Premijerno predstavljena knjiga dramskih tekstova Predraga Lucića na 24. Sa(n)jam knjige u Istri
Lucić u „najtvrđem“ izdanju
• Kako je već najavljeno, 24. Sanjam knjige u Istri posvećen je uspomeni na velikog prijatelja sajma – pjesnika, novinara,satiričara i književnika Predraga Lucića, preminulog 10. siječnja ove godine. Jedan od njemu posvećenih programa u nedjelju je bilo i premijerno predstavljanje Lucićeve knjige „Cervantesov trg: sabrane drame i songovi“ (u izdanju nakladničke kuće Jesenski i Turk), koja daje na uvid jednu manje poznatu stranu ovog svestranog autora, onu kazališnog pisca i redatelja. Knjiga sadržava drame „Aziz ili Svadba koja je spasila Zapad“, „Alan Ford & Grupa TNT u epizodi Povratak otpisanih“, „Istarske barufe“, „Cervantesov trg ili Trg robova“, „Kako se kalio Čehov“, „Lisistrata (prolog)“, kao i Lucićeve songove iz predstava „Tri mušketira“ i „Majka Courage i njezina djeca“. Osim toga, u nju su uvršteni i tekstovi Lucićevih kolega i suradnika u kazališnom segmentu njegova rada.
Pored Krune Lokotara u svojstvu predstavljača, ujedno i urednika knjige, na promociji su govorili i Lucićevi dugogodišnji prijatelji i suradnici Boris Dežulović, Viktor Ivančić i Dino Mustafić. Nasamom početku, Dežulović se prisjetio 1988. godine kad ga je s Lucićem upoznao Viktor Ivančić: „Bio sam tada polu-uspješni satiričar, a on nova mlada splitska kazališna zvijezda, student kazališne i radijske 
režije na beogradskom Fakultetu dramskih umetnosti, Ronaldinho HNK Split u kojem je već vodio kazališne radionice za studente. Talentiran toliko da mu je godinu ranije, kad je bio tek na trećoj godini studija, splitski HNK ukazao povjerenje da režira otvorenje Splitskog ljeta. To je do dan-danas ostao presedan. “Lucić je taj zadatak odradio kroz tri ulična dramoleta, za to vrijeme vrlo provokativna, koji su dobili katastrofalne kritike.
Kad ih je Ivančić upoznao, ni Lucić ni Dežulović nisu sebe vidjeli u novinarstvu: „Da nas Viktor nije zajebo, ja bih danas bio neki građevinski poduzetnik, a Predrag svjetska kazališna zvijezda“, našalio se Dežulović, dodajući kako je, čim su počeli surađivati u Feralu (koji je tada bio satirički podlistak Slobodne Dalmacije), Državno javno tužilaštvo SFRJ povuklo svu nakladu s trafika, a njih dvoje dugokosih klinaca našlo se na optuženičkoj klupi splitskog Općinskog suda, zbog krivičnim zakonom formulirane„antidržavne djelatnosti širenja lažnih vijesti“. Kako je sudac pojasnio u obrazloženju oslobađajuće presude: satiru je nemoguće osuditi po toj osnovi, jer je ona po definiciji lažna vijest. „Razbili smo Jugoslaviju 1: 0 na njenom terenu“, kiselo se nasmijao Dežulović, jer kasnije se pokazalo da je to bila tek prva u nizu pravnih bitaka koju su Feralovci zajedno vojevali.
„Moj doprinos Predragovom teatru je bio fizičke naravi“, nadovezao se Viktor Ivančić, prepričavši kako je u spomenutom popljuvanom Lucičevom ceremonijalu otvaranja Splitskog ljeta on bio scenski radnik i nosač kulisa. Uz ostalo, tom je prigodom zvonik Sv. Duje reflektorima obojen u crveno („I tim krvavim tornjem anticipirao je ono što će se kasnije događati“), dok je iz zvučnika treštao anarho-punk Nine Hagen ljudi su na binu doveli mrtvog Hamleta i sve je bilo toliko drugačije od „malograđanskih, verdijevskih“ ranijih izdanja Splitskog ljeta da se- priznaje Ivančić – iako ga je znao i ranije, tada definitivno zaljubio u Lucića i počeo s njime surađivati u Feralu, gdje su „bježali u prostor slobode“.
Bezbroj je anegdota iz vremena Ferala, posebno je smiješna ona o poznatim „stenogramima“, koje su u Feralu Lucić i Dežulović dugo zajedno pisali, kratkim šaljivim dramoletima kojih se dosjetio Lucić i bili su svojevrstan njegov dug kazalištu. U vrijeme rata pisali su izmišljene stenograme sastanaka raznih stožera i jedan im je novinar, kad se vratio s terena gdje je bio s pripadnicima HVO‑a, povjerio da su ga pitali tko piše te stenograme: „Mater im, a kako oni znaju o čemu mi pričamo?“
Svoju diplomsku predstavu Lucić je 1989. odradio u tuzlanskom Narodnom pozorištu, ali – kako ga je tada novinarstvo već obuzelo – bio je to labuđi pjev mladog kazališnog talenta i početak duge novinarske karijere. Trebalo mu je 25 godina da se vrati toj svojoj prvoj ljubavi i posljednjih je godina – kaže Dežulović:„počeo bjesomučno izbacivati dramske tekstove, stvorivši tako i ovu ciglu od knjige“.
Lokotar je knjigu nazvao „Lucićem u njegovom najtvrđem izdanju“ i on i Feralovci prisjetili su se lakoće kojom je Lucić pisao, čak i naručene tekstove i redakture. Zapravo je i volio zadane elemente u naručenim tekstovima, jer su predstavljali poseban izazov njegovoj vještini. Svemu se potpuno predavao i nikad to nije bilo tek otaljavanje. Slika Lucićeva opusa zaokružuje se sa songovima koje je s jednakom lakoćom pisao za Feral, za kazalište, kao i popularne Melodije koje su Dežulović i Lucić zajedno izvodili. Ivančić ih je nazvao „protuherojskom, demobilizatorskom poezijom“, temeljno anti-ratnom, „borbeno anti-militarističnom“, a Lucić ih je zvao „pjesmama u dezertercu“. „Nositi glavu što ne misli pasti, ima li teže ramenima kazne?“, jedan je Lucićev stih koji je na promociji citirao Ivančić, dok je Dežulović i pročitao nekoliko pjesama iz knjige.
Pred kraj života, napokon je prepoznata i na sceni zaživjela i Lucićeva drama „Aziz“, koja govori o izbjeglištvu, ksenofobiji, rasizmu, a danas je i mnogo aktualnija nego kad je napisana. Lucić ju je u to doba bio ponudio HNK‑u Split, ali ondašnji intendant odbio ju je postaviti, tvrdeći da je „uvredljiva za Muslimane“.
Premijeru „Aziza“ Lucić nije doživio, a generalna proba te predstave „pred rajom“ bila je dirljiva, katarzična, ritualna za sve prijatelje od kojih su neki i satima putovali kako bi joj nazočili, ispričao je sarajevski redatelj Dino Mustafić, koji je predstavu režirao, a i autor je jednog od tekstova u knjizi. „Kad sam krenuo to režirati, možda sam im bio i alibi – po onom: ako može netko iz Bosne to režirati, onda vjerojatno ne vrijeđa nikakve osjećaje Muslimana? U vrijeme kad je taj tekst zabranjen, valjda je ta zabrana dala dozu intrige, strašno se brzo proširio ex YU prostorom i ja sam ga dobio isprintanog, da vidim zašto je zabranjen. Sjećam se da sam, kad sam ga pročitao, na marginama zapisao: „Ovo je ludilo!“, toliko je to bilo dobro, zato što je parafraza Brechta kojeg je Predrag obožavao, bio mu je kazališni idol. Na portalu Pješčanik imate i video na kojem on, s puno ljubavi, ali i subverzije, predaje o Brechtu na Užičkom festivalu, mladima koji su za njega prvi put čuli, jer je izbačen iz svih lektira. Predrag je bio avangardista u pravom smislu riječi, u kazalištu, a kasnije u novinarstvu“, pričao je Mustafić, dodavši kako je Lucić „imao zanat u rukama“ i njegovi su dramski tekstovi „žanrovski i stilski disperzivni, eklektički,izuzetno moderni i dinamični“, te je siguran da će biti jako poticajni, da će biti rehabilitirani, revalorizirani i postati klasici književnosti. „Uvijek je priča o genijalnosti u teatru priča o proročanstvu, da li netko nešto u teatru vidi ispred svog vremena. Predrag je bio taj tip, uspijevao je predvidjeti stvari. Ako krenemo od toga da je teatar svijet obuhvaćen u totalitetu, Predrag je upravo preko teatra uspio taj svijet obuhvatiti. Bio je, kako mi u Bosni kažemo, nenadjebiv“, zaključio je Mustafić.
Na kraju promocije, Lokotar i Dežulović su zajedno s publikom kojoj je podijeljen tekst, otpjevali je pjesmu „Adio, Trafikonte!“, novu pjesmu TBF‑a i Valentina Boškovića posvećenu Luciću, koji je posljednjih godina u Novom listu pisao i svoju kolumnu Trafika.
Tekst Daniela KNAPIĆ
Fotografije Arhiva 24. Sa(n)jam knjige u Istri
