Svjetovi bez slike i zvuka

Tijekom proš­le godi­ne snim­lje­na su dva ame­rič­ka horo­ra čije se rad­nje odvi­ja­ju nakon apo­ka­lip­se, a pro­ta­go­nis­ti tih fil­mo­va ne smi­ju se koris­ti­ti zvu­kom i vidom pod pri­jet­njom smrt­ne kazne.

U „Mjestu tiši­ne“ (A Quiet Place) obi­telj živi na idi­lič­noj far­mi u pot­pu­noj tiši­ni, budu­ći da govor ili dru­gi glas­ni zvu­ko­vi odmah priv­la­če ubo­ji­te pre­da­to­re koji su oku­pi­ra­li Zemlju i pobi­li goto­vo sve lju­de. Nakon što im bru­tal­na čudo­vi­šta ubi­ju naj­mla­đeg sina, ocu obi­te­lji (John Krasinski, ujed­no i reda­telj fil­ma) naj­ve­ći pro­blem pred­stav­lja trud­no­ća supru­ge (Emily Blunt) i bri­ga kako će rodi­ti dije­te u tak­vim uvjetima.

Netflixov horor „Bird Box“ (reda­te­lji­ca Susanne Bier) tako­đer se odvi­ja na Zemlji nakon apo­ka­lip­se, uzro­ko­va­ne nat­pri­rod­nom poja­vom koja kod lju­di poti­če samo­ubi­lač­ke akci­je, a jedi­na učin­ko­vi­ta zašti­ta je da se na otvo­re­nim pros­to­ri­ma bora­vi zatvo­re­nih oči­ju. Film pra­ti juna­ki­nju (Sandra Bullock) kroz dvi­je vre­men­ske razi­ne, nepo­sred­no tije­kom nale­ta smr­to­nos­ne pošas­ti kada je u kas­nom sta­di­ju trud­no­će i kas­ni­je u opus­to­še­nom svijetu.

Zanimljivo je da su obje juna­ki­nje trud­ne, što je dra­ma­tur­ški vrlo obe­ća­va­ju­će u kon­tek­s­tu ovak­vih pri­ča, jer gle­da­te­lja ponaj­pri­je intri­gi­ra kako će uop­će rodi­ti dije­te u tak­vim uvje­ti­ma, a pos­tav­lja se i meta­fi­zič­ko pita­nje ima li svr­he dono­si­ti novi život u tako pogi­belj­ne i bru­tal­ne svje­to­ve. „Mjesto tiši­ne“ je dojm­lji­vi­je ostva­re­nje, kon­ciz­ni­je pri­če i zgus­nu­ti­je atmo­sfe­re, dok se rad­nja fil­ma „Bird Box“ razvod­nju­je kroz dvi­je para­lel­ne pri­če, iako je vizu­ali­za­ci­ja sila zla ovdje izve­de­na na višoj razini.

Redateljica Bier koris­ti aps­trak­t­ni­ji pri­kaz zla kroz stru­ja­nje zra­ka i šuška­nje liš­ća, dok se Krasinski opre­di­je­lio za pri­lič­no bana­lan pri­kaz čudo­vi­šta slič­nih ali­eni­ma. Neovisno o kva­li­ta­tiv­nim dose­zi­ma, oba fil­ma pru­ža­ju vrlo poti­caj­ne meta­fi­zič­ke dimen­zi­je i pov­la­če mno­ga pita­nja. Što pre­os­ta­je čovje­ku ako više ne može govo­ri­ti i gle­da­ti? Ima li u tak­vom svi­je­tu uop­će smis­la stva­ra­ti nove živo­te i pro­du­ži­va­ti ljud­sku vrstu?

Ova pita­nja nisu samo opće­ži­vot­no važ­na, nego se mogu pro­ma­tra­ti i u nešto užem meta­film­skom kon­tek­s­tu. Jer bez sli­ke i zvu­ka nema niti film­ske umjet­nos­ti, iako se film u ranom sta­di­ju svo­jeg razvo­ja uspješ­no kon­zu­mi­rao i bez zvu­ka. „Mjesto tiši­ne“ i „Bird Box“ zgod­ni su pri­mje­ri kako se iz žan­rov­skih okvi­ra može isko­ra­či­ti u neku dru­gu, ozbilj­ni­ju i zah­tjev­ni­ju dimenziju.

Elvis Lenić