Na 24. Sa(n)jam knjige predstavljena monografija “Head to Toe: The Nude in Graphic Design” Mirka Ilića i Stevena Hellera
„Zašto nema više golih muškaraca?“
Mirko Ilić, u svijetu najpoznatiji hrvatski grafički dizajner, koji se prije 32 godine trajno nastanio u New Yorku, jedna je od zvijezda 24. Sa(n)jam knjige u Istri. Nakon što je otvorio dvije izložbe –putujuću izložbu plakata na temu „Tolerancija“, čiji je kustos, u holu DHB‑a i izložbu „Poljski plakat: Tijelo“ u Galeriji C8, u ponedjeljak je u Crvenom salonu DHB‑a predstavljena monografija “Head to Toe: The Nude in Graphic Design”, koju potpisuje zajedno s kolegom Stevenom Hellerom. U knjigu, koja je svojevrstan katalog, je uvršteno oko 700 radova koji koriste obnaženo ljudsko tijelo u grafičkom dizajnu. 
S dobro raspoloženim Ilićem razgovarala je povjesničarka umjetnosti Paola Orlić. Predstavila ga je kao „svima poznatu, svjetsku facu u dizajnu, ali i talentiranog pripovjedača i prosvjetitelja“, podsjetivši da je dan ranije na sajmu održao i inspirativno predavanje o simbolima fašizma ( Svojom građanskom dužnošću smatra upozoriti da se ta „zaraza širi“, kako je dan kasnije na „Doručku s autorom“ objasnio Aljoši Pužaru. Ti simboli su sve sofisticiraniji, prikriveni i česta je pojava da se kradu već postojeći, npr. znak rukom za „ok“,koji je sad u nekim krugovima promijenio značenje i koristi se kao simbol za white supremacy). Orlić je rekla da je sigurna kako su mnogi s tog predavanja otišli s proširenom spoznajom o ovoj temi i prisjetila se kako su prije par godina na sličnom predavanju u Zagrebu u publici bili i članovi Bad blue bojsa, kao i studenti Policijske akademije i bilo je zanimljivo vidjeti njihove zabezeknute reakcije. „To je moć pravog prosvjetitelja.“ –zaključila je.
Ovo je već deseta knjiga na kojoj je surađivao sa Stevenom Hellerom, dobrim prijateljem i prvim čovjekom s kojim se upoznao kad je 1986. pokucao na vrata New York Timesa i tamo dobio svoj prvi američki posao. „Otisnuo sam se kao mlad i nadobudan, a da nisam znao engleski, niti sam ikoga poznavao i prvo sam otišao u New York Times, jer sam si mislio: Krenul bum od vrha, pa nek me život zgura dolje. Ne moram ići s dna, to sam već radil tu.“ –ispričao je Ilić, nastavljajući objašnjavati kako je došlo do suradnje s Hellerom. Kad mu je on ponudio da napiše knjigu, napomenuo mu je da je teški disleksičar. Uz to ne pamti imena, što nema veze s disleksijom, ali mu dodatno otežava pisanje. Heller mu je na to ponudio da osmisli knjigu, ispriča mu o čemu se u njoj radi i što njome želi postići, a on će napisati popratni tekst. „Tako i sada, 10 knjiga kasnije, ja biram sličice i radim koncept, a on piše. On je izuzetno pametan i zna sva imena i sva slova, tako da je naša suradnja dosta dobra.“ – našalio se Ilić.
Bilo je potom riječi o problemima oko autorskih prava, o problemima s američkim izdavačima kojima ovakav proizvod nije profitabilan (jer veći dio svojih prihoda ostvaruju prodajom knjiga školskim knjižnicama, a ovakva „full frontal nudity“ knjiga za to nije primjerena), te o tome kako Ilić nastoji birati više autora izvan SAD‑a, kako bi promovirao i amerikancima približio i te, njima mahom nepoznate, talentirane ljude. Od svojih uzora u Hrvatskoj, kojima puno duguje, posebno je istaknuo Borisa Bućana.
U knjizi se autori ograđuju od socioloških i antropoloških analiza, jer im namjera nije bila analizirati gdje i kako je prikladno upotrijebiti golotinju, ali Paola Orlić je ipak postavila i to pitanje –postoji li u tome neka granica pristojnosti i dobrog ukusa?
„Postoji,“ –odgovorio je Ilić – „kao što u finoj umjetnosti postoji i akt i pornografija, sve zavisi s kojom namjerom ulazite u to. Seks uvijek prodaje, a najgore je kad seksom prodajete sam seks. Puno je političkih i socijalnih stvari u knjizi iskazano kroz gola tijela i seks-npr. PETA, organizacija za zaštitu životinja, sve u vezi AIDS‑a, ili pak kampanje o raku dojke, svi oni u svojim oglasima koriste gola ljudska tijela i to nije problem. No, Amerikanci su užasno konzervativni i knjiga slična ovoj nije se još pojavila, ne zato jer sam ja nešto poseban i prvi sam se tome dosjetio, nego jer se na njoj ne može zaraditi. Kako mene i Stevea ne zanimaju novci i naši tantijemi su u ovom slučaju nikakvi, mi smo je napravili. Postoje granice, čisto estetske, ali i one moralne – npr. ja neću staviti slike golih crnih dečki, ne zato jer sam rasist, nego ne želim da neki vide kak bi to trebalo izgledati, pa više neće sa mnom razgovarati. Za ove mlade koji ne razumiju, to je bio humor. Ha, ha, idemo dalje“.
Slijedilo je pitanje o biblijskom paradoksu: stvoreni smo na sliku Božju, a onda odjednom tijelo postaje sramotno?
-„Da, i to isključivo zahvaljujući onima koji predstavljaju Boga na Zemlji, što je vrlo čudna situacija. Opet, npr. Iako je jedna od najkonzervartivnijih zemalja, Amerika nije svugdje ista, pa se tako u New Yorku po Zakonu kao žena možete šetati bez ičega na sebi. Ima par cura koje to veseli i pojave se takve u dućanu s idejom: ako mogu muškarci… Najbolje je kad ih neki mladi policajci koji ne poznaju dobro taj zakon, idu hapsiti, tako da bude lijepo vidjeti polugolu mladu damu, a još ima i lisice…“
„Ja sam postao djelomično uspješan zahvaljujući golim ženama.“ ‑nastavio je Ilić nizati anegdote iz svog života, prepričavši i kako je art direktor talijanske „Panorame“ ljetujući na Jadranu kupio magazin Start i zapazio njegove ilustracije, te ga potom zamolio za dopuštenje da jednu objavi u svom listu. Ilustracija s lijepom golom ženom je tako objavljena na naslovnici, uz naslov „Vieni, ti facciamo ricco“, što je Ilić doslovno shvatio, prihvatio ponudu, preselio u Italiju i sljedeće dvije godine radio je za Panoramu.
Kakva je situacija sa muškim golim tijelima? – pitala je dalje Paola Orlić.
Podrijetlo posebnog puritanizma amerikanaca u tom segmentu Ilić je ponovno „rasističko-šovinistički“ objasnio s „znate, u Americi imamo crnce“, a i primjerom da tamo, ako vas vide u speedo gaćicama na plaži zaključe da ste gay ili Europejac. Naime, u SAD‑u je opće prihvaćeni dress code za javna mjesta znatno decentniji, jer se u predjelu međunožja white supremacy momci „užasno boje komparativne anatomije“ i nikad se nisu voljeli uspoređivati sa svojom crnom braćom.
Uporedo s tehnološkim napretkom, čiji je utjecaj na sve djelatnosti duga zasebna priča, stvari se i u grafičkom dizajnu ipak mijenjaju i sve se više pojavljuje i muških golih tijela, dok je npr. Playboy prije 2 godine odlučio ukinuti svoj do tada trade-mark- razgolićene ženke na naslovnici i duplerici. „Ionako su to sad sve silikoni, ne mogu to ni gledati, naprosto me boli, a i fotošop danas može i moju baku učiniti da izgleda fenomenalno“, komentirao je Ilić. Promjena se događa i u svijetu mode, čije su kampanje nekad bile visoko erotizirane, a danas takvih gotovo da i nema. Isto je i s naslovnicama, gdje je sve manje golotinje „jer se svi boje da nekog ne uvrijede“. Te promjene, smatra Ilić, vode do ravnopravnije zastupljenosti spolova – npr. do konca 70-ih je grafički dizajn bio gotovo ekskluzivno teritorij bijelih straight muškaraca, dok se u industriju nisu počeli „švercati“ gay muškarci, a potom i žene i cijela se njegova estetika promijenila, postao je nježniji, osjećajniji itd. Tako je bilo još manje novaca za grafički dizajn,pa su se mnogi preselili u branding, čiji je Ilić veliki protivnik i naziva ga „10 puta više naplaćenim grafičkim dizajnom“ zbog kojeg danas ljudi postaju „hodajući bilboardi“ i plaćaju da bi reklamirali neku marku.
Da li je došlo do zasićenja golotinjom, toliko da ona postaje kontra-produktivna u smislu da „seks sells“ više ne vrijedi i često odbija kupca? – upitala je Paola Orlić.
„Po meni je do toga došlo s Paris Hilton i Kardashiankama, tu počinje mrak, s „One night in Paris“, danas ako nemate seks video nemate karijeru i sve je postalo vrlo vulgarno.“ ‑odgovorio je Ilić.
Jedno poglavlje u knjizi su i tetovaže i Ilić se prisjetio da su kad je bio mali samo vojnici, mornari i zatvorenici bili tetovirani, dok je danas to svaki prosječni bijeli mladić i „opet svi izgledaju isto, zato jer je puno lakše biti u grupi istih nego napraviti nešto svojom pameću.“ Dodao je i zanimljiv detalj, da član banda Rage against the machine preko cijelih leđa ima istetoviran motiv s jednog njegovog plakata.
Nizale su se potom anegdote o prijateljima i uzorima Borisu Bućanu, Miltonu Glaseru, Brad Hollandu, Mihajlu Arsovskom, Igoru Kordeju, Zlatku Boureku, Frani Lasiću i drugima, kao i o bivšoj supruzi Slavenki Drakulić, koja je „bila njegov fakultet“.
Ilić je pričao i o svom perfekcionizmu i tome kako kad ponovno pogleda neki svoj dovršeni rad primijeti greške. To ga prvo naljuti, a onda i tjera dalje, ali u neke nove greške, jer „greške ne voli ponavljati“.
Uslijedila su pitanja iz publike, među kojima i klasično: Što biste savjetovali mladim kreativcima koji tek počinju svoj profesionalni put?
„Koliko vas plaćaju nije bitno, kakvi su uvjeti rada nije bitno, to se kupca ne tiče, njemu vaš rad govori ili ne, ne zanimaju ga vaše ispričnice, da li ste kasnili, da li vas je dok ste radili boljela glava, zanima ga da li je rad dobar. Najbitnije je: vi kao mladi ne radite za njih, vi investirate u sebe, prije svega radi sebe, da se bolje osjećate i onda se stvari dese. Npr. s jednim omotom za ploču sam užasno kasnio jer sam zaglavio kod nekoga doma, pa sam na njenom stolu u zadnji čas to nacrtao i tako predao. Taj je rad sada u MOMI,a bio je i u Victoria Albert Hallu na punk izložbi –zašto? Zato jer je meni bilo predivno to večer s tom ženom i to se osjeti. Sve što radiš, radi za sebe, ti si sebi najbolja investicija.“ –odgovorio je Ilić.
Tekst: Daniela Knapić
Foto: Arhiva 24. Sanjam knjige u Istri
