„STAGING A PLAY: Antigone“ Matije Ferlina na Maloj sceni Istarskog narodnog kazališta
Izvedba predstave „Staging a play: Antigone“ Matije Ferlina na programu je u petak, 11. siječnja u 20 sati na Maloj sceni Istarskog narodnog kazališta Gradskog kazališta Pula. Predstava je nastala prema Sofoklovoj tragediji „Antigona“ u prijevodu Dona Taylora, a koreografiju i izvedba potpisuje Matija Ferlin. Dramaturg je Goran Ferčec, dok se za glazbu pobrinuo Luka Prinčič. Scenografiju je izradio Mauricio Ferlin, dok je Saša Fistrić zadužen za oblikovanje svjetla i tehničko vodstvo. Produkciju i organizaciju potpisuju Emanat i Matija Ferlin, a koprodukciju Mediteranski plesni centar u Svetvinčentu.
„Izvedbeni projekt Staging a play: Antigone koreografa i izvođača Matije Ferlina nastavak je višegodišnjeg scenskog istraživanja izvedbenih praksi kroz dva autorska koncepta: solo-izvedbe kojom se bavio u seriji radova Sad Sam, i koncepta proširenih koreografskih uprizorenja u projektima pod zajedničkim nazivom Staging a play.
„Unutar koncepta proširenog koreografskog uprizorenja Ferlin koreografskim alatom ulazi u čitanje i rastvaranje odabranog dramskog teksta. Bilo da se radi o egzistencijalističkoj drami sjećanja Staklena menažerija, Tennesseeja Williamsa (2015.) ili klasicističkoj kritici fanatizma u Molièreovom Tartuffeu (2017.) autor im prilazi kao vrsti koreografske partiture, rastačući tekstualni okvir i jezički znak, ukidajući govor, afirmirajući ono ne-napisano, gradeći izvedbeno u novom obliku scenskog “kazivanja”. U dva spomenuta projekta na mjesto govora stupio je pokret i proveo dramu kroz sve njezine strukturalne, sadržajne i semantičke razine, iščitavajući novu logiku reprezentacije upisane u predložak.
„Odabirom Antigone kao ishodišta Ferlin se odlučuje za još radikalniji i kompleksniji pristup ideji proširenog koreografskog uprizorenja, pri čemu dramska lica i njihove funkcije svodi na jedno izvođačko tijelo i jedan glas, zadržavajući narativ drame i logiku dramskih situacija. Do sada dokinuti element govora u slučaju Antigone postaje dominantni koreografski alat, element koji suvereno pregovara s tijelom i pokretom, uspostavljajući cjelovitu scensku sliku. Govor, iako dominantan, ostaje nevidljiv. Prisutan je samo u svojoj manifestaciji, kao ozvučeni glas koji čujemo, dok njegov aparatus egzekucije, ono što ga izvodi, usta, ostaju skrivena oku gledatelja. Govor time ostvaruje potpunu scensku autonomiju, oslobođen i od tijela koje ga izgovara i od pokreta koji ga prati.
„Preuzimanjem funkcija i replika svih protagonista i odnosa koje oni kreiraju, Ferlin izlaže svoj izvođački korpus; pokret i govor, nizu situacija koje balansiraju na rubu izvedbene logike, neprestano poništavajući i obnavljajući relacije između izvedbenih elemenata.
„Stvarajući ritualni prostor za traženje tog svemogućeg, polivalentnog, izvođačkog tijela koje se istovremeno gradi i ruši, ispisuje i briše, dijeli i sažima, Ferlin s otvorenim rizikom ulazi u dekonstruiranje konvencija drame, dramskog narativa, izvedbe i kazališnog čina, ali i vlastitog izvođačkog habitusa.
„Tijelo koje se uspostavlja na sceni istovremeno je nositelj jednog jedinog znaka, onog koji u sebi sažima naslovni lik, Antigonu, ali i svih drugih znakova i funkcija koje prolaze kroz dramu, a potom i kroz njega. Ono istovremeno nosi i koreografa i izvođača i autokrata i pobunjenicu, i proroka i glasnika, i tragične sudbine kao posljedice hibrisa, obijesti koja potičući na oholost čovjeka navodi u propast.
„Tijelo koje neprestano raste kroz egzekuciju zadatka, postaje sjecište dramskih silnica, mjesto susreta antagonista i protagonista, točka heterogenog umnažanja funkcija i objekt kontinuirane mijene. Svakom novom replikom uspostavlja se novo tijelo, a novim tijelom i novi odnos elemenata u cjelini. Tijelo neprestane mijene preuzima na sebe cjelokupni narativni okvir, sve ono što ga opisuje i pretvara istovremeno u trpeće tijelo sustava, ali i tijelo otpora. Inzistiranjem na krajnostima koje generiraju rubni pojmovi poput početka i kraja, posluha i neposluha, života i smrti, aktivnosti i pasivnosti, Ferlin ulazi u formalno radikalni, koreografsko slojeviti i emocionalno iscrpljujući dijalog s povijesno-teorijskom žanrom grčke tragedije i Antigonom kao simboličkim središtem snage i šezdesetosmaškog otpora svakoj vrsti ugnjetavačkog i izrabljivačkog sistema vlasti“, piše Goran Ferčec u opisu predstave.
Priredio B. V.
