Obljetnički program u Istarskom narodnom kazalištu
Istarsko narodno kazalište Gradsko kazalište Pula slavi 70 godina postojanja posebnim obljetničkim programom koji će biti održan u utorak, 22. siječnja u 20 sati, a kojeg je režirao Luka Mihovilović.
„Prelistavajući službene dokumente, dopise, izvještaje, kataloge i ostale pisane materijale iz arhive Istarskoga narodnoga kazališta, čitajući novinske članke, intervjue, kritike i reportaže iz Glasa Istre, konzultirajući razne izvore (knjige, časopise, brošure…) te naročito razgovarajući s još živim svjedocima (i njihovom djecom) koji su tada, nakon pripojenja Istre matici Hrvatskoj u Jugoslaviji, radili u tek otvorenom pulskom kazalištu, mogao bih, slušajući i čitajući ushićene dojmove i sjećanja, u njihovo ime slobodno zaključiti: “Toliko smo bili sretni te, ne tako daleke, 1949. godine kad smo s predstavom Dundo Maroje otvorili naše Narodno kazalište u Puli. Bilo nam je bitno da se hrvatska riječ napokon u slobodi progovori s pozornice.” Narodno kazalište u Puli osnovano je rješenjem Narodnog odbora grada Pule 19. ožujka 1948., a prvu premijeru, točnije svoju prvu produkciju uopće (otkada postoji kazališna zgrada na ovome mjestu), Držićeva Dunda Maroja, Narodno kazalište u Puli svojim je snagama i svojim ansamblom, odigralo 22. siječnja 1949. godine.
„Ideologija nove države bila je dobro skrivena u sadržaju koji se predstavljao, što je bio glavni razlog otvaranja kazališta. Nije bilo bitno odakle su ljudi, bilo je važno da se radi i da se gradi. Bratstvo i jedinstvo. Nije prošlo dugo vremena da se shvati kako kazalište nije baš jeftin način promidžbe. Tada kreću nedaće i problemi. Odobravaju se sve manji iznosi za financiranje osoblja i programa, stara je zgrada u derutnom stanju, nekvalificirani administrativni i tehnički odjel, loši umjetnički dosezi…
„Svakakvi su se komentari mogli čuti i pročitati u dnevnim novinama: od da se preveliki novci slijevaju u kazalište, da bi kazalište trebalo prenamijeniti u nešto drugo, da glumci ne zavrjeđuju svoju plaću, iako životare. U pojedinim sezonama glumci su imali i po 13 premijera godišnje (ponekih sezona i tri premijere u jednom mjesecu) s prosjekom 325 gledatelja po predstavi, dakle, imali su i po tri probe u jednom danu za mizernu plaću od 950 dinara.
„Početkom 60-ih godina počinju sve izrazitija negodovanja, uzdržavanje kazališta od strane Općine je preskupo, neekonomično, da bi se koncem tih istih 60-ih došlo do jasnog zaključka: kazalište mora u likvidaciju.
„Nakon 23 sezone s postavljenih 213 premijera (199 kazališnih i 14 operetnih naslova) 125 autora (66 stranih i 59 domaćih) i odigranih 2.050 predstava, zbog velike dotrajalosti kazališne zgrade gradske su vlasti 1970. najprije zgradu zatvorile, a 29. travnja 1971. donose rješenje o prestanku rada Istarskoga narodnog kazališta kao ustanove, raspušten je glumački ansambl, a dio tehničkog i administrativnog osoblja nastavio je djelovati u Istarskoj sceni, ustanovi zaduženoj za organizaciju kulturnih manifestacija u Puli i Istri.
„Devetnaest je godina moralo proći da bi Pula osjetila potrebu za kazalištem, obnovljeno kazalište ponovno je otvoreno 5. svibnja 1989. Ni tada nije teklo sve idealno, spoticalo se i lutalo, dok se 1996. nije uhvatio pravac k baš onakvoj instituciji kakvu su predlagali 60-ih godina – Kazališnoj kući Pula.
„Od onda do danas puno se toga kvalitetnog i značajnog dogodilo u Istarskom narodnom kazalištu, pogotovo od 2004. kad smo postali Gradsko kazalište Pula. Stali smo u red s onim kazalištima koji imaju dugu tradiciju u profesionalnom radu, a mi smo ponovno (s nekim novim datumom i samim time novim početkom) krenuli stvarati svoju.
„Mnogi su nas veliki i hrabri ljudi zadužili da održimo kazalište na životu i prije te prijelomne 1949. Spomenimo samo neke koji su mi u radu na ovoj svečanosti bili značajni, onako kako je umjetniku to najvažnije – suosjećajno.
„Pietro Ciscutti podario nam je dvije kazališne zgrade. Jedna je napuštena i prazna (prepuna nedokumentiranih uspomena) između današnjega Danteova trga i Ulice Sergijevaca uz crkvu Gospe od Milosrđa, a druga je ova kojom se dičimo i u kojoj stvaramo i danas. Kazališna družina Otokar Keršovani riskirajući živote u Narodnoj oslobodilačkoj borbi zabavljala je narod diljem Istre, kako bi im rat učinila lakšim, pjevajući i recitirajući domoljubne pjesme, glumeći viceve Jurine i Franine.
„Imamo jako dobre temelje, jako dobru materiju i još bolje graditelje. To je oporuka koju smo naslijedili i moramo je poštovati“, piše redatelj Mihovilović.
Priredio B. V.
