Glazbena recenzija – Goran Bare i Majke: „Nuspojave“ (Croatia Records, 2018.)
Album kao nuspojava današnjeg svijeta
• Goran Bare je poznat kao čovjek koji preuzima odgovornost za svoje poroke priznajući da ga je slabost karaktera navela na ovisnost o psihoaktivnim supstancama, a ne okolnosti u kojima se našao. Kritičan je i prema društvenom zlu, površnosti ili ispraznosti pa o politici i stanju na estradi govori bez sustezanja u intervjuima, posredno i na albumima, a iznimka nije ni njegov novi uradak.
Kad na „Nuspojavama“ čujemo stihove o vikanju, govoru i spuštanju duboko kako bismo usmjerili oko na ljubav koja se ne smije, najprije pomišljamo na intimnu tragediju. Ljubav krvari i pati, toliko intenzivno da je na samrti. Međutim, nakon višekratnog čitanja i promišljanja o tekstu interpretacija se počinje kretati prema sferi univerzalne agonije, a o tome svjedoči sam pjevač, ujedno i glavni tekstopisac, tvrdeći da je recentni album nuspojava današnjeg svijeta. Dakle, nestaje ljudskost, a pojedinac može imati volju spasiti ju, ali to ne uspijeva učiniti sam. „Ljubav krvari“ doista izaziva pozornost metaforama i motivima, a nepreciznost vokalne intonacije doprinosi ekspresivnosti, dok bi u drugom kontekstu ta činjenica bila teško prihvatljiva pod isprikom slobode umjetničke interpretacije. Slušamo li npr. Balaševića, divit ćemo se tekstu i melodiji, priznati da kantautorstvo ima svoje čari jer podrazumijeva izvornost emocije u izvedbi, no bar se povremeno iz znatiželje pitamo kako bi bilo da je pjevanje prepustio nekom tko to čini s lakoćom. No vratimo se Bari i zaključku da njegov vokal dok plače nad ljubavlju koja nas napušta odgovara cjelokupnom ozračju pjesme jer je iskrenost boli koju donosi suviše uvjerljiva u kombinaciji s klavijaturama što pojačavaju cjelokupnu napetost. Ovdje su i karizmatične solaže na električnoj gitari, dok su bubnjevi u većem dijelu pjesme zaduženi za hipnozu slušatelja, gradaciju njihova umora od ovog svijeta, pospanosti koja vodi do željenog sna.
Bare spominje da je između ostaloga inspiriran Bowievom berlinskom fazom, no ona je prvenstveno bila okrenuta eksperimentu, dok su emocije u drugom planu, pa bi se prije moglo reći da pjesma „Ljubav krvari“ podsjeća na „Blackstar“ jer Bowie tek na zadnjem albumu ostavlja dojam potpune autentičnosti i želje da iskreno progovori o smrtnosti te se riješi svih svojih maski, pa i Majora Toma, kako nam sugerira spot.
„Ljubav krvari“ toliko dominira albumom da bi se moglo samo nju analizirati, no ostale se pjesme temom, idejom i ugođajem na nju odlično nadovezuju. „To nije igra“ također govori o nestajanju ljepote i dostojanstva u životu. U skladbi najprije dolazi do izražaja bas dionica, ali vibrato na gitari i distorzija daju ključni začin čineći melodiju mutnom, pomalo nečistom pa time i psihodeličnom. Sterilnosti i strogosti razuma ovdje nema mjesta.
Halucinogeno zvuči i početak pjesme „Osvijesti me“, no refren pomalo iznenađuje svojom pamtljivošću i vedrinom. U tekstu se također naslućuje doza nade i optimizma – Bare vjeruje da se ljubav i istina mogu realizirati barem u umjetnosti. Valja u svakom slučaju biti ustrajan i stajati na svjetlu. U „Putu ka sreći“ već nam je o tome ponešto rekao, uz zvuk poletnog countryja. Ipak, sad prevladava blues i on je gotovo čistokrvan u pjesmi „I dok pleše sama s kišom“ čiji je tekst napisala Lidija Bajuk.
Izdvojit ćemo još skladbu „Skarabej go go“ koja ima žestinu, brži tempo od većine ostalih, kao i dozu pozitivnosti. Motiv u naslovu već poziva na bogatstvo tumačenja. Skarabej gura balegu i naizgled je njegov posao besmislen jer upornost i marljivost nemaju krajnji cilj. No iz balege se rađaju novi skarabeji pa se priča nastavlja, a bit je upravo u održavanju njezina tijeka. Isto tako, evolucija nam nalaže stav da čovjek koji stvara potomstvo ostvaruje svoj smisao. Naši geni su subjekti, a mi smo samo nuspojave.
Tekst Maja GREGOROVIĆ
