Predstavljanje knjige „Jasenovac“ Ive Goldsteina u Svetim srcima
Na logor se nije navikavao čovjek nego logoraš
• Knjiga „Jasenovac“ povjesničara i sveučilišnog profesora Ive Goldsteina predstavljena je u četvrtak, 28. veljače u Muzejsko-galerijskom prostoru Sveta srca Arheološkog muzeja Istre. Uz autora o knjizi su govorili Ivo Pejaković, ravnatelj Javne ustanove Spomen područja Jasenovac i Seid Serdarević, glavni urednik izdavačke kuće Fraktura u čijem je izdanju knjiga objavljena u studenom prošle godine.
Okupljene su na početku promocije pozdravili Darko Komšo, ravnatelj Arheološkog muzeja Istre i županijski pročelnik za kulturu Vladimir Torbica, ističući važnost ovog kulturnog događaja za Pulu i Istru, ali i značaj knjige za razumijevanje povijesnih događaja iz Drugog svjetskog rata oko kojih polemike traju i danas. Ivo Pejaković, osvrćući se na uvodne riječi, prisjetio se i putujuće izložbe „Anne Frank – povijest za sadašnjost“, koja je 2015. bila postavljena u Galeriji C8 u Puli, a zahvaljujući angažmanu Gimnazije Pula i Arheološkom muzeju, posjetilo ju je preko pet tisuća ljudi. Pejaković nije propustio istaknuti koliko je važno da se upravo mladi ljudi upoznaju s najmračnijim stranama povijesti kako bi je što bolje razumjeli i razvili vlastito kritičko mišljenje, što nije lako u današnjem vremenu kada glavnu riječ vode fake news i amaterizam svake vrste.
Knjiga „Jasenovac“ predstavljena je istog dana u 12 sati i u dvorani Tone Peruško na Filozofskom fakultetu, a ohrabrujuće je da su javno predavanje pratili brojni gimnazijalci i studenti pulskog Filozofskog fakulteta. „Bitno je da se čita, da mlade generacije slušaju predavanja, da vide što se dogodilo. Nepojmljiva je činjenica da je prošle godine samo petnaest ekskurzija posjetilo Jasenovac. U Njemačkoj, u Berlinu pred Muzejem Holokausta su nepregledni redovi“, zaključio je svoje izlaganje Pejaković.
Seid Serdarević napomenuo je kako je izdavanje ove monografije, po njegovom mišljenju, najznačajniji kulturni događaj prošle godine. „Jasenovac“ Ive Goldsteina prva je prava znanstvena monografija o jednom od najstrašnijih mučilišta i gubilišta Drugog svjetskog rata. Utemeljena je na obilju arhivske građe i pisana akribično, odgovorno, bez ideoloških predrasuda, zadnjih namjera i politikantskih motiva. No znanstvena objektivnost ne može i ne smije dokinuti moralni stav autora, niti može – osobito kada je riječ o strahotnom nacifašističkom nasrtaju koje je čovječanstvo doživjelo u Drugom svjetskom ratu – dokinuti empatiju prema žrtvama tog nasrtaja. Monografija „Jasenovac“ Ive Goldsteina nastala je u vremenu kada je povijesni revizionizam u punom zamahu. O Jasenovcu se promoviraju laži i izmišljotine svake vrste i to čak i u medijskim prostorima, što je nedopustivo. Revizionisti ovisno o provenijenciji ustraju da Jasenovac i nije bio logor smrti, da je postao stratište tek nakon 1945., a s druge strane se manipulira brojem žrtava u dnevnopolitičke svrhe.
Ivo Goldstein na oko tisuću stranica piše o najtamnijoj mrlji u povijesti Hrvatske. Knjiga pokazuje povijest logora Jasenovac i narav ustaškog režima, strahotu tzv. NDH, marionetske države koja je bila protivna volji naroda. Nije bilo jednostavno pisati o Jasenovcu i pri tom pronaći pravi način da knjiga bude znanstvena i objektivna, a da osim suhih znanstvenih i arhivskih podataka čujemo i glas žrtve, da čujemo što su ti ljudi preživjeli. Goldstein je brojkama vratio ljudsko lice, utoliko je knjiga primjer harmonične uravnoteženosti znanstvenih i moralnih imperativa. Rad na ovoj monografiji bio je tako minuciozan, napomenuo je Serdarević, da je njegova dugogodišnja kolegica koja je obradila indeks imena u knjizi, rekla kako je to najveći indeks koji je radila u izdavačkoj kući Fraktura, ali i uopće. Dodao je kako su i neki članovi autorove obitelji stradali u logoru Jasenovac, što je pisanje ove knjige vjerojatno činilo još težim. Na pitanje je li i to bio jedan od razloga da uopće započne taj obimni rad, Goldstein je odgovorio kako je stradanje članova obitelji bilo za preživjele izuzetno bolno, osobito smrt očevih bratića, maloljetnih dječaka Danka Goldsteina i Feliksa Rozenberga, pišući knjigu u mislima je razgovarao s njima, razmišljao što su zadnje vidjeli, o čemu su razmišljali, jesu li znali da idu na stratište?
Ozbiljnije se za Jasenovac počeo interesirati još prije dvadeset godina, kada je svjedočio na suđenju Dinku Šakiću, jednom od zapovjednika logora. „Danas kada se osvrnem na to vrijeme, ništa nisam krivo rekao, a novih činjenica o Jasenovcu, nažalost, nema. On je katastrofalno zlo, najveći ustaški logor smrti i radni logor. Točnije, riječ je o sustavu i kompleksu logora u kojemu su ljudi sustavno ubijani i mučeni.“ Temom holokausta počeo se baviti zajedno sa svojim ocem Slavkom Goldsteinom u knjizi „Holokaust u Zagrebu“ iz 2001. Jedno poglavlje posvetili su židovskoj jasenovačkoj tragediji, a postupno su proširili tu priču na opći prikaz Jasenovca u knjizi „Jasenovac i Bleiburg nisu isto“ iz 2011. Prikaz je, rekao je, dosegnuo stotinjak stranica i bio je kostur za širenje teksta, ali ga je trebalo reorganizirati. Spomenuo je kako je pokojnom ocu predložio da zajedno napišu knjigu, ali otac je tada imao drugi projekt i njihova suradnja nije se ostvarila.
Dodao je kako je knjigu „Jasenovac“ počeo pisati dok je bio veleposlanik u Parizu te da ona sadrži dvije paralelne priče – kronologiju logora, od njegova nastanka u kolovozu 1941. do nestanka u proboju u travnju 1945., a druga je problematska u kojoj se bavi temama kao što su deportacije, pljačke, glad, mučenje, ubijanje i umiranje. Žrtve su u logor dospijevale na temelju rasnih zakona i to Židovi, Srbi i Romi, a Hrvati, Slovenci, Bošnjaci i ostali zbog ideoloških razloga i neslaganja s režimom. Tu je Goldstein spomenuo istaknute intelektualce prof. Antuna Barca i Grgu Novaka. Kompleks logora nalazio se na nekoliko lokacija, današnje spomen-područje nalazi se na centralnom. Žrtve su bile različitih dobi, statusa i obrazovanja, svačija priča je različita, bolna i jeziva. Preživljavanje je zahtijevalo optimalno tjelesno zdravlje prije dolaska u logor i čeličnu snagu volje. „Na logor se nije navikavao čovjek nego logoraš. Morali ste se dehumanizirati, prestati biti čovjek u mnogim vidovima egzistencije.“
Nade za preživljavanje bile su u čekanju oslobođenja koje je bilo neizvjesno, u izvlačenju razmjenom ili u bijegu koji je također bio vrlo riskantan, a izazivao je i moralnu dvojbu jer za jednog bjegunca ustaška je uprava strijeljala deset logoraša. Prosječna dob preživjelih bila je dvadeset i šest godina. Što se tiče zločinaca i njihov profil bio je različit, neki su bili ideološki zadojeni mržnjom, neki okrutni sadisti, a neki potpuno neuki siromašni ljudi sa sela koji su položaj logorskog čuvara shvatili kao priliku za napredovanje i rješenje egzistencijalnih pitanja; no što je to što u danim okolnostima pretvara čovjeka u zvijer, svakako ostaje jedno od neodgovorivih etičkih pa i metafizičkih pitanja. Spomenuo je Goldstein i filozofska, književna i filmska djela koja se bave tom problematikom: „Priču o banalnosti zla“ Hanne Arendt, „Zar je to čovjek“ Prima Levija, „Život je lijep“ Roberta Benignija…
U svakom slučaju, govoriti o zločinima je potrebno da se oni ne bi ponovili i to treba govoriti otvoreno i javno, da to razdoblje ne bude zaboravljeno, potrebno je govoriti i zbog mladih generacija, ostaviti im poruku za sadašnjost i za budućnost jer inače ta poruka nema smisla. Određene grupe u današnjem društvu su etiketirane i bilo bi poželjno, radi budućnosti čitavog društva, da se mladi tome usprotive. Zatim se osvrnuo na ulogu historičara u suvremenom društvu i zaključio kako se neke stvari u tom zanatu, unatoč informatizaciji, nisu izmijenile još od doba Herodota. Historičar mora prikupiti hrpu dokumenta, činjenica, svjedočenja i proizvesti priču, on se mora držati objektivnih činjenica, ali način na koji ih iznosi približava ga književniku.
Na kraju svog izlaganja Goldstein je zahvalio domaćinima i suradnicima koji su na bilo koji način poduprli izlazak ove knjige: kustosu Memorijalnog centra u Jasenovcu Đorđu Mihoviloviću na Fotomonografiji, analitičaru i publicistu Vuku Perišiću, kartografu Tomislavu Kaniškom, Borisu Bućanu čija je slika na naslovnici knjige. Prisjetio se i latinske poslovice koja kaže kako svaka knjiga ima svoju sudbinu. Što se njegove knjige tiče, osim pulskog, doživjela je predstavljanja u Zagrebu, Rijeci i Mariboru, predstoje Ljubljana, Karlovac, Novi Sad i Beograd, a izvjesna su i prevođenja na neke od svjetskih jezika. Predstavljanje je zaključio riječima kako nije govorio o revizionizmu jer se u tome ne nalazi kao sugovornik, revizionizam je danas amaterizam u najgorem smislu te riječi, one koji se danas nazivaju revizionistima prezire jer se politikom bave na najgori mogući način, u slučaju tematike Jasenovca, poričući zločin s jedne strane ili stigmatizirajući čitav jedan narod s druge. Izrazio je nadu da će istina prevladati i da će djeca i unuci o svemu tome govoriti na doličniji način nego što se to, u jednom dijelu javnosti, govori danas, 2019. u Hrvatskoj.
Tekst Dušanka BABIĆ
Fotografije iz arhive Arheološkog muzeja Istre
