Ljubav kao politička opcija – Marianne Williamson u političkoj utrci
Poznata američka autorica, motivacijska govornica i aktivistica Marianne Williamson ove godine odlučila je učiniti veliki korak u svojoj karijeri i formalno uploviti u političke vode. U ponedjeljak 28. siječnja, zvanično je krenula u svoju izbornu utrku za nominaciju kao kandidata Demokratske stranke u izborima za Predsjednika SAD‑a 2020.
Od 1983. kad je započela, a profesija „motivacijskog govornika“ tada još nije ni postojala, održala je više od 2.500 predavanja na temu Tečaja čuda i objavila 12 vrlo hvaljenih psihoterapeutskih knjiga o samopomoći, zasnovanih na temeljnim duhovnim principima Tečaja. Mnoge su postali bestselleri, a kod nas je preveden njen, sad već klasik, „Povratak u ljubav“. Bavi se i dobrotvornim radom – u Los Angelesu je 1989., u jeku krize AIDS‑a, pokrenula projekt Angel Food (putem kojeg je oboljelima od te i drugih neizlječivih bolesti do danas podijeljeno preko 10 milijuna besplatnih obroka), a osnovala je i neprofitno građansko udruženje The Peace Alliance, koje potiče razvoj kulture mira.
Osim po duhovnim temama o kojima govori u svojim lekcijama, Marianne je poznata i po vrlo plemenitim, radikalnim i britko artikuliranim političkim stavovima, kojima se nadovezuje na političku misao američkih „očeva osnivača“, prije svega Abrahama Lincolna, te na ostavštinu John F. Keneddya, Mahatme Ghandia i dr. Martina Luthera Kinga. Svoju namjeru da se natječe za predsjednicu SADa obznanila je upravo na Kingov rođendan (koji se danas u SAD‑u slavi kao njegov dan i Dan Pokreta za građanska prava američkih crnaca, čiji je osnivač),na predavanju u Los Angelesu koje je najavila kao do daljnjega posljednje, budući se ove godine želi fokusirati na novi zahtjevni zadatak koji je pred sebe postavila.
Na tom je predavanju ustvrdila kako je velik problem Amerikanaca to što loše ili nikako poznaju povijest svoje zemlje, pogotovo onu najbolniju, genocid Indijanaca i robovlasništvo, na kojima je „zemlja slobodnih“ utemeljena. Smatra da je vrijeme da se Amerika s suoči vlastitim grijesima –kako u unutarnjoj tako i u vanjskoj politici – preuzme za njih odgovornost i intenzivno se sustavno angažira na umanjivanju posljedica za pogođene skupine, po uzoru na Njemačku koja čini sve da se holokaust nikad ne ponovi. U čast Kingova dana, podsjetila je na povijest Afro-amerikanaca, s naglaskom na doprinos Martina Luthera Kinga u unapređenju njihovih građanskih prava. Poznat je citat iz Deklaracije o neovisnosti (od Britanske krune, ali i dotadašnje svjetske paradigme „Bogom dane“ uzvišene uloge kraljeva i aristokracije) iz 1776. : „Svi su ljudi stvoreni jednaki i njihov Tvorac ih je obdario neotuđivim pravima, među kojima su život, sloboda i težnja za srećom.“, no manje je poznato da je – od njih 56 – čak 41 potpisnik tog značajnog dokumenta bio robovlasnik. S tom šizofrenom dihotomijom na kojoj je utemeljeno američko društvo živi i danas, iako se njeni pojavni oblici mijenjaju. Američki crnci tek su 50 godina kasnije, abolicijom ropstva, formalno prihvaćeni u tu „svi ljudi“ kategoriju, ali nasilje nad njima s ukidanjem robovlasništva nije nestalo, već je samo zamijenjeno novim oblicima segregacije kao npr. Ku Klux Klanom i tzv. „Black code“ zakonodavstvom koje je institucionaliziralo „bijelu nadmoć“. Danas rasizam vidimo u policijskom nasilju nad crnom (koje je izazvalo i pojavu pokreta „Black lives matter“) kao i indijanskom i populacijom ilegalnih imigranata, u zatvorima prepuni „obojenih“ uslijed neravnopravnog kaznenog sustava, u ponovno aktualnim problemima s njihovim glasačkim pravima i drugim iteracijama istog zla. Isti problem, dakle, mijenja svoju vanjsku formu, ali ne i sadržaj, te se čini da se – unatoč Obami kao prvom Afro-američkom predsjednikom – ni 50 godina nakon Kingova ubojstva, na području rasne ravnopravnosti stanje nije baš puno promijenilo.
Dr King je jednom rekao: „Potrebne su nam kvantitativne promjene u našim okolnostima, ali istovremeno i kvalitativne promjene naših duša“. Smatrao je da, uzmemo li u obzir samo vanjske, institucionalizirane, oblike nepravde, ne možemo ih pobijediti. „Mrak ne može protjerati mrak, to može učiniti jedino svjetlo. Mržnja ne može protjerati mržnju, samo ljubav može to učiniti. Mržnja umnožava mržnju, nasilje umnožava nasilje, grubost umnožava grubost u silaznoj spirali uništenja… Lančana reakcija zla – mržnja koja izaziva mržnju, ratovi koji proizvode nove ratove – mora biti slomljena, ili ćemo se strovaliti u tamni ponor uništenja“, piše King 1963. u svojoj knjizi „Snaga za voljenje“, napominjući kako je Mahatma Ghandi (zbog kojeg je King neko vrijeme proveo u Indiji, proučavajući njegovu politiku nenasilja) bio prvi koji je etiku ljubavi pretvorio u obuhvatnu društvenu snagu za činjenje dobra.
Na tom tragu, uz dodatnu prednost izoštrenije, osjetljivije ženske perspektive i majčinski brižljivog odnosa, kako prema socijalnim problemima svoje zemlje tako i ekološkim izazovima planeta, politikom se namjerava baviti i Marianne Williamson. Neovisno uspije li u svom naumu da postane prva američka Predsjednica, njenu će kampanju i snažne univerzalno primjenjive poruke sigurno biti zanimljivo i višestruko korisno pratiti.
Tekst Daniela KNAPIĆ
