Otvorena izložba „What…?“ Nataše Berk u Dnevnom boravku DC-a Rojc

Nevidljiva vidljivost

• Izložbom pod nazivom „What…?“ u petak, 8. veljače se u Dnevnom boravku Društvenog centra Rojc predstavila mlada slovenska umjetnica Nataša Berk. Gubimo li, kao žitelji globalno tehnologijom povezanog i hipnotiziranog sela, jednu od najvrednijih i najljepših ljudskih osobina – onu zamišljanja i maštanja?, samo je jedno od pitanja koje nama i sebi ovom izložbom postavlja Nataša Berk.

Najavljeni početak izložbe iskoristila je kao neku vrstu meta- performansa dovršavanja njenog postavljanja, lijepeći crvenim selotejpom po zidovima poruke koje je ispisivala na papirićima, što je nastavila i nakon službenog otvorenja. Sve te poruke pričaju o istome, o imaginaciji. Imagine a video, imagine a background sound, Imagine your art i sl. Na zidu je i veliki trasparent s natpisom „Immagine whatever“, platno za projekcije s natpisom „imagine a projection“, na podu upaljen tv s bijelim šumom i s natpisom Imagine a video, a u kutu veliki ispikselizirani print smiley emotikona (kao podsjetnik na sveprisutnog Velikog brata?)…

U jednoj rečenici predstavlja se kao „multimedijalno spretna provokativna avangardistica egzistencijalizma s apstraktnim instinktom“, a najavljujući jednu svoju nedavnu izložbu u Mariboru (gdje živi, kao „građanka svijeta“) napisala je: „Ja sam Nataša Berk i radim mnoge stvari. Kažu da sam umjetnica. Neki me pokušavaju opisati kao postkonceptualnu. Neki u tome vide pop art. Malo ih vidi istinu. A tu su i oni koji (uopće) ne razumiju. O sebi jednostavno mogu reći samo: “Moj me apstraktni instinkt navodi da sve to činim.” Međutim, na koncu konca (sve) ne ovisi o meni. Ukratko, ja sam Nataša Berk i radim mnoge stvari.“

Doista, još od fotografskog smjera u srednjoj školi, preko studija i 2005. obranjenog magisterija na bečkoj Akademiji likovnih umjetnosti, (program novih medija – video i računalna umjetnost) pa sve do danas Nataša se izražava kroz sve u trenutku dostupne joj medije i umjetničke izričaje, istražujući ih i kombinirajući na najneobičnije načine. Ujedno, izruguje se i s idejom vlastitog identiteta, tako da za svoje različite umjetničke uloge bira i različita imena –npr. snimila je video vlastite skladbe s „bandom“ sastavljenim od njena četiri alterega, a pod imenom Mojca Lešnik nekad se pojavljivala i kao kustosica raznih izložbi. Natašin najnoviji art koncept „osebni akt cenzure“ ide i korak dalje –  strogo zahtijeva od novinara i fotografa da se njeni portreti prije objavljivanja pikseliziraju.

U pozdravnom obraćanju publici i Marko Vojnić Gin ju je opisao kao post-konceptualisticu, koja šaljivim i namjerno djetinjastim odmakom preskače i spaja različite umjetničke svjetove. Posebno je naglasio kako se u ovoj izložbi semantički i semiotički poigrala i s riječima kao znakovima, izloživši nekoliko uokvirenih cenzorsko-poetskih izleta, zapravo ostataka raznih tekstova nakon intervencija crnim flomasterom. Gin je podsjetio i na Natašin ponuđeni bonus performans: poziv svima koji su to večer od nje željeli dobiti besplatnu tetovažu, ali isključivo kružnice. Riječ je o još jednom umjetničkom projektu, na tragu Giotta, poznatog po prostoručnom crtanju savršenih kružnica. „Samo, ove su na koži“, dodaje Nataša.

„Imaš ironičan odmak prema svom radu, obrazovanju, modernoj umjetnosti, kao i prema publici koja posjećuje izložbe?“, upitali smo ju.

– Da, ironična sam! Ali ne zbog ironije same, nego moja glava i moj karakter su takvi“, lukavo se smješka Nataša. Iako je u najavi izložbe napisala samo „objašnjenje ubija, zato je najbolje da sami zamislite svoj opis izložbe“, pristala je popričati o njoj i o sebi…

„Ovaj rad postavljen u Rojcu već sam jednom izložila 2013. u Brunecku, tirolska Italiji. Kao što mi je ovdje glavni natpis “Imagine whatever” tamo je bio: “I WENT TO ART SCHOOL AND ALL I GOT WAS THIS FUCQUEEN ATTITUDE“ Whatever je tako jak, da sad nije bilo potrebno upotrijebiti i taj drugi tekst. Ima ljudi koji ne vide suvremeni art, uopće ne vide to kao umjetnost, kažu da bi i oni tu glupost mogli sami napravit. Ili njihova djeca. Onda ima i ljudi koji uvijek kritiziraju, kao: „pa, to sam sve već vidio toliko puta… nema originalnosti. Sve je to već bilo!!“ Pa eto vam onda, zamišljajte si što god hoćete…

Cijela izložba šaljivo sugerira gledatelju neka si sam nešto zamisli – kao da nas pitaš što još od tebe hoćemo, jesmo li zaboravili zamišljati, preplavljeni svakojakim informacijama i senzacijama?

– Da, neki su stvarno zaboravili koristiti svoju imaginaciju. To je bitno, treba svakome neka doza mašte i izmišljanja, svojih misli i slika u glavi. Svoje stvarnosti!

Što je s umjetničkom vizijom, misliš li da je ona ta koja mijenja svijet?

– Mislim da svijet ne možemo promijeniti. Možda sad ovo može zvučati kičasto, ali mislim (ja to tako želim, prakticiram i radim za sebe) da nam umjetnost može promijeniti mišljenje, a kad promijeniš mišljenje i svijet se promjeni! Eto! Kod mene funkcionira tako.

Umjetnost- kreacija- postojanje- kako o njima razmišljaš, izjednačuješ ih?

– Moja umjetnost, kreacija i inspiracija su moj život, moja želja za životom.

Kao dio tvog umjetničkog projekta „Nataša Berk is an illusion“, tražiš da se kod objavljivanja tvoji portreti pikseliziraju. Samo želja za većom privatnošću ili se time osvrćeš i na slabu vidljivost i „tržišnu prođu“ umjetnika u današnjem svijetu u kojima toliki nastoje progurati nešto svoje?

– I to, imam za to više razloga samo ne mogu sve navesti, nema smisla sve… I ja želim imat moj život pod kontrolom, nitko drugi to ne može umjesto mene. Zato mi je i ovaj projekt, gdje se moja faca mora pixelirati, važan jer tako imam kontrolu za sebe! Moja faca sam ja. To je ono što nas nekako i čini individuama i imamo na to pravo. Nije istina da nas svatko može slikati gdje god i kako hoće zato što je na javnom događaju, da se svakoga može javno prikazivati. Imamo pravo da nas se ne objavi, toga sam svjesna i pridržavam si svoja prava na to. Plus, da, idu mi na živce selfiji i pokazivanje i to kako bi svi htjeli biti zvijezde i poznati, bez ikakvog znanja ili, još gore, bez razmišljanja o tome da biti u javnosti nije baš lako. Ako razumiješ što mislim. Ako ne, zamisli… Ima još jedan razlog, koji mi se pokazao kad sam već započela projekt… da sam s time baš vidljiva nevidljivost. U centru slike sam! Svakog zanima tko je to i kako izgleda, i zašto je pikseliran… ali može me se vidjeti samo u živo.

Imala si i seriju plesnih nastupa. Koliko ti je u svim tvojim zanimacijama važan i vrijedan plesni izraz?

– Volim ples. Uvijek sam voljela plesati, prepustiti se ritmu i muzici. Htjela sam studirati ples, ali nisam imala bazu klasičnog baleta, a mislila sam da bez toga ne mogu proći na prijemnom ni jedne škole za ples. Tako da mi je plan B bila vizualna umjetnost, iako ne znam crtati. Projektom “Revolucija bez plesa…… “ sam htjela i uspjela tu moju strast izživjeti i probati sve to pokazati!

U Dnevnom boravku si izložila i uokvirene tekstove koji su gotovo u cijelosti zacrnjeni. Sve zajedno može se čitati kao neka neobična poezija. Slično je i s zapisima na tvom blogu …

– A joj, moja poezija… Ti isječci, koje cenzuriram ili brišem neke riječi, to su tekstovi koje nađem preko neta… positive quotes ili nešto.. i kad pročitam, vidim samo to što ja vidim… drugo mi nema smisla, zato si to na svoj način preoblikujem… vidim samo to što vidim ili u nekom trenutku trebam da vidim i postane mi bitno.

Posjetiteljima na otvorenju pulske izložbe ponudila si i tetovažu, ali isključivo kružnice…

– „I can’t draw, but….”, to je naslov projekta. Njega sad izlažem i na skupnoj izložbi u Mariboru u UGM (Umetnostna galerija Maribor), jer mi je tetoviranje neka mala ljubav… Oduvijek me je to interesiralo raditi, ali bilo me je strah. Sad sam se odlučila upustiti u taj tatoo projekt, u kojem tetoviram samo krug. Jak je to simbol, pozitivan, krug je najprirodniji geometrijski lik koji postoji. Izgleda very simple, ali je u stvari kompliciran. Teško je nacrtati potpuni krug, gotovo nemoguće… ali trudim se da nađem neki svoj puni krug. Tetoviranje je samo medij kroz koji crtam skice kruga, stalno pokušavajući doći do potpunog kruga… ne na papiru, nego na tijelu, u kožu upisanog. Radim to s velikim strahopoštovanjem, jer mi nije baš lako raniti čovjeka. Zato i ne radim svakome i imam prethodni razgovor prije nego se dogovorimo za termin, jer osoba mora biti potpuno svjesna toga što ću raditi, da je to nešto što će imati zauvijek. Tako da ja ne reklamiram tetovaže, već bih voljela da se ljudi malo zamisle što im to znači. Odluka piše historiju, nemoj raditi nešto što će ti kasnije biti žao. Promisli pa odluči, zato razgovor.

Kažeš da si uvijek htjela imati band, ali nikako nisi uspijevala okupiti glazbenike. Želju si dijelom prvo sama sebi ispunila (gore spomenuti projekt Poliplay), a igrom slučaja tek si na jednom festivalu performansa zasvirala s drugim glazbenicima. Nisi bila u nekoj dobroj fazi, pa te je tema festivala –umjetnost i strast – više živcirala nego poticala. Zato si u HC punk maniri, zasvirala i vikala: Nemam više strasti! Jesu li se one u međuvremenu vratile?

– Kao što i život sam ima padove i uspone, tako ti se i u umjetnosti ponekad dogodi da izgubiš volju i strast… ali vrate se, jer ne možeš živjeti bez nekog stvaranja. Najviše volim raditi ono što radim, što me privuče u trenutku, bez razmišljanja je li to umjetnost ili nije ili da li je dovoljno dobro da se pokaže… radim što radim… ionako kad nešto napravim, dalje to ne ovisi o meni… to poslije rade drugi. Kritičari, kustosi, galeristi… stručnjaci.

Može li se u Sloveniji živjeti od umjetnosti  i – ako ne – zašto?

– Ne može. Od suvremene umjetnosti još dugo se neće moći živjeti! Zašto? Tko će bacati novac na nešto što ne razumije, što mu nije lijepo i ne može si staviti u dnevni boravak? Bolje mu je dati pare za dobar auto, to će svi vidjeti! Nema dovoljno poštovanja, nema mecena i nema ni prakse prodaje, a kamoli kupovanja umjetnina. Teško je kad završiš školu i trebaš sam sebi napraviti put. U školi si bio na sigurnom i nekako zaštićen, a onda – snađi se! Zato baš poštujem umjetnike koji su i bez neke akademije, možda i bez ikakve škole, našli svoj put i rade.

Tekst i fotografije Daniela KNAPIĆ

Leave a Reply


8 + = 11

KULTURISTRA – Webpage of the Department of Culture of the Region of Istria


Kulturistra.hr is a website project that was startedby the Region of Istria and Metamedij Association with the goal to develop the cultural information services in the Region of Istria.
The project wants to offer information about recent events, as well as give access to different data bases, which will contain information about all the people involved in the Istrian cultural scene, cultural events, international contests, and potential international partners. This project aims to improve the communication on the vertical and horizontal level, which means between cultural institutions of the Region of Istria, between institutions and artists, and between the cultural institutions, artists, and the public.

CONTACT US

captcha

Copyright © kulturistra.hr 2019 | Impressum