24. Sa(n)jam knjige u Istri: Peter Sloterdijk
Predstavljanje knjige „Strašna djeca novog vijeka“
• Njemački filozof Peter Sloterdijk ubraja se među najznačaje i najutjecajnije mislioce današnjice. Ovaj intelektualac zavidne erudicije, u čijoj se sferi promišljanja nalazi široki raspon interesa i tema, već više od tri desetljeća djeluje na polju filozofije, humanističkih znanosti, kulturalne teorije i teorije medija, ne ustručava se provokativnih pitanja ni prijepora s akademskom kritikom, njegovo djelo često je polemički orjentirano, a stil mu osim filozofskog diskursa odlikuje i umjetnički sofisticirani izričaj. Njegova najpoznatija knjiga „Kritika ciničkog uma“ bila je bestseler i smatra se najraširenijom filozofskom knjigom na njemačkom jeziku. Glavna teza „Kritike ciničkog uma“, koju filozof razvija i u kasnijim djelima, jest da je cinizam dominantan odnos prema zbilji na Zapadu. „Svoj život promjeniti moraš“ predstavlja koncentrat Sloterdijkove zrele faze karakterizirane zajedničkim nazivnikom antropocentričke kritike suvremenosti i također je nezaobilazna lektira filozofa.
U knjizi „Strašna djeca novog vijeka“ koju je u subotu 1. prosinca predstavio publici u prepunom Crvenom salonu, govori o suvremenosti koja uključuje daljnju modernizaciju, pritom modernizirati, s genealoškog gledišta, ili bolje anti-genealoškog, kako sam autor predlaže, znači gurati sve dalje u smjeru bezrasnosti, autogeneze i poricanja podrijetla. Autora su publici predstavili moderator Andrea Matošević, izdavači Sandorfa&Mizantropa Ivan Sršen i Slavko Amulić, a sjajna prevoditeljica Ines Meštrović gotovo u dahu prevodila je dugačke replike bremenite filozofskim pojmovima, prilično zahtjevnim za slušatelje s prosječnim poznavanjem filozofije. Andrea Matošević kazao je kako čitati Sloterdijka za njega znači ne samo razmišljati o filozofskim pitanjima, već i uživati u autorovom osebujnom stilu punom referenci, autoreferenci, ironičnih opaskih iz kojih izviruju uznemirujuća pitanja koja muče svakog suvremenog čovjeka. Sloterdijk je na to odgovorio kako izreka „Stil je čovjek“ možda i nije u potpunosti točna, ali njezina parafraza „Filozof i njegova filozofija jesu jedno isto“, svakako jest. Osvrnuo se pritom posebno na voluntarističku i pesimističku filozofiju Arthura Schoprenhauera i Sörena Kierkegaarda kojeg možemo smatrati prvim filozofom egzistencije.
Andrea Matošević pitao je zatim Sloterdijka kolika je u današnjoj poplavi informacija važnost i moć učenja, koliko je moguće zahvatiti od svih znanja koja su danas, posredovana raznim tehnološkim olakšicama, dostupna čovjeku, odnosno je li današnje učenje najčešće samo gomilanje tih informacija, a izbjegavanje onog suštinskog koje bi nas možda moglo spasiti. Sloterdijk je na to odvratio kako je ljudsko biće već fiziološki tako ustrojeno da je predestinirano za učenje. Naglasio je da mi kao vrsta imamo razvijen neokorteks. Prisjetio se zatim Aristotela koji je u bitci kod Heroneje, dok je u ruci držao mozak ubijenog vojnika, previdjevši činjenicu isparavanja, zaključio da je mozak hladan pa je stoga njegova uloga hlađenje egzistencije, odnosno da mišljenje mora biti objektivno i ne smije se povoditi za emocijama i strastima.
Nakon što je objasnio važnost samog procesa mišljenja u razvoju čovjeka kao pojedinca i vrste, Peter Sloterdijk osvrnuo se na odnos spoznajnog subjekta i objekta spoznaje. Ukratko nas je proveo kroz povijest filozofije od atomista koji su smatrali da je najsitnija čestica koja se ne može dalje dijeliti atom i da je potraga za istinom, odnosno mišljenje, rezanje pojmova do onog nedjeljivog u njima, pa do Martina Heideggera koji je u svojoj filozofiji, govoreći o procesu traženja istine, isticao važnost činjenice da su spoznaja i vrijeme povezani. Spoznaja se može odnositi i na ono praktično i primjenjivo u svakodnevnom životu, ali i na metafizičke pojmove, gdje se ljudski um, pokušavajući utvrditi je li moguća spoznaja koja prethodi iskustvu, zapliće u antinomije, rekao je osvrćući se na filozofiju Imannuela Kanta. U takve pojmove spada i pojam Boga. Dodao je kako su monoteističke religije bogoubilačke jer su u ime jednog boga „ubile“ čitave panteone politeističkih bogova. Kao pokušaj da se predkršćanski bogovi ožive naveo je Richarda Wagnera i njegovu glazbenu tetralogiju „Prsten Nibelunga“.
Na spomen Imannuela Kanta nadovezao se Slavko Amulić anegdotom kako je tek otpočevši studij filozofije odlučio potražiti Kantovu „Kritiku čistog uma“, a u antikvarijatu su mu u nedostatku iste ponudili „Kritiku ciničkog uma“ pa se tako prvi put susreo s filozofijom Petera Sloterdijka. Zatim su on i Ivan Sršen, također u šaljivom tonu, opisali biblioteku Sandorf˘&Mizantrop kao bastardnu, a svoj podvig izdavanja ove knjige kao čin obilježen viškom entuzijazma, a manjkom financijskih sredstava. Čitati Sloterdijka slično je kao susresti u jednoj knjizi Viktora Ivančića, Igora Mandića i Borisa Budena, zaključio je Amulić naposlijetku.
Sloterdijk se nakon toga vratio nekim ključnim pojmovima svoje knjige. Spomenuo je kako je po njegovom mišljenju jedno od ključnih pitanja devetnaestog stoljeća, a čije se implikacije protežu i na ovo u kojem živimo, pitanje Ludog čovjeka iz Nietzscheove „Vesele znanosti“, a to pitanje glasi: „Ne padamo li stalno?“ tj. nije li ono što vidimo kao napredak ustvari samo pad naprijed, odnosno krećemo li se u bezuporišnosti udaljavajući se od sigurnosti svega što je prije izgledalo kao optimalno stanje, mjera i dobar razlog? Zaključio je kako je „padanje naprijed“ ukorijenjeno još u mitu o Ikarovu padu i kako je kretanje prema neizvjesnom karakteristično za cjelokupnu kulturu dvadesetog stoljeća. Vraćajući se na sami naslov knjige, Sloterdijk je ustvrdio kako moderne generacije roditelja najčešće ni same nemaju jasnih civilizacijskih kontura, što se odražava i na formiranje njihova podmlatka. Strašnoj djeci često prethode izgubljeni, ponekad perverzni roditelji pa ni nasljednici ne mogu biti formalno sigurni nosioci utjelovljenih kulturalnih obrazaca.
Dodao je i kako su u čitavoj povijesti bitnu ulogu odigrala nezakonita djeca, „djeca lijeve ruke“ ili „djeca iz druge postelje“ kako ih se još običavalo nazivati, tražeći legitimitet dobrog podrijetla. Motiv da potječu od dobrih roditelja i rivalstvo sa zakonitom braćom postao je pokretačka snaga u našoj kulturi posljednjih tisuću godina. Naveo je kao primjere Jeanne-Antoinette Poisson, u povijesti poznatiju kao Madame de Pompadour, Vilima Prvog i Leonarda da Vincija. Taj se bastardizam proširio Europom i obilježio modernu do današnjih dana, a i nacije su na neki način ilegitimna konstrukcija u čemu možda i leže korijeni svakog nacionalzma. Na kraju je pozivajući se na Clauda Levi-Straussa i njegove usporedbe tzv. toplih i hladnih kultura zaključio kako je za napredne civilizacije karakteristična sistematična mahnitost. Moderator Andrea Matošević konstatirao je kako su teme vrlo opsežne, ali kako se vrijeme predstavljanja približilo kraju i da je zasigurno visoki eklekticizam ono čemu nas filozofija Petera Sloterdijka uči.
Tekst Dušanka BABIĆ
Fotografije Arhiva Sa(n)jam knjige u Istri
