Razgovor: Darko Komšo – ravnatelj Arheološkog muzeja Istre
Sveta srca i ostale galerije
Crkva Sv. Srca 2011. godine pretvorena je u muzejsko – galerijski prostor koji je od tada vrlo dobro posjećen. Koji su postavi izazvali najveći interes?
- Da, Sveta srca smo otvorili 2011. godine i od tada je tamo bila velika količina razno raznih programa. Nama je to bio odličan prostor i kao jedan ispušni ventil, naime mi smo specijalizirani muzej, arheološki, međutim, baš kroz Sveta srca smo napravili i jedno mjesto na kojem se izražavamo i na potpuno drugačije načine. Tamo se održavaju razne izložbe i programi, tamo je prošao cijeli niz izvrsnih izložbi, od čega su neke rađene u našoj produkciji ili zajedno s koordinacijom istarskih muzeja. „Histri u Istri“, „Istra lav i orao“, naši su projekti koji su prezentirali histarsku i novovjekovnu baštinu Istre, „Ki sit ki lačan“, nagrađena je za najbolju izložbu u Hrvatskoj 2012. godine. Prije dvije godine uspješna je bila izložba „Gajba i tić“, a valja spomenuti i gostujuće izložbe, Antu Rašića s Apoksiomenom, pa Roberta Paulettu koji je unutra okačio auto, Bojana Šumonju s njegovim velikim radovima, pa Puležana Hassana Abdelghanija s portretima mrtvih… Tu smo imali i brojne koncerte, modne revije, prezentacije knjiga, domjenke, taj prostor je zaista napravio puno.
Trenutno je ondje izložba od Etnografskog muzeja u Zagrebu UNESCO-va nematerijalna baština, a 17. svibnja otvaramo izložbu „Meštrovićevi sakralni radovi“. Sakralni opus Meštrovića za koji očekujemo da će biti zaista jedno kapitalno djelo. Meštrović nikad nije gostovao u Istri i to je najveći hrvatski kipar i zaista nam je drago da tu suradnju s muzejom i galerijama Meštrović privodimo kraju. Jedan njegov kip postavit ćemo i u Augustovom hramu te u Amfiteatru. Najveći njegovi kipovi veliki su nekoliko metara, to je logistički zahtjevno, ali Sveta srca najbolje funkcioniraju s tim slobodnim volumenima u prostoru, s izložbom skulptura tako da se baš radujemo da ćemo to moći realizirati povodom Međunarodnog dana muzeja. Valja napomenuti da smo nedavno tamo imali izložbu „Prapovijest u rukama“ koja je bila potpuno taktilna izložba za slijepe, jedna revolucionarna izložba na području Hrvatske – sad je planiramo urediti da ide dalje u jednom manjem obimu po cijeloj Hrvatskoj, sa saznanjem koje imamo o prilagodbi muzeja i galerija slijepim i slabovidnim osobama.
I postav Muzeja bit će prilagođen slijepim i slabovidnim osobama. Pratite li time neke svjetske trendove?
- Više je promjena u mentalnoj svijesti ljudi nego li u samim tehnologijama. Postoje neka tehnička pomagala i način kako se postav prilagodi, ali nakon inicijalnih ulaganja, to nije nikakav problem. U svakom slučaju, to je nešto na čemu treba i dalje raditi i razvijati muzej. Mi sad participiramo i završavamo jedan projekt koji se zove Come in i koji smo provodili kroz platformu Centar europes a 14 partnera iz cijele Europe. Glavni cilj projekta je otvaranje i prilagodba muzeja osobama s invaliditetom. Ne samo slijepim i slabovidnim, nego i osobama s poteškoćama u kretanju.
Dobro je i to što smo uočili određene probleme u odnosu prema osobama s invaliditetom. Mi smo za ovu izložbu Prapovijest imali preko 8.000 posjetitelja od čega je bilo samo 13 slijepih i slabovidnih osoba. Kad usporedite te brojke onda se i zapitate isplati li se to sve skupa raditi prema slijepim i slabovidnim osobama. Odgovor je samo jedan – da, isplati se to raditi! Imali smo edukaciju ljudi, tamnu sobu u koju su ljudi ulazili i u potpunoj tami doživljavali prostor ne bi li shvatili kako je to biti slijep. S druge strane, shvatili smo da nije dovoljno napraviti izložbu prilagođenu slijepima, da bi slijepi ljudi došli. Imali smo odličnu komunikaciju sa Savezom slijepih Istarske županije, muzejom u Zagrebu, s jako puno osoba koje su slijepe i slabovidne i jednostavno se shvaća da za takvo što itekako postoji potreba. Napraviti jednu izložbu i očekivati da će doći mnogo slijepih, nije realno. Treba konstantno raditi, konstantno prilagođavati izložbe, ohrabrivati ih da dolaze, nalaziti komunikacijske kanale da im se to poruči. S druge strane, to je strahovito teško jer kroz komunikaciju s njima vidi se koliko su oni u stvari izolirani i suočeni s brojnim preprekama, poput onih u prometu. Mi videći ljudi se ponašamo bezobzirno prema tim populacijama koje imaju određeni problem za funkcioniranje u društvu. Tako da nam je drago za taj projekt. Puno smo naučili, shvatili da ništa nije jednostavno ni lako, da ako želiš promijeniti neke stvari i biti dostupan svima, da to zahtijeva puno ulaganja i stalni rad, ali i da se isplati.
Obnova Muzeja i Malog rimskog kazališta trenutno vam je zasigurno u fokusu. No ne stajete s radom i organizacijom izložbi u Svetim srcima, galeriji C8, predavanjima… Što je u planu u narednom razdoblju?
Da, mi sad radimo preko 150 programa godišnje. Nas je desetak kustosa u muzeju, ali imamo veliku suradnju s brojnim drugim institucijama u Gradu i Županiji, odlično smo integrirani s drugim muzejima na području županije kroz koordinaciju istarskih muzeja, odlično smo povezani s Odjelom za kulturu Istarske županije, s brojnim muzejima, specijaliziranim arheološkim muzejima na području Hrvatske te sa svim drugim muzejima na području Hrvatske. Jako puno radimo sa zemljama u regiji, pogotovo s Italijom, Slovenijom, Srbijom itd. i konstantno radimo na tome da se ta suradnja unaprijedi.
Poanta je da muzeji ne mogu biti samo sebi dovoljni, da ti ne možeš sjediti iza stalnog postava i očekivati da dolaze ljudi u muzej, publiku treba graditi, stvarati, djecu iz vrtića, osnovnih škola su naša baza na kojoj treba raditi. Prošla su ona vremena kad su muzeji bili mjesta mira, tišine, strahopoštovanja… Danas su muzeji mjesta zabave, dječje vike, zvukova, mjesta koja su strahovito interaktivna, koja moraju biti zabavna, prilagođena modernim vremenima ali uvijek s nekom mjerom i naglaskom na to da muzejski predmet osnova i baza cijele priče koja se priča međutim, jednostavno publiku treba stvarati i zna se da u muzej dolazi samo tri do pet posto populacije. Ljudi često jedini put kad su bili u muzeju je kad su bili sa školom, kad su morali doći u neke muzeje. Ako uspijemo napraviti muzej u koji će ljudi dolaziti i ponovo mu se vraćati, razgledavati ga jer hoće dobiti neku slojevitu informaciju, tad smo u cijeloj priči uspjeli.
