nezavisnih i komercijalnih, pretežno europskih i američkih filmova, nastalih tijekom prvoga desetljeća novog milenija. Neka se od tih djela već proglašavaju klasicima. U posebnom su poglavlju uradci nastali prema književnim predlošcima, a izdvojeni su i oni koje smatra posebno provokativnima.
Već nam prva kritika na koju nailazimo svjedoči o snažnoj zanatskoj potkovanosti ovoga autora. Primjećujemo da Radić vrlo često djela pojedinih redatelja smješta u širi kontekst njihova opusa zbog dubljega razumijevanja motiva, tema i ideja, uočavanja napretka ili promjene u pristupu. Primjerice, naglašava povezanost Lyncheva „Unutarnjeg carstva“ (Inland Empire, 2006) i njegovih ranijih ostvarenja, poput „Izgubljene ceste“ (Lost Highway, 1997) i „Mulholland Drivea“ (2001). U svim je tim filmovima prisutno poigravanje granicama identiteta, linearnošću vremena i konzistentnošću prostora u oniričkoj atmosferi te unošenje fantazmagoričnih elemenata u ambijent svakodnevnice. No ponekad kritičar ide drugim putem pa u uvodnom odlomku svojih tekstova film o kojem će govoriti postavlja u odgovarajuće okruženje spominjući djela drugih redatelja. Na taj ih način svrstava u neku kategoriju, ali ne nasilno, već spontano, između ostaloga i zbog bolje orijentacije recipijenata u nepreglednom moru sedme umjetnosti. Recimo, „Panov labirint“ (El Laberinto del Fauno, 2006) Guillerma del Tora uspoređuje s „Nebeskim stvorenjima“ (Heavenly Creatures, 1994) Petera Jacksona ili „Egzorcistom“ (The Exorcist, 1973) Williama Petera Blatteyja, a ključ sličnosti je u tome da glavni likovi, djevojčice ili adolescentice, dolaze do raznih spoznaja u paralelnoj, onostranoj stvarnosti.
Nadalje, Radićeve kritike karakterizira složena analiza relevantnoga segmenta nekoga uratka, bilo da se radi o poruci ili likovima. Tijekom analize služi se jasnom argumentacijom, tako da njegov konačan sud o filmovima proizlazi iz racionalnoga procesa, a ne impulzivnih i neartikuliranih subjektivnih dojmova. Pritom se čini da autor ima posve individualiziran, nekonformistički pristup filmovima, a kao takav ne ovisi o sudovima drugih kritičara i nekoj općoj klimi koja se stvorila oko određenog ostvarenja ili stavu koji se širi kao epidemija. Primjerice, „Sumrak“ (Twilight, 2008) Catherine Hardwicke često se promatra kao film koji nije vrijedan analize jer je namijenjen tinejdžerskoj zabavi, a ontološka različitost jednoga vampira i obične djevojke njihovu ljubav dovodi do predvidivih problema. Ovdje je prisutan i klasičan osjećaj vampirske krivnje zbog vlastite krvoločne prirode. Međutim, Radić misli da ovome filmu ipak treba dati priliku i proučiti likove Edwarda (Robert Pattinson) i Belle (Kristen Stewart) iz perspektive njihovih rodnih uloga. Kao odstupanje od tih tipičnih uloga vidi npr. činjenicu Belline neukrotive žudnje, koju stereotipno pripisujemo muškarcima. Smatra da su takve sitnice zanimljive u filmu, kao i ljepota njegova vizualnog izraza. Navodeći, dakle, primjere osobina, ponašanja i reakcija likova, daje dobre argumente za otklon od tipičnog mnijenja da je „Sumrak“ posve trivijalan uradak.
Budući da je upravo riječ o filmu, a ne o knjizi, naravno, nema smisla govoriti samo o likovima kao da su slova na papiru, već Radić što objektivnije nastoji proanalizirati i glumačke izvedbe njihovih utjelovljenja.
U ponekoj kritici autor iskorištava priliku za digresije, pa primjerice iskazuje stav o superiornosti prosvjetiteljskih i liberalnih vrijednosti u odnosu na kršćanske, barem gledajući način na koji se one manifestiraju u praksi. Smatra opasnim promicanje ideala života pod svaku cijenu, a pritom je potaknut promišljanjem o situaciji predstavljenoj u filmu „Život je more“ (Mar Adentro, 2004) Alejandra Amenabara. Glavni lik Ramon (Javier Bardem) teško je bolestan pojedinac, kvadriplegičar, koji ozbiljno planira eutanaziju, a pritom ne želi da se kriminaliziraju njegovi pomagači. U jednome trenutku razgovara s crkvenim dostojanstvenikom koji ne pokazuje doraslost u polemici. Odabirom takvog sugovornika redatelj filma, kao i sam Radić, iskazuje stav prema konzervativnosti Crkve.
Radić promišlja i o odnosu modernističkog i postmodernog u filmu, a dat ćemo primjer „Vječnoga sjaja nepobjediva uma“ (Eternal Sunshine of the Spotless Mind, 2004) Michela Gondryja. Racionalno je u ovome djelu, kaže kritičar, predstavljeno znanstvenim progresom. Naime, znanost ovdje omogućuje čovjeku uklanjanje sjećanja. Afirmacija racionalizma karakteristična je za modernizam, no oporost i nježnost ljubavi ipak su jače od hladnoga mehanizma brisanja svake uspomene likova na prekinutu vezu. Stoga je pobjeda iracionalnosti znak da je film dominantno postmodernistički. Radić, za razliku od mnogih drugih autora, ne gleda na postmodernizam u filmu kao na otkrivanje „tople vode“. Tvrdi da se njegova pojava ionako ciklički ponavlja, ali je uvijek bitna originalnost u pojedinim primjerima umjetničke realizacije.
Na koncu, autor nikad ne zanemaruje filmske elemente kao što su ritam, tempo i naracija. Kad govori o „Fahrenheitu 9/11“ (2004) Michaela Moorea, zamjera mu narativnu prenatrpanost jer su sve snimljene živopisne situacije ubačene u film, iako ih se moglo bolje selektirati u konačnoj montaži. Ta opterećenost opširnim prikazima utječe na njegov ritam i tempo.
Možemo na koncu ponoviti da je Radić filmovima pristupio studiozno te je pozitivno što nije bio pod utjecajem drugih kritičara niti zanemario komercijalne filmove pod izlikom da su banalni.
Tekst Maja GREGOROVIĆ
