Glazbeni prikaz – Sleaford mods “Eaton Alive” (Extreme Eating, 2019.)
Elektronski punk samo je jedna od kovanica kojom su kritičari probali definirati izričaj dua Sleaford mods, trenutno među najhvaljenijim novijim britanskim glazbenim atrakcijama. Kritičari ih slave kao jedan od najvažnijih, politički najosvještenijih i najartikuliranijih bendova koji danas udaraju svoj pečat na britansku glazbenoj sceni i šire, a za novi album „Eton Alive“, objavljen 22.veljače, pišu kako „prijeti da ih katapultira u mainstream“.
Fanovi, koje su zaveli tekstovima o sve brutalnijoj svakodnevici, ali i izvornim DIY etosom, su ih prozvali „glasom Britanije“, Guardian „najgnjevnijim Britanskim bandom“, „nacionalnim blagom“ i „soundtrackom za post-Brexit Britaniju“ , Indipendent „post-punk pjesnicima potlačenih klasa“, dok je Iggy Pop, najavljujući im novi album u novogodišnjem izdanju svoje emisije koju od nedavno vodi na BBC radiju, Sleaford modse čak nazvao trenutno najvećim r’n’r bandom. Sami sebe definiraju kao „minimalističko punk-hop bješnjenje elektronskih muntova (munt=male cunt) iz Nottinghama, namijenjeno radničkoj klasi i onima ispod nje“.
Što ima toliko posebnog kod ove, na ulici neupadljive, dvojice ispijenih i ostarjelih punkera? Osim neobičnosti što su 2007. kad su krenuli, za razliku od većine bendova koji se formiraju u adolescentskim godinama, već bili dobro zakoračili u svoje 40‑e, sa svim do tada nakupljenim iskustvima, svakako kao njihovu posebnost valja izdvojiti i minimalistički, a istovremeno urnebesan scenski nastup: Dva sredovječna momka na praznoj pozornici – Andrew Fearn, visok, mršav i skroz skuliran lik, lagano se njiše ili klima glavom s neizostavnom limenkom pive u jednoj dok drugom rukom na laptopu miksa neka vrlo jednostavne, ali najčešće i vrlo plesne rifove. Na tu glazbenu podlogu kolega mu, nervčik Jason Williamson, napadno se živčano češkajući po glavu, svojim lokalnim („fock“ this & that) narječjem frenetično izvikuje i bljuje gnjevne, brutalno iskrene i psovačke stihove. Čini se kao da ih sastavlja vrlo ležerno, kao šašavi tok svijesti, ispunjen crnim humorom kojim rastvara mračnu utrobu krizom pogođene Britanije i majstorskim igrama riječi s istančanim osjećajem za njihov međusobni melodiozni sklad. Makar u jednoj pjesmi kaže „“punk is not dead“? Well, it IS now.“, puno je tu još punka, ali i hip-hopa kao i samplova mnogih drugih glazbenih stilova, dok na momente sve neodoljivo podsjeća (a da ih ne „prepisuje“) i na dva pokojna velikana ‑na glasovno-poetske igre Mark E. Smitha iz The Fall, kao i na, za povijest punka nezaobilaznog Iana Durya. Jednostavna formula: nikakva scenografija ni light show, samo čista i žestoka, a istovremeno vrlo šaljiva i razigrana, energija neobičnog dvojca na koncertima uspijeva držati naćuljenu pažnju publike. „Kako se mi ovome nismo dosjetili!“, uskliknuo je, kažu, frontman grupe Crass kad je prvi put gledao nastup Sleeford modsa.
Poodmakla, „too old to r’n’r“, dob im nipošto nije mana, već im daje i potrebnu rafiniranost, kao i distanciranost, zrelost promišljanja i smisao za humor pomoću kojih se nose s novostečenom „uspjehom“ koji duboko u sebi preziru, kao i sav korporatokracijski i plemenitaški „glamour“ kojem se u pjesmama najčešće izruguju. „Što će mi pjesma ako nije smiješna?“ kaže Andrew na jednom mjestu u dokumentarcu o bandu iz 2017., „Bunch of Kunst“, koji prati njihov polagani hod ka popularnosti i usponu na britanske glazbene ljestvice. Veću vidljivost posljednjih su im godina dale i dvije uspješne suradnje – s Prodigy i elektronskim bandom Leftfield.
„Eton Alive“ je peti studijski album Sleeford Modsa. Zajedno s koncertnima, to je njihov deseti objavljeni nosač zvuka. Snimali su ga u rodnom Nothinghamu, za vlastitu izdavačku kuću Extreme Eating, koju su nedavno pokrenuli, nakon objave zadnjeg EP za Rough Trade Records, s kojima su se lani u rujnu razišli.
Odakle naslov za novi album, pored toga što je očita igra riječi s „eaten alive“/živi pojedeni?
„Zemlja nam je još uvijek boluje od politika koje su djelomično osmislili ljudi koji su se školovali na mjestu zvanom Eton College“, priča Williamson u intervjuu za radio Novi Zeland.“Kao i brojne druge privatne škole koje naplaćuju visoke školarine po semestru, a u osnovi su mjesta za privilegirane, bogate ljude. Tu, u mnogo čemu, nema ništa loše, ali u drugim aspektima ima, jer jednostavno uzgaja elitizam i neznanje prema ostatku svijeta, pogotovo kada određeni učenici za karijeru odaberu politiku. Primjerice David Cameron, obrazovan u Etonu, prešao je od voditelja odjela odnosa s javnošću na TV kanalu u konzervativnog kandidata i potom premijera. To je jednostavno suludo. Znam da su putovi ljudi u politiku uglavnom različiti i vrlo različiti, ali to mi jednostavno smrdi. To su ljudi koji su osmislili laž o štednji, koja je donijela mnogo bijede, mnogo ubojstava i na kraju rezultirala referendumom o odvajanju od EU, koji je prouzročio još dublje podijeljenosti i dimne zastore. Zato nam se naslov „Eton Alive“ učinio prikladnim za osjećaj ovog trenutka u zemlji. Ljudi su otupjeli, prebijeni, jednostavno više ne reagiraju na ono što se događa oko njih. Nisu više ni šokirani, ovako umlaćeni u gomilu ništavila.“
Općenito, 12 novih skladbi još su plesnije od onih na ranijim albumima, ali kritičari primjećuju da je zaštitni znak Sleaford modsa – Williamsonov gnjevni stav – na „Eton Aliveu“ prigušeniji, gotovo otupljen, a tipičnih uvredljivih poruka i sprdnji s političarima, kraljevskom obitelji i celebritijima u tekstovima gotovo da više i nema (iako forenzično detaljno opisuju posljedice njihova djelovanja). Tumače to odrazom opće rezignacije u post-Brexit društvu, ali i činjenicom da taj nekad prilično razuzdani dvojac danas više ne zalazi toliko u pubove i ohanuli su s alkoholom i drogama, jer su u međuvremenu postali mirni obiteljski ljudi. Williamson je povodom objavljivanja izjavio kako ovaj album „govori sam za sebe. Ponovno smo usred još jednog elitističkog plana, koji se polako probavlja dok čekamo da se opet pretvorimo u fekalije. Neki već jesu, neki su mrtvi, a nama preostalima utrobu nagrizaju pretpovijesne ideologije koje, ovisno o našim sposobnostima i volji, svakom od nas dodjeljuju različite razine udobnosti, od užasnih do razumno prihvatljivih. Dakle, nakon što probavni sustav Plemstva odbaci naše nejestive kosti, izlazimo iz šupka pravila, opet padamo u zahod i na milost smo i nemilost koje god politike da dođe na red u usranom cjevovodu ove izlizane civilizacije. Tu se naše tijelo regenerira, dok klepećemo u neki novi oblik, zreli i spremni za nove zapovjedi.”
Tekst Daniela KNAPIĆ
