Razgovor: Gordana Jeromela Kaić, ravnateljica Istarskog narodnog kazališta Gradskog kazališta Pula
Otkazati predstavu „Slatka tvornica/Zvonko Bobi Bonki“ bila je jedna od najtežih odluka u mojoj karijeri
Prije 70 godina, 22. siječnja 1949. u pulskom je kazalištu izvedena prva predstava na hrvatskom jeziku u produkciji vlastitog ansambla. Ove godine obilježava se i 30 godina od kad je, nakon 19 godina, otvorena obnovljena zgrada Politeame Ciscutti, zgrada kazališta. Povodom obljetnica razgovarali smo s ravnateljicom Istarskog narodnog kazališta Gradskog kazališta Pula, Gordanom Jeromela Kaić. Bivša studentica glume, kojoj je kazalište bilo suđeno, ne skriva ljubav prema njemu i govori nam o planovima, ulaganjima i ostalim novostima koje predstoje u ovoj kazališnoj sezoni.
Imate dug staž na poziciji ravnateljice INK. Kakvi su dojmovi? Kako je biti ravnateljica kazališta? Što je ono što ste ostvarili i na što ste najviše ponosni, a što tek planirate ostvariti?
- Ravnateljica sam punih 12 godina, što doista nije malo i mislim da se očekuje kad netko tako dugo radi na takvoj poziciji, da promijeni posao. S obzirom na moje godine, ja sam odlučila ipak sve ono što sam kapitalizirala – mnogo znanja o upravljanju i o kazalištu općenito, uložiti u još četiri godine vođenja kazališta i još više pozicionirati ovu kuću u nešto što je ona do sad dosegla. Neću reći da sam ja osobno ponosna na nešto, jer ne bi ništa napravila da nisam imala podršku i osnivača i svih ljudi koji ovdje rade. Jer u kazalištu zaista ne može raditi nitko tko to ne voli. I onaj tko vodi kazalište, mora prije svega voljeti ljude i poštivati ih. Nas je zaista jako, jako malo. Danas nas je u kazalištu manje nego što nas je ikada bilo. Trenutno nas je ukupno 19 zaposlenih. No, mislim da smo uredili ovu ustanovu tako da je ona postala respektabilan čimbenik na kazališnoj karti Hrvatske. Nekako postajemo primjer i u organizacijskom smislu, tako što smo pokazali (možda čak ponekad i na našu štetu) da ovako mali kolektiv može jako uspješno funkcionirati i mislim da smo kvalitetom svojih produkcija (u zadnjih petnaestak godina imamo preko 80 vlastitih produkcija, profesionalnih ili profesionalno vođenih predstava za djecu), to i dokazali. U zadnjih desetak godina ne prođe niti jedna godina da se naše ime ne spominje ili na dodjeli nagrada Hrvatskog glumišta, ili da ne dobijemo neke druge nagrade a posebice su zapažene naše predstave za djecu koje se predstavljaju na svjetskoj razini. U svakom segmentu smo postali poznati i to u pozitivnom smislu. Danas se na hrvatskoj kazališnoj sceni ne radi ništa a da se ne uzme u obzir ono što se kod nas radi i ono kako mi promišljamo kazalište, iako mi nismo nikada postali pravo repertoarno kazalište, onakvo kakvo je možda zamišljeno Zakonom o kazalištu i onakvo kakvo smo mi cijeli život sanjali. Ali, upravo sada kada radimo prigodno obilježavanje 70 godina INK‑a, vidjeli smo, zapravo, koliko se povijest ponavlja. Kako je tada isto tako kazalište imalo jezgru od možda čak i petnaestak zaposlenih glumaca, ali kako se u principu sve ono što je tada bilo aktualno, cijelo to vrijeme provlači. Dakle, nije se puno promijenila suština djelovanja kazališta nego se promijenio društveni kontekst u kojem kazalište djeluje, promijenila se ideologija. Naša institucija je sad konačno stabilna. Pred nama su sada izazovi što i kako dalje, predstoje nam nekakve zakonske promjene, mijenjat će se nekakva regulativa što se tiče kazališta kao institucija u Hrvatskoj, ali ono što mislim da je najbitnije je to da se prilagođavamo promjenama, jer organizacija je vrlo dinamičan proces.
Tko čini glumački ansambl? Hoće li se ansambl u skoroj budućnosti proširiti i koji su uvjeti (financijski) da se to dogodi?
Luka Mihovilović je danas jedini zaposleni glumac. Počeli smo zapošljavati zbog Zakona o kazalištu 2007. godine po kojem je kriterij da neko kazalište može imati status kazališta, taj da mora imati zaposleno umjetničko osoblje i kako bi zadržali taj status, mi smo počeli zapošljavati. Iako smo mislili da ćemo doći do četiri ili čak šest zaposlenih glumaca, što bi možda bilo sasvim dovoljno, na kraju se ispostavilo da nismo, ali mogu reći da su prošle godine započeli pregovori o nužnoj izmjeni zakonu kazalištu, opet se nameću izmjene zbog zastarjelog modela repertoarnog kazališta koje na neki način za čitavu Hrvatsku postaje neizdrživo. Naime, svugdje u svijetu su već prošli te transformacije kazališta, u Italiji rijetko koje kazalište ima vlastiti ansambl. Problem INK je što su se dugo vukli dugovi, uvijek su kazalište pratile nekakve afere, uvijek je bilo nečega što je bilo u fokusu umjesto umjetnosti. Mnoga kazališta u Hrvatskoj upiru prst u nas i način na koji radimo unatoč samo jednom zaposlenom glumcu. Ti veliki mehanizmi s mnogo zaposlenih imaju velike obaveze za uzdržavanje. Primjerice, HNK u Rijeci ima preko 300 zaposlenih, u Zagrebu je njih 500, što je doista mnogo. Mi zapravo sami sebe u tim nastojanjima da imamo vlastiti ansambl na neki način demantiramo jer istovremeno pokazujemo da i uz ovakav model funkcioniranja nastaju i dobre, kvalitetne predstave i da angažiramo umjetnike. Doduše, ni oni nisu na plaći, ali su angažirani preko ugovora o autorskom djelu ili kao vanjski stručni suradnici, dakle, opet se tu na neki način zapošljavaju, angažiraju umjetnici i opet se rade proizvodi koji su u skladu s trenutnim mogućnostima ovog kazališta u smislu financijske podrške i svega ostaloga što mi imamo. Mada ja kao ravnatelj ne mogu gledati kazalište kroz prizmu isplativosti jer ona nikada nije isplativa materijalno kada se gleda kroz novac. Ali ako se gleda isplativost kazališta kroz drugu dimenziju, to je po meni jedan društveni, duhovni kapital, onda je ona nemjerljiva. Mislim da kazališta imaju tu misiju – raditi ljude boljim ljudima, mislim da svatko tko dođe u kazalište ima jedno bogatstvo i da mijenja svoj pogled na svijet. Ja uvijek volim reći da kazalište brine o duhovnom zdravlju ljudi i mislim da je to jedna dimenzija koje se ne može mjeriti u novcu. I zato kada se zalažem za kazalište, uvijek mislim da je to moja 
dužnost kao ravnatelja, polaziti od tih osnova.
Koji je najveći problem ili izazov INK danas?
To je zasigurno nalaženje stalnog kompromisa između želja i mogućnosti. Zapravo se na to svodi čitavo naše djelovanje. Ima jako puno želja, jako puno ideja, mi bi sve htjeli, a s druge strane mogućnosti su takve da limitiraju naše želje. Dakle, naći kompromis najveći je izazov. Miriti sebe, ono što bi htio. Jer znaš da ne možeš. To je po meni najveći izazov i to će i ostati izazov. Ja nikada nisam odustala od ideje da ovo bude mjesto koje će okupljati umjetnike, uvijek sam htjela veliki ansambl. Ali mi moramo mijenjati alate, instrumente, a oni su određeni društvenim okruženjem, zakonodavnim okvirom, financijskim mogućnostima… Tako da u svemu tome treba tražiti nešto što je optimalno. Nešto što je po mjeri ovoga grada, ove regije i našeg osnivača. Ono što si svi skupa možemo priuštiti.
Koliki je proračun kazališta za ovu godinu?
U 2019. godini naš je proračun gotovo 9 i pol milijuna kuna. Ovako gledano čini se iznimno puno jer je veći no lani, ali moram reći da sav taj iznos koji je skoro za 2.400.000 kuna veći nego u 2018. ide na investicije, točnije nabavku opreme. Ove godine nam je u proračun ušla nabavka koncertnog klavira što se doista već godinama pokazuje neophodnim jer već dugo Pula pa ni Istra nema pravi koncertni klavir. S obzirom na to da smo mi već pretprošle godine počeli unositi i glazbu u naš redovni program, taj će nam klavir itekako koristiti. Naime, prošle godine imali smo čak 24 glazbena programa i koncerta, od čega osam muzičke akademije, a uveli smo i Pula live jazz festival u suradnji s Back stage Consultingom iz Zagreba. Tako da ćemo ove godine konačno nabaviti pravi koncertni klavir i to je investicija od milijun, možda čak i 1,200.000 kuna jer planiramo kupiti Steinway koji je doista najbolji među klavirima.
Dramski studio INK vrlo je aktivan. Koliko polaznika broji i tko ga trenutno vodi?
Dramski studio je ustanovljen 1996. godine i tada je počeo rad s mladima. Prošle godine, u rujnu, smo upisali smo najveći broj polaznika do sada, njih 157. Oni svi djeluju u 12 dramskih radionica. Pored tih 12 radionica imamo tri plesne, one su uglavnom po uzrastu i imamo jednu radionicu koja djeluje kao Forum kazalište, grupa kazališta potlačenih. Mi smo pored ZKM‑a jedno od rijetkih kazališta u Hrvatskoj koje ima institucionaliziran rad s djecom. Mi imamo zaposlena dva dramska pedagoga, to su Aleksandar Bančić i Marijana Peršić i jednu plesnu pedagoginju na četiri sata, Andreu Gotovinu. Pored toga što oni rade, organiziraju još dodatne radionice, angažiramo različite redatelje, glumce, pedagoge koji rade s djecom. Polaznici su uzrasta od prvog osnovne pa nadalje, gornje dobne granice nema. Svake god imamo mnogo talenata, neki od njih upisuju režiju ili glumu, no nemaju svi ambicije biti glumci ili redatelji, oni se tu svi dobro osjećaju i zato vole dolaziti u kazalište. Ovdje se svakoga od njih poštuje kao individuu, oni ovdje stječu jedno ogromno samopouzdanje, što im je jako važno za školu. Ovdje uče i javni nastup što će im danas – sutra biti neophodno za koji god posao radili. Oni su presretni što su u tom miljeu, a ja sam presretna što ta djeca uživaju biti ovdje. I naravno, ono što mnogi priželjkuju, imaju priliku za rad na predstavi s profesionalcima za što imamo audicije. Tako mnogi od njih imaju priliku igrati na ovim daskama koje život znače. Ali to nije primarni cilj. Prvenstveno to je zabava, rad na sebi, osvješćivanje sebe, jačanje samopouzdanja, stjecanje nekakvih vještina, komunikacije, javnog nastupa… Oni ovdje uče što je kazalište, povijest kazališta… Tako se stvara kazališna publika.
Dječja predstava „Slatka tvornica/Zvonko Bobi Bonki“ se zbog autorskih prava morala otkazati. Hoće li se INK oporaviti od tog (financijskog) gubitka i postoji li mogućnost da se ta predstava u nekom drugom obliku ipak uprizori?
Mi smo na sumnju da naša predstava zadire u tuđe autorsko djelo odlučili tu predstavu ne igrati, a to je meni bila jedna od najtežih odluka u karijeri. To je isto kao da si rodio mrtvo dijete, jer ja uvijek proces nastanka predstave uspoređujem s rađanjem. Postojao je nezapamćeni pritisak jednog kazališta koje je htjelo raditi predstavu „Charlie i tvornica čokolade“, da smo mi bili sasvim sigurni i bilo je sasvim izvjesno da nam predstoji put dokazivanja autorstva naše predstave ukoliko s predstavom izađemo. S obzirom da smo znali tko je nositelj autorskih prava, koliko je potentan, mi se kao ustanova nismo mogli upustiti u takvu avanturu dokazivanja našeg autorstva jer bi posljedice mogle biti dalekosežne i zaista nepredvidive. I zbog toga smo mi odlučili to ne igrati. Sve ono što smo mi uložili u tu predstavu, od scenografije do kostima i ono za što su autori zasluženo dobili neke svoje autorske naknade (za glazbu, scenu…) što je autorsko, to je sve naše i ono je u našem fundusu i to će sigurno biti iskorišteno u nekoj od naših predstava. Tako da to što smo mi uložili u predstavu je opet jedno bogatstvo koje ostaje tu kod nas, a financijskih gubitaka nema jer smo mi poslovnu godinu završili opet u plusu. Prihodi jesu manji, ali smo to uravnotežili s manjim rashodima. Mi nismo u minusu zbog toga što nam se ovo dogodilo. I ova je predstava kao sve naše rađena u vrlo skromnim financijskim okvirima.
Čini se da interes za kazalište ne jenjava. Jeste li zadovoljni brojem posjetitelja?
Naravno, najbolje prolaze komedije, nekakvi komercijalni programi. Ali su i koncerti bili jako lijepo posjećeni, tako da smo zadovoljni. Nama će nedostajati nekoliko tisuća posjetitelja u odnosu na prošle godine upravo zbog ove dječje predstave. Mi smo na tih 15 do 18 izvedbi koliko imamo znali dovesti do 7.000 djece.
Što se priprema u produkciji INK? Koja biste gostovanja izdvojili?
Producirali smo „Romea i Juliju“ W. Shakespearea koji će u siječnju biti premijerno izvedena. Ta je predstava isto jako dobro posjećena. Naime, do sad smo imali u Grčkoj 23 izvedbe. Naša tri glumca su u ondje od 24. rujna prošle godine. Do kraja sezone imat ćemo još dvije naše produkcije. Jedna je plesna predstava. Naime, mi smo se još 2008. programski opredijelili da njegujemo plesnu umjetnost, suvremeni ples i u tom kontekstu je i Matija Ferlin imao nekoliko produkcija kod nas,al i Aleksandra Mišić i Andrea Gotovina… Ove ćemo godine raditi s jednim koreografom i performerom, Milošom Sofrenovićem iz Novog Sada. On je ondje imao jedan svoj festival neverbalnog kazališta, već duže vrijeme živi u Beču, a kod nas će raditi predstavu tj. koreodramu „Meduze, duhovi Silvije Plath“. On inače proučava živote poznatih pisaca ili umjetnika a kod nas će se baviti njenim pjesmama, ali njega više inspirira njezin život. Ona je jedna od najpoznatijih američkih pjesnikinja, a imala je težak život. Bit će to koreodrama s pet plesača, jednim muškim i četiri ženska, najvjerojatnije će igrati Luka Mihovilović i Andrea Gotovina a premijera će biti 29. travnja. U veljači ćemo dati poziv za audiciju. Druga predstava je kombinacija Dramskog i glazbenog kazališta, predstava „Lizistrata“ Aristofana rađena na moderan način jednog talijanskog redatelja. Bit će prepuna poznatih pjesama iz vremena kada je rock bio na svom vrhuncu stoga će Lizistratu igrati netko tko jako dobro pjeva. Premijera će vjerojatno biti na otvorenom, na Kaštelu, krajem sezone.
I inače ljeti izlazite na Kaštel a zimi gostujete u manjim istarskim gradovima.
Predstave na Kaštelu su jako dobro posjećene. Ove godine ćemo tjedan nakon Filmskog festivala izaći ponovo s „Lizistartom“. U planu je još jedna međunarodna koprodukcija, predstava „Romulus Veliki“ o propasti Rimskoga carstva koja povlači analogiju s krajem Europske unije. Riječ je o povijesnoj komediji. Imamo i program kazališna zima u Istri koji financira Istarska županija već petu godinu za redom. Takvih bi programa trebalo biti i više. U tom budžetu mi izvodimo naše predstave čakavske scene po istarskim mjestima. Prošle god smo bili u Labinu, Bujama, Pazinu i Rovinju s predstavom „Američka patrola u Mornaričkom parku“, a ove godine gostujemo s „Furbaćonom 2“. Intencija je da se potakne kazališni život u Istri i u manjim mjestima u to zimsko vrijeme kad nema ničega. I pokazalo se da nas publika u tim manjim gradovima jedva čeka i bilježimo veliki broj posjetitelja. Upravo razgovaramo o tome u koja ćemo mjesta ove godine ići. Naša kazališna zima završava paralelno s kalendarskom zimom.
Svakako treba istaknuti i MKFM koji za ljetnih mjeseci u Pulu privlači brojne zaljubljenike u kazalište. Je li ovogodišnji već u pripremi?
Do 2004. godine to je doista bio jedan veliki festival i dugo je trajao, a Pula je za to vrijeme bila u znaku MKFM‑a. 2008. godine smo se s obzirom na tada raspoložive resurse odlučili za Forum kazalište tj. za Pulski forum, festival kazališta potlačenih i to je zapravo jedinstveni festival koji se bavi Kazalištem potlačenih. Imali smo sreću što je te 2008. kod nas boravio utemeljitelj Kazališta potlačenih, Augusto Boal. Iz čitavog okruženja su kod nas dolazili voditelji i oni koji su njegovali taj kazališni izričaj i od tada do danas dolaze nam ljudi koji se time bave, koji žele participirati u kazališnoj umjetnosti upravo s tom kazališnom tehnikom. Prošle godine imali smo ovdje sveučilišnog profesora iz Italije, Bologne, koji je vodio radionicu Kazališta potlačenih za nastavnike i ove godine ćemo tako nešto organizirati. Taj smo dio s lipnja prebacili na rujan kada su nam profesori dostupniji. Naime, te su tehnike više namijenjene profesorima koji rade s djecom na takav način, nego djeci i mladima.
Zgrada INK od velikog je povijesnog i kulturnog značaja. Koliko se u nju ulaže i hoće li u skoroj budućnosti biti obnovljena (i u kojem opsegu) kako je to najavila pročelnica za kulturu grada Pule Jasmina Nina Kamber na okruglom stolu nedavno održanom u Rojcu?
Prošle godine napravljen je projekt energetske obnove zgrade i mislim da je u postupku ono što je pročelnica rekla, no mi još ne znamo hoće li naš projekt ući u program energetske obnove sukladno raspisanom natječaju gdje se Grad Pula kao vlasnik ove zgrade prijavio. Grad je odlučio investirati u zgradu jer sredstva koja se nepovratno dobiju nisu dostatna, učešće fondova je maksimalno 35 posto. Sve ostalo, što nije malo, mora osigurati jedinica lokalne samouprave. U projekt energetske obnove ušla je fasada, u skladu s ograničenjima i odobrenjima konzervatora, rekonstrukcija kotlovnice, dakle sustav grijanja i hlađenja, kompletna LED rasvjeta i drvenarija. Mislim da je tu riječ od preko sedam milijuna kuna. Zgrada ovakva kakav je danas stoji već 30 godina, određeni elementi stari su skoro 140 godina, a treba ići u korak s tehnologijom, svakodnevno se usklađivati s propisima za sigurnost i zaštitu, što je dobro, ali sve to košta. Prije desetak godina sanirali smo sve krovove, ali nama je za kazalište kao djelatnost jako bitna scenska oprema, oprema za rasvjetu, oprema za ton, a to je sve već dotrajalo. To ćemo sve postepeno i obnoviti jer jedan grad naše veličine mora imati respektabilan centar koji će tehnički biti opremljen da prihvati i najsofisticiranija umjetnička djela kad je riječ o predstavama, operama, baletu i slično. I mi to radimo. Mi svake godine od 500.000 do 700.000 kuna uložimo ili u rasvjetna tijela ili u opremu za razglas… Ovo je ogromna zgrada koja ima oko 5,5 tisuća metara kvadratnih prostora i to treba održavati, tu su sanitarije, garderoba, stolice… Mi uložimo bar milijun kuna godišnje samo u redovno održavanje. Zato me veseli odluka da se „podeblja“ proračun za uređenje zgrade i nabavku opreme jer je to doista nužno. Ne želimo da nam se dogodi situacija kao prije 30 godina kada se zgrada zatvorila zbog dotrajalosti. Ova obljetnica nam je prigoda da se svega toga prisjetimo i zgradu držimo u funkcionalnom stanju. Stoga ćemo održavati zgradu, ali i brinuti o ljudima koji tu rade i o sadržaju programa koji se ovdje održava.
Razgovarala Paola ALBERTINI
Fotografije P. ALBERTINI
