Rajko Grlić na Doručku s autorom 24. Sa(n)jam knjige u Istri

Pulski filmski festival je izgubio veselje

• Filmski režiser, producent, scenarist a odnedavno i pisac, Rajko Grlić, gostovao je u petak, 7. prosinca na Doručku s autorom 24. Sajma knjige u Istri.

Grlić je profesor na jednom američkom sveučilištu u Ohaiu, a predavao je i u New Yorku. U Ohaiu vodi filmsku školu već pet godina i kako je rekao, na njemu je ogroman posao. Naime, sa studentima piše, režira, radi filmove… Nakon što je jednom prigodom dobio grand prix za jedan takav film, u Americi su ga počeli tretirati kao „sveti kravu“ i nuditi mu suradnje.

Sa svojim studentima napravi dva – tri filma, a neke od njih dovede i u Hrvatsku kako bi radili s njim na filmu.

Na pitanje voditelja Doručka, Aljoše Pužara, kako to da ovdje nije „sveta krava“, odgovorio je: „Kod nas je kultura periferna, zabava za one sa strane, mnogi su od nje digli ruke“, mišljenja je Grlić.

Bilo je razgovora i o fenomenu Golog otoka na kojem su mu bila oba roditelja. „To je strašno traumatična priča. O tome se u našoj kući nije nikada govorilo. Nisam nikad saznao jesu li moji roditelji potpisali neki dokument kao zavjet šutnje ili ih je bilo strah o tome pričati da ne otvore neke stare rane. Moja majka o tome je progovorila pišući a s ocem o tome nisam nikad razgovarao, to je samo lebdjelo među nama. Oboje su, unatoč tome, imali ogromnu energiju i ljubav prema životu“, ispričao je Grlić.

Bilo je govora i o filmskom festivalu u Puli. Grlić je ispričao kako je Pula kultno mjesto njegove mladosti. Na Festivalu je prvi put boravio kao petnaestogodišnjak kada se nije usudio ni približiti Rivijeri. No, već je iduće godine osvojio nagradu Mala Pula i od tada je dolazio na pulski festival, imao te godine film ili ne.

„Jasno je da politika uz žiri kontrolira Pulu, tako je bilo onda, tako je i danas. Danas politika kontrolira Pulu kako se ne bi dogodio neki eksces. A žao mi je da Festival danas svatko s filmom pokušava izbjeći“, veli Grlić napominjući kako na Festivalu vlada neka „rigidna“ atmosfera za koju je zaslužan, smatra, umjetnički ravnatelj, Zlatko Vidačković.

Prema Grliću, Festival je izgubio veselje. Na pitanje zašto je tomu tako, odgovara: „Pitajte ljude iz HDZ-a, oni su od Festivala napravili tu rigidnost, pristupili mu megalomanski“.

Ističe kako je pulska organizacija sjajna, ali kapa ideologije dolazi „od gore“.

Grlić je studirao u Pragu, pa su on i njegove kolege postali poznati kao polaznici „praške škole“ no ona, veli Grlić, ne postoji. „Svi smo mi studirali u jednom gradu, formirali se, češka kinematografija je ušla u nas, ta velika kultura – kompozitori, redatelji, nas je ponijela i ostavila trag na nama a potom smo svi otišli svojim putem. To nam je jedino bila zajednička točka, no svih su nas držali u istoj ladici“, veli on.

Pričajući o značaju filma, Grlić je rekao kako film ostavlja trag jednog vremena, svjedočanstvo o tome kako se nekad živjelo, što se doručkovalo, o čemu se razgovaralo, prikazuje čitav jedan ritual života i to je po njemu ono najvrjednije na filmu.

Vrlo nostalgično Grlić je govorio o televiziji koja je preuzela slike – Netflix, HBO i njihove serije preuzele su sliku s filma na TV, smatra. „Za mene su te serije razvodnjene, kao da od jedne litre vina napravite njih četiri. Ono što traje 50 minuta moglo bi se staviti i u 20. No, to je forma koja danas paše. Može se pogledati i deset epizoda odjednom, ali za mene je to kao roman u nastavcima koji možete kupiti na kiosku“, veli Grlić komentirajući kako su serije sad došle u modu dok reality show izlazi iz mode. „Reality je u Americi uz Trumpa nepotreban“,konstatirao je.

Kako kaže, danas je Iphone 4 dovoljan da snimite film, što i 7.000 Amerikanaca godišnje čini. No, on je još vjeran kameri.

Kao profesor koji radi s mladim ljudima kaže da on u tom kontaktu dobije više nego oni i zato se ne odriče profesure. „Oni mi pomažu da ostanem živ u glavi, a ja njih učim zanat“, kaže Grlić.

Govoreći o digitalizaciji kina, ispričao je kako je u Americi iz kina izbačeno 5.000 projektora kada su uveli digitalizaciju. Znatiželjno je otišao u kino i oduševio se savršenom slikom koju svaki režiser sanja. „Bio sam toliko očaran da sam pet dana za redom išao u kino gledati isti film samo zbog slike koja je bila fantastična, čista… Ali bilo mi je žao da to platno ne pulsira, da nema one jedne dlačice, da taj materijal preda mnom ne živi, da je balzamiran“, priča Grlić.

Priznaje, ipak da je digitalizacija zapanjujuće jednostavnija. Stoga sada prilikom rada na filmu ima puno više vremena posvetiti se glumcima, a i zvuk je jednostavniji, montaža brža.

„Sad kad smo zakoračili u digitalizaciju nema povratka. Žalosno je to da će film nestati. Od 400 naših filmova digitalizirano ih je 15. Ostali će nestati“, upozorio je Grlić te pojasnio da na traci boja izdrži petnaest do dvadeset godina i onda nestane.

„Tako će 30 velikih priča nestati a to nikoga ne brine! Kinoteka za digitalizaciju nema novaca ni interesa, a kulturno blago propada“, naglasio je.

Grlić je pričao i o njegovom odnosu kao režisera naspram glumaca koji, po njemu, „nose film“. Ispričao je i jednu anegdotu, upravo iz Pule kada je prilikom jednog filmskog festivala masa ljudi, njih oko 3.000 tisuće, čekalo Milenu Dravić te je otpratio do Arene. „Nisam nikada nigdje vidio toliko poštovanje prema nekom glumcu ili glumici“, rekao je.

Smatra kako to hoće li film ostati na životu ili neće, ovisi o glumačkom licu koje priča priču – je li uvjerljivo. Ako nije, film umire, ističe.

Upravo zbog važnosti glumaca na filmu, Grlić casting radi i po par godina i kada konačno odabere lica, za njega je 80 posto filma gotovo.

Na Sajmu u Puli Grlić je promovirao knjigu „Neispričane priče“ koja je kombinacija filmskog leksikona i serija autobiografskih i biografskih eseja, nastala prema njegovim bilješkama. Naime, računalo mu je bilo puno bilješki koje je prilikom rada na filmovima pisao, puno obiteljskih priča, legendi… Knjiga se isprva trebala zvati „Mojih 100 filmova nikada snimanih“.

Na objavu su ga nagovorili Ante Tomić i Marina Vujčić, a zanimljivo je da su reakcije na knjigu bolje nego na ijedan njegov film.

„Nije mi jasno što se dogodilo. Ljudi me zaustavljaju na ulici, zovu i hvale moju knjigu. Možda je to stoga što sam iznio intimu, dio svog života, na papir“, izjavio je priznavši da su ga pozitivne reakcije strašno razveselile.

Na kraju je Pužar upitao Grlića za planove na što je rekao kako je manje – više sve što je htio i snimio. „Nemam puno frustracije zbog onoga što nisam ispunio. Imam taj jedan životni optimizam. Sretan sam da sam u životu radio ono što volim“, rekao je.

Na pitanje što je za njega sloboda, Grlić je izjavio da čovjek treba raditi ono što voli, izgovoriti ono što misli te da je ogroman znak slobode kada vam novac u životu nije bitan. Iz kavane Mozart Grlić je ispraćen gromoglasnim pljeskom.

Tekst Paola ALBERTINI

Fotografije Arhiva 24. Sa(n)jam knjige u Istri

Leave a Reply


4 − 3 =

KULTURISTRA – Sito internet culturale della Regione Istriana


Kulturistra.hr è un progetto della Regione Istriana e dell’Associazione Metamedij avviato e finalizzato allo sviluppo della rete informatica culturale nella Regione Istriana. Il progetto mira ad offrire informazioni sulle attualità culturali e nello stesso tempo offrire l’accesso a varie basi di dati che conterranno informazioni su tutte le persone attive nella scena culturale, sulle attività culturali, sui concorsi internazionali e sui potenziali partner internazionali. Con questo progetto vogliamo migliorare la comunicazione a livello orizzontale e verticale, che significa la comunicazione tra differenti enti culturali Istriani, tra gli enti culturali e gli artisti, ed in fine tra gli enti culturali, gli artisti ed il pubblico.
Il progetto è finanziato dalla Regione Istriana.

CONTATTACI

captcha

Copyright © kulturistra.hr 2019 | Impressum