Glazbena recenzija – Therion: „Beloved Antichrist“
Kad nas Antikrist vodi u „bolju“ sutrašnjicu
• Christofer Johnsson, osnivač švedskoga symphonic metal benda Therion, petnaest je godina maštao o stvaranju veličanstvene rock opere, a ideja je napokon i zaživjela 2018. u formi trostrukog albuma „Beloved Antichrist“, inspiriranoga „Kratkom pričom o Antikristu“ filozofa i pisca Vladimira Solovjeva. Antikrist je, prema mišljenju autora, političar koji uspješno prodaje laži o ljudskim pravima, miru i slobodi te na taj način utjelovljuje Zlo. Trenutna politička zbivanja doista navode na to da dolazak anti-Mesije i njegovo zaposjedanje židovskoga hrama u Jeruzalemu najavljeno u Bibliji protumačimo kao znakovitu alegoriju. Naime, Trump je premjestio svoje veleposlanstvo u Jeruzalem te je grad proglasio prijestolnicom Izraela, što je očekivano uznemirilo Palenstince. Je li Amerika metaforički izgradila svoj hram miješajući se u odnose na Bliskom istoku i potiče li ona dodatne nemire poput đavoljeg sluge? Moguće je na to potvrdno odgovoriti, no puno je državnih vođa u kojima narod vidi Antikrista pa je igra interpretacijama neograničena.
U Therionovoj je priči solarna oluja uništila civilizaciju, a time i suvremenu tehnologiju, pa se iz pepela rađa novi svijet čiji je vladar Seth koji naizgled prigrli religiju, ali ustvari sam postaje Bog. Kad si čovjek prida takav značaj, automatski sklapa ugovor sa Sotonom, a o njemu se govori u pjesmi “The Solid Black Beyond”. Ona počinje tiho i nenametljivo te je atmosfera u uvodu mračna; muški operni vokal pojavljuje se uz gudačku pratnju, a tekst govori o izgubljenosti u potrazi za istinom i pravim životnim putem. Kasnije melodija poprima svečaniji ton, a Sotona prepoznaje Sethovu želju za moći i nudi mu je „bezuvjetno“.
„Temple of New Jerusalem“ logičan je dio tog narativnog toka, a pjesma je jedna od najpamljivijih na albumu pa je jasno da je prethodno objavljena kao singl. U refrenu se izmjenuju solist i zbor koji vode dijalog, a čvrstinu mehanizmu daju gitaristički rifovi. Svojom prodornošću pjesma podsjeća na Avantasijinu „Sign on the cross“, koja je također sastavni dio svojevremeno nastale metal opere.
Valja izdvojiti i skladbu „Behold Antichrist“u kojoj gudački segment sadrži jezivu notu, zajedno s vokalima, dok se tempo često mijenja, čime se postiže blaga kaotičnost. Napetost postupno raste i tek se u nekim dijelovima pjesme smiruje, dok se Seth predstavlja kao osoba koje se narod ne treba bojati.
Na posve nas drugačiji pak način zavodi „Palace Ball“ koja doista, u skladu s nazivom, zrači atmosferom dvorske raskoši. Instrumentalno je potpuno dorađena i zaokružena, pa se time ostavlja dojam bogatstva melodije, a u zborskim dijelovima prevladavaju visoki tonovi koji daju pjesmi svjetlinu. Slušajući je, možemo zamisliti kraljevsku odaju kojom se graciozno kreću predstavnici visokog društva u svojim skupim haljinama i odijelima, vode prave ili tobožnje intelektualne razgovore te se pripremaju za ples uživajući u magiji okruženja.
https://youtu.be/-l3mO2H5hZw
„Through Dust, Through Rain“ je balada u kojoj imamo priliku čuti i zvuk roga. Klavijature su ključna pratnja vokalu, dok tek povremeno gitara svojim intenzivnim upadom narušava prvotnu nježnost melodije. U skladbi se pojavljuju poetično-romantični motivi iz prirode poput oceana, ruže ili planina, a tema je oslobađanje duha od okova tijela koje nas zarobljava. Tekst je iznesen u razgovoru dvaju ženskih likova, Helene – Sethove žena te Sophie, koja kao i u Therionovim pjesmama s prethodnih albuma predstavlja vječnu mudrost.
„Bringing the Gospel“ govori o ujedinjenju pripadnika svih religija i konfesija, od evangelista do katolika. Svi dolaze u Jeruzalem i čekaju ostvarenje svojih nada u budućnosti. Pjesma počinje stihovima na latinskom jeziku, a uvod zvuči poput liturgijske himne. U tim je trenucima doista moguće zamišljati gomile produhovljenih pojedinaca kako pohode sveti grad u zanosu i bez međusobne mržnje, iako to djeluje naivno pri pomisli na stvarno stanje stvari – netrpeljivost i diskriminaciju vjerskih manjina na tom teritoriju. No nema ni u pjesmi na koncu idealizacije činjenica jer sva ta raznovrsnost ljudstva biva i ovdje pod vodstvom Antikrista.
Metal operu zatvara „Theme of Antichrist“ koja zvuči poput soundtracka za neku fantasy sagu. To pomalo iznenađuje jer bi se u završnici očekivala kakva manje karizmatična, možda i posve instrumentalna skladba. Naizgled je ovaj trostruki album prekrcan pjesmama pa se slušatelj lako može izgubiti u istraživanju materijala, no to ne implicira da ne postoje pjesme koje su vrijedne pozornosti. Stoga je poželjno što prije izlučiti takve primjere, zaustaviti se na njima i istaknuti njihova obilježja, kao što sam uostalom nastojala učiniti u ovoj recenziji.
Dakako, bilo bi bolje da sve pjesme imaju jasan identitet, no to je teško očekivati kad se radi o tako golemom opusu. S druge strane, kad smo slušali „Gothic Kaballah“ 2007. , primijetili smo da je svaka skladba na svoj način upečatljiva, nijedna nije stajala tamo samo da popuni prostor, te nije bilo potrebno samostalno prokopavati rudnik. „Son Of the Staves of Time“ ima pamtljiv refren poput „Temple of New Jerusalem“ pa možemo reći da je pomalo komercijalno orijentirana, „Mitternacht Löwe“ patimo kao ezoteričnu skladbu, a „Adulruna Rediviva“ je dugačka, kompleksna te utemeljena na razvoju i promjenama.
Nadalje, mnogi ortodoksni obožavatelji teškog metala zamjerit će albumu „Beloved Antichrist“ nedostatak žestine, ali neopravdano je na tu zamjedbu reagirati negativno jer potrebu za žestinom ustvari određuju tekst, vizija i atmosfera skladbe. Nema smisla inzistirati na distorziji i brzom tempu samo zato da bi se zadovoljili žanrovski stereotipi.
Na koncu možemo spomenuti i da se album razlikuje od nekih starijih primjera, recimo „Vovina“ ili „Thelija“ na kojima često uočavamo homogenizaciju vokala i instrumenata – dakle glas nije dominantan u odnosu na pratnju i u većini slučajeva ne možemo razabrati tekst. Ovdje su pjevani dijelovi transparentniji, a s obzirom da se radi o metal operi, takav je pristup i razuman.
Tekst Maja GREGOROVIĆ
