Predstava „Staging a play : Antigone“ Matije Ferlina u Istarskom narodnom kazalištu
Društvo bez kulture i umjetnosti je barbarsko društvo
• Koreograf, plesač i redatelj Matija Ferlin počastio je pulsku publiku svojim najnovijim kazališnim ostvarenjem „Staging a play : Antigone“, 11. siječnja na maloj sceni Istarskog narodnog kazališta Gradskog kazališta Pula. Ovo je treća predstava iz njegovog opusa „Staging a play“ u kojem klasike dramske književnosti postavlja na scenu artikulirajući začudan i novi tjelesni izričaj.
Sa „Staging a play“ opusom započeo je 2015. uprizorenjem djela „Staklena menažerija“ Tennesseeja Williamsa, a prošle je godine Molièrov „Tartuffe“ osvojio dvije nagrade hrvatskog glumišta, Ferlin za najbolje koreografsko ostvarenje i Darko Japelj za najboljeg muškog izvođača. Kod „Staging a play : Tartuffe“ konkretne su verbalne replike zamijenjene fizičkim vokabularom, a dramski se tekst koristi kao slojevita koreografska partitura.
Svaki novonastali izvedbeni koncept otvara postavke, ideje procesa za onaj sljedeći.
„S „Tartuffe“ sam, za sada, zatvorio istraživanje temeljeno na čistoj neverbalnosti, točnije gdje plesači govore tekst u sebi i zamjenjuju dramske replike pokretom. Istražio sam što se istražiti dalo, nisam želio da pretvaranje riječi u pokret postane samo režijska, koreografska kvaliteta ili umjetnički izraz moga rada, zato sam u „Antigoni“ posegnuo za idejom da ipak koristim govorni alat, ali je on u ovom slučaju skriven očima publike, i na taj način ostajem dosljedan konceptu u kojemu je tijelo glavni izvedbeni alat“, kaže nam Matija Ferlin.
„Klasici kao što su „Antigona“, „Tartuffe“ i „Staklena menažerija“ imaju opće poznato mjesto pa otuda i želja za traženjem novih scenskih rješenja, s tim djelima već sam imao iskustva kao glumac ili savjetnik za scenski pokret. Da bi mogao izmaknuti kazališna očekivanja publike bitno mi je bilo dokinuti tekst djelima s kojima se, manje-više, svaki prosječni kazališni gledatelj susreo“, nastavlja Ferlin.
Ferlin tako u „Antigoni“ primjenjuje radikalni izvedbeni koncept, govorni aparat ‑usta izvođača su u potpunosti sakrivena od publike tijekom cijele izvedbe. Dio publike ne prepoznaje odakle govor dolazi, time ga tretira gotovo ga kao zvučnu matricu i uspostavlja potpuno novi odnos tijela i govora, dok se on zapravo izvodi uživo. U predstavi je korišten tekst na engleskom jeziku, uspješno osuvremenjen, ali i dovoljno poetičan, koji je Dan Taylor preveo krajem osamdesetih godina kako bi približio „Antigonu“ prosječnom gledatelju BBC‑a.
„Izvođenje predstave je jako zahtjevno jer ima jedan govorni i istovremeno drugi tjelesni izraz“, kaže Ferlin koji je u izvedbi i redatelj i glumac koji tumači sve likove.
Predstava s jednim glumcem citira prve oblike dramskog rituala u grčkoj tragediji, ali glumac ovdje stvara razvedeniju dramsku strukturu jer se jedan lik transformira u drugi istražujući prostor tjelesne transformacije likova. Tek grčki tragičar Eshil uvodi drugog glumca i time omogućava dramski sukob, a njegov nasljednik Sofoklo pojačava dramsku radnju uvođenjem više likova.
Iako je studirao ples i koreografiju, Ferlin se najudobnije osjeća u međuprostoru između plesa i dramskog izraza, pa u „Antigoni“ pliva između dramskog rituala i govora tijela.
„Umjetnik sam kojem je tijelo glavni izvođački alat, a forma koja se producira kao rezultat istraživanja može u nekim projektima biti bliža onome što označavamo kao ples, a ponekad bliža dramskom jeziku“, objašnjava autor.
„Važno mi je da budem konzistentan u svom radu jer publika cijeni kad je rad dosljedan i autor vjeran samom sebi“, kaže Matija Ferlin i nastavlja, „moji radovi iako hermetični ostavljaju jedan mali prozorčić za svakoga – da može propitivati. Umjetnički rad koji ne traži od publike angažman je za mene čista dekoracija, ja sam zadovoljan kad je publika na mojim predstavama pozorno nagnuta prema naprijed, a ne uvaljena u stolice“, ustvrdio je Ferlin.
Ferlin se kao glavni izvođač u predstavi u momentima izražava ekspresivnom facijalnom grimasom. Ta emotivna slika dolazi i preko zvuka, u glazbi koja je skladana za ovu predstavu zajedno s kompozitorom Lukom Prinčičem, pronašao je mjesta permanentnih zvučnih slika – mjesta tišine u kojima glumac poprima stanje i izraz maske.
Rekviziti u predstavi su višeznačni i snažno organski; koristi cigle, štapove, strukture za pogrebne vijence koji na asocijativnoj razini komuniciraju s ritualnošću, iako to nije njihova primarna namjena. Pred sam kraj predstave cijela se pozornica prekriva plavim tekstilom.
„Tražili smo načine kako jednostavnim kazališnim sredstvima možemo uspostaviti nove prostore, a ovo je trenutak gdje se proročanstvo ostvaruje i glavni akteri umiru, a ovaj scenografski motiv na simboličkoj razini umrtvljuje sve, jer sve što se gradilo prekriva se i ostaje samo u obrisima, neprepoznatljivo je i poprima oblik nekog novog pejzaža“, kaže Ferlin.
On je odabrao Sofoklovu „Antigonu“ jer se želio vratiti na sam početak kazališta i grčka tragedija se postavila kao idealan izbor.
„Danas je bitno vraćati se antičkoj klasici. Ideje koje su dugo uzimane zdravo za gotovo, danas smo ih potrebitiji nego ikada. Umjetnost i kultura su u staroj Grčkoj bile nužno sredstvo razvijanja civilizacije, a trenutno živimo u razdoblju u kojemu smo zaboravili da je društvo bez kulture i umjetnosti ustvari barbarsko društvo“, kaže umjetnik Matija Ferlin.
Dramaturgiju “Antigone” potpisuje Goran Ferčec, dok ostatak autorskog tima čine scenograf Mauricio Ferlin i oblikovatelj svjetla Saša Fistrić. Izvedba je nastala u koprodukciji s ljubljanskom koprodukcijskom kućom Emanat s kojom suradnja traje deset godina i koji su dosad producirali četiri njegova rada. Umjetnik živi u Savičenti koja je mjesto gdje se njegove ideje razvijaju, iako možda nastaju drugdje.
„Za moje je stvaralaštvo izuzetno važno što sam dio života proveo najprije na školovanju u Amsterdamu, Frankfurtu, Torontu pa živio u Berlinu. Ovdje mi ponekad nedostaje kazališna scena, tu u neku ruku moram sam sebe pokretati, a to može biti izrazito izazovno. Sa suradnicima i prijateljima planiram u Savičenti pokrenuti jedan novi projekt umjetničke suradnje, koji će omogućiti još veću prisutnost umjetnika u mjestu koje svojom infrastrukturom, atmosferom i svakodnevicom može biti idealan inkubator novih ideja, prostor umjetničkog boravka, stvaranja i dijaloga sa zajednicom“, najavio je Ferlin.
„Sljedeći predložak kojim bih se želio baviti unutar „Staging a play“ koncepta je „Hedda Gabler“ norveškog pisca Henrika Ibsena jer, kaže Ferlin, dok imam dovoljno umjetničke znatiželje i prostora za istraživanje unutar navedenog koncepta – uprizorenja dramskog predloška kroz tjelesnost, pokret i gestu – imam i razloga koristiti ga, istraživati i propitivati“, zaključuje Ferlin.
Tekst Ana FORNAŽAR
Fotografije Andi BANČIĆ