Glazbena recenzija – Anna von Hausswolff: „Dead magic“ (City Slang, 2018.)
Prodiranje u nejasan i tajanstven svijet
• Mediji nam serviraju mnogo neprovjerenih informacija, više ništa nije sveto, sve je naizgled poznato i dodirljivo… Sjetimo se Chucka Palahniuka i njegova romana „Uspavanka“ koji kreće od teze da smo prezasićeni riječima te su one stoga počele gubiti značenje i vrijednost pa je zamislio što bi bilo kad bi jedna afrička pjesma svojom tekstovnom čarolijom nehotice ili namjerno izazivala smrt. Anna von Hausswolff također propituje olako prihvaćanje navale svih istina i neistina kojima smo bombardirani, a one su napadne i glasne, brze i prolazne, duboko opsjednute materijalnim svijetom. Umjesto njih autorica nam na svom novom albumu donosi magiju, spiritualnost, tihu snagu i sporo kretanje kroz individualne spoznaje. Smatra da je žalosno kad umjetnik mehanički konstruira svoja djela pa ona radi jedino ukoliko se uspijeva unijeti u glazbu, dok bi u slučaju te nemogućnosti samu sebe strogo udaljila od nota. Tako da za „Dead magic“ definitivno možemo reći da je ostvarenje u kojem se osjeti veliko nadahnuće i neopterećenost žanrom. Ono posjeduje neoclassical i gothic elemente, do neke je mjere prožeto eksperimentalnim pristupom, ali ne izbjegava ni pop melodije.
Najupečatljivija i najduža pjesma na albumu je „Ugly and Vengeful“. Počinje bez žurbe, a razvija se ne postavljajući si pritisak da bude konkretna i pamtljiva. Sintesajzer u uvodu ima važnu ulogu, a neobične disonance čine atmosferu lagano jezivom. Kasnije mu se priključuju i orgulje – instrument koji Anna inače rado koristi jer je istovremeno moćan i profinjen pa ne izostaje mističan efekt. „Ugly and Vengeful“ nas u svom trećem dijelu časti distorzičnom gitarom. Napetost ne nestaje do zadnjega trenutka, a očituje se i u tekstu. Spominje se umor, napuštenost, osjećaj da čovjek nosi tijelo teško poput kamena i žudi za oslobođenjem od tog tereta. No ovo je tek proizvoljna interpretacija motiva jer i sama autorica ističe da bi voljela kad bi svaki slušatelj imao svoju viziju značenja cjeline. Međutim, valja reći da tekst nije u središtu zanimanja, već vokal koji je u prvim minutama pjesme prigušen, a u nastavku glasniji te njegova ekspresivnost ne poznaje granice. S razlogom se ova pjevačica uspoređuje s Diamandom Galas i Meredith Monk, ženama koje nisu štedjele raznovrsne nijanse i čitav raspon glasa, ne suzdržavajući se pritom od kojekakvih pokusa.
Još se jedna žena ističe kad se raspravlja o Anni, a to je Madame Blavatsky, premda nije otkriveno na koji je način njezino učenje prisutno u određenim stihovima. Znamo samo da se oni nalaze u pjesmi „The Truth, The Glow, The Fall“ pa nam preostaje da po želji protumačimo osnovnu ideju teksta u skladu s teozofijom čija je utemeljiteljica upravo Blavatsky. Ona je smatrala da postoji “srebrni konop” koji povezuje fizičko tijelo s njegovim vitalizirajućim astralnim dvojnikom, a kada se konop prekine, dolazi do tjelesne smrti. To je za dušu veliki šok, a ona nakon određenih faza dolazi u stanje mira, blaženstva i radosti. Naslućuje se da Anna u „The Truth, The Glow, The Fall“ sugerira neki oblik te priče, a tu se pojavljuju i motivi iz prirode – dolina bez snijega okružena planinama. Slijedi kontakt s anđelom pa se pretpostavlja i želja za oslobođenjem od okova materijalnog svijeta na sličan način kao u prethodno spomenutoj pjesmi. Anna o svemu progovara iz perspektive žene, i to na subjektivan, vrlo individualan način, priznajući da se ovaj put odlučila više introspektivno ogoliti nego inače. Reći ćemo još da u pjesmi zvuk orgulja asocira susret s dimenzijom puno sofisticiranijom od one koja podrazumijeva prizemnost svakodnevnih senzacija. Pojedine uvrnute glazbene dionice savršeno nadopunjuju osnovnu melodiju vokala koja je ponekad i lako slušljiva te naginje popu.
„Källans återuppståndelse“ je pak inspirirana radom Waltera Ljungquista. Anna u jednom intervjuu kaže da je taj pisac iz istog dijela Švedske kao njezini roditelji, a njegova nas djela transportiraju u taj prostor i atmosferu. Autorica se može poistovjetiti s književnikovim doživljajem tog kraja, ali i razmišljanjima i osjećajima. On u svom djelu govori o odrastanju koje prati borba mašte i realnosti.
Nećemo zaboraviti ni pjesmu „The Mysterious Vanishing of Electra“ koja poput ostalih aludira na nemogućnost trajnog života tijela na Zemlji, a pomalo je monotona, repetitivna, bez izraženoga razvoja kakav je karakterističan za, recimo, „Ugly and Vengeful“. U njoj uočavamo pravilne pulsirajuće udare, ali ne i brz tempo. Vokal se pojavljuje u svom bogatstvu igre, s puno hrapavosti i krika kao konačnog rezultata gradacije. Anna na trenutke zvuči vilinski i nježno, dok u drugom navratu postaje neukrotivi demon.
Dok je u većini skladbi pjevanje vrlo bitna komponenta, ono potpuno izostaje u „Marble eye“ čiji je naziv očito posveta Marble church u kojoj autorica svira orgulje za potrebe ovoga uratka.
Možemo zaključiti da je „Dead magic“ poseban album koji pokušava prodrijeti u svijet koji je još nejasan i tajanstven, a vokal i orgulje su najvažniji alati tog istraživanja.
Tekst Maja GREGOROVIĆ
