Razgovor s književnikom Zoranom Ferićem

Djeci je svijet prihvatljiv i znaju o njemu više nego što mi mislimo

• Zoran Ferić, jedan od najistaknutijih hrvatskih pisaca srednje generacije, nagrađen brojnim strukovnim i državnim nagradama, napisao je prvu knjigu za djecu u kojoj se pozabavio temom smrti. Ilustriranu slikovnicu „San ljetne noći“ predstavio je na proteklom Monte Libriću te smo ga upitali o dojmovima s promocije.

– Dojmovi su izvrsni. Malo me bilo strah tako male djece, ali s vremenom sam se opustio, svi smo se opustili kad je program počeo. Sjajni su klinci, izvrsni su. Mogao bih s njima bez problema pričati satima. Oni su sjajni, jako su zainteresirani, sve ih zanima. Naravno da se u tom nekom dijalogu raspršimo na sve strane, ali to je ljepota tog pričanja.

Kako su djeca prihvatila i shvatila temu? Jesu li za njih smrt svojevrstan bauk?

– Meni se čini da oni nemaju te ladice u glavi. Čini mi se da za djecu ta tema nije nikakav bauk. Naime, dječja literatura itekako govori o smrti, o teškim problemima, govori često o siromaštvu, možete zamisliti kad bi netko radio rad o dječjoj literaturi nabrojao bi toga itekako mnogo. Prema tome, radi se naprosto o nekim ladicama koje mi možda imamo u glavi, o nekoj potrebi da ih zaštitimo, da im lakiramo svijet, kao što u nekom trenutku imamo potrebu sami sebi lakirati svijet. Zato je tu literatura i umjetnost općenito, da nam pokaže nekakav svijet kakav doista jest i mislim da smo to dužni pokazati djeci. Prema tome, mislim da djeca na ovdašnjoj promociji nisu to vidjela iz te perspektive. Oni su čuli nešto što je možda tužno, ali nije to bilo nešto što bismo mi mogli shvatiti da je njima neprihvatljivo. Dakle, njima je svijet prihvatljiv i znaju o njemu više nego što mi mislimo.

Što je vas ponukalo da govorite o toj temi i to djeci? Naime, do sad još niste pisali za djecu.

– Ova ilustrirana knjiga, ilustrirana priča ima svoju povijest. Naime, negdje 1987. godine ja sam zamislio roman s tom temom kao roman za odrasle. Ali ga nekako nisam mogao završiti. Bio bi to u tom trenutku moj prvi roman. Ali nisam ga mogao završiti, vjerojatno zato što mi je falio taj neki autentični glas djeteta kojeg nisam mogao postići. Kasnije, kad se pojavio jedan projekt u sklopu kojeg pisci za odrasle pišu neke slikovnice za djecu, tada sam napisao tu priču krateći naprosto neke stvari iz tog romana, uzeo sam temu, prilagodio je djeci s jedne strane, a htio sam napisati priču na dvije razine. Priču za djecu, ali na neki način i priču za odrasle ili priču za one koji će to čitati djeci. Možda i objasniti im neke stvari. U ovoj slikovnici ima dosta stvari koje bi vjerojatno djeca tražila da se objasne. Jer su neka mjesta namjerno tamna ili njima neshvatljiva. Možda im ostane neka rečenica. Ja se sjećam kao klinac da su u meni ostale te neke rečenice koje u tom trenutku nisam razumio, ali sam ih razumio poslije, ostale su mi negdje zvoniti u glavi. I stvarno bi mi bio kompliment da tako ostane i nekom djetetu ta rečenica „oni su među nama“ i da s vremenom shvati tko su to „oni“. Riječ je o djeci koja boluju od malignih bolesti te su ćelava, a glavni lik knjige naziva ih izvanzemaljcima.

Namjeravate i dalje pisati za djecu i doticati se nekih tema i situacija s kojima se suočavaju današnja djeca. Imate li već neke ideje za iduće slikovnice? 

– Za iduću slikovnicu imam već do pola gotovu priču o razvodu roditelja. No ovoga puta ne toliko iz viđenja djeteta, koliko iz očišta roditelja. To je neka fantastična priča u kojoj dvoje roditelja koji imaju svoje obitelji i svoju djecu međusobno se zaljube, postanu ljubavnici i sastaju se na nekom tajnom mjestu preko puta vrtića, u autu. Tada sreću maloga dečka i on kad ga vidi se uplaši, onda sreću malu curicu koja se isto uplaši i onda shvaćaju da su to zapravo oni kad su bili mali. Kasno je u noći, ta djeca su vani, ne znaju kome pripadaju pa ih oni posvajaju i odgajaju sami sebe, onako kako bi se oni odgojili. I tu dolaze do izražaja ti nekakvi dvostruki kriteriji – što dozvoljavamo sebi, a ne bi dozvolili djeci i kako odgajamo djecu s potrebom da na neki način budu savršeni, a mi to sebi ne stavljamo kao kriterij itd.

Radite sa srednjoškolcima u jednoj zagrebačkoj gimnaziji već dugi niz godina. Vole li oni čitati?

– Mnogo je ljudi radilo strategiju za poticanje čitanja. Onda su pedagozi koji rade s djecom rekli da je otprilike trenutak kad mi njih gubimo negdje šesti razred. Šesti razred je još trenutak kad žele čitati, i onda u sedmom i osmom razredu, pred srednju školu se to gubi. Što znači da ima neke nade. Ako smo u stanju navesti djecu od prvog do šestog da ipak nešto čitaju i da ih ipak nešto zanima, samo nam trebaju adekvatni alati i energija da nastavimo dalje s tim. Na žalost, kurikulum i lektira nas u tome ne podržavaju i to je veliki problem. To se sada u Hrvatskoj pojavilo kao politički problem. Puno je tekstova napisano o tome, a činjenica je da se najmanje misli na djecu. To je tragikomično.

Jesu li mladi zainteresirani za pisanje? Naime, vodite i radionice kreativnog pisanja.

– Naravno da jesu. Zainteresirani su za sve ono što oni sami rade i što oni sami vide kao vlastitu kreaciju. I preko toga kao motiva mi možemo onda doći do njih i ako ih zanima to što su oni sami napisali, onda ih s vremenom počne zanimati što je to napisao netko drugi. Često se radionicama kreativnog pisanja prigovara vrlo čudnim argumentima da su one besmislene jer se ne može stvoriti pisca. Pa naravno da nije cilj samo stvarati pisce, cilj nam je stvarati čitatelje. Ali čitatelje stvarate preko toga kako oni sami pišu, što pišu i kad uđu u to, onda ih počne zanimati i ovo drugo. Tada čitaju tekstove drugih. To je zapravo jedan vrlo jednostavan motivacijski sistem koji ljudi nikako da shvate.

Što zanima gimnazijalce, srednjoškolce, što čitaju? Pretpostavljam, najmanje lektiru?

– Da, lektiru najmanje, iz više razloga. Zato što je takva, kakva je. Zato što ih u prvom razredu „ubijemo“ s Ilijadom i njima nerazumljivim tekstovima. Sad vi možete imati ne znam kakvu metodu, metodiku, ne znam što sve ne, ali u jednom trenutku morate doći do teksta. Ali tekst je pun inverzija, tekst im je nerazumljiv, tekst im je nešto što im je odbojno, tako da bi puno lakše bilo doći do toga preko suvremene literature. Drugi problem je što ih to samo po sebi ne zanima i to što ih dobrim djelom škola kao takva ne zanima. Mi u srednjoj školi dobivamo jednu populaciju od 15 do 19 godina, a to su mladi koji su na udaru najžešćeg puberteta. Njih zanimaju sve druge stvari osim škole i oni su u fazi bunta, u fazi formiranja tog svog ja koje se suprotstavlja svijetu. Pa i svijetu odraslih, svijetu male djece i svijetu obitelji i to je vrlo teško, posebice jer imamo zastarjele programe koji su naprosto da tako kažem, blesavi.

Vide li se naznake promjena?

– Ne vide se, na žalost. I kao što je to bilo oduvijek, uvijek su taj pedagoški dio nosili ljudi. I to konkretni ljudi. Neki su to mogli napraviti izvrsno, neki jednostavno nisu bili zainteresirani, pa nisu mogli, nisu htjeli. Sad će dobar dio stvari ostati na nama. Sada su u lektiri ostali samo klasici, među njima nema živućih autora. Ali na nama je ostavljeno da odaberemo te neke žive autore što neće biti u potpunosti moguće jer nam trebaju i neki udžbenici, treba nam popratni materijal. No, ukoliko imamo tablete i to neko kreativno istraživanje, onda nam neće trebati ni udžbenici. Dakle, u tom nekom kratkom vremenu mi ćemo morati opremati i školske knjižnice što znači da ćemo barem na nivou škole morati donijeti nekakav dogovor o tome koja će ta nekakva suvremena literatura biti. Mi smo u školi već napravili nekakav okvirni program. U Narodnim novinama je obavljeno da imamo samo klasike, svake godine pet klasičnih lektira, a tih pet suvremenih ćemo izabrati mi i po mogućnosti ih povezati s klasičnima. To je nekakav put i mi ćemo u rujnu imati te neke operativne programe koje ćemo napraviti kao škola. Samo je pitanje što će onda Ministarstvo znanosti i obrazovanja poduzeti jer će na Ministarstvu onda biti veliki pritisci zbog udžbenika.

Hoće li elektronski čitači, tableti u budućnosti privući djecu i mlade čitanju?

– Možda, ali ne na ozbiljan način. Za zezanciju, da, da im se podilazi. Ali u krajnjoj liniji, ja koristim dosta mobitele u nastavi pa onda oni istražuju. Kad dođemo do nečega što ne znaju, oni to potraže, kao što inače funkcioniraju u životu, sa svojim prijateljima, negdje vani, na klupici u parku. Tako i na satu nešto traže što bi trebalo pronaći i reći svima. Tako bi dobrim djelom pomoglo u snalaženju i korištenje tableta i pomoglo bi nam na jedan način na koji ne misle oni koji ne rade u školi, a to je da ta srednjoškolska populacija ne voli nositi knjige. Nose nekakve male torbice, oni ne nose knjige. Kad bi imali sve knjige prisutne tu pa i udžbenike s nekim razrađenim metodičkim dijelovima, oni bi to naprosto imali uvijek uz sebe. To je jedna važna stvar na koju se ne misli. Čuo sam dosta argumenata protiv tableta u školi. Da su tada izdavači vrlo ozbiljno ugroženi. Onda moramo promijeniti način objavljivanja knjiga, prilagoditi knjige tj. udžbenike elektroničkom obliku i onda će biti ok.

Predsjednik ste Hrvatskog društva pisaca. Na koji način djelujete kao društvo?

– Mi smo jedno vrlo aktivno društvo koje sada ima preko 300 članica i članova. Imamo jako puno programa, imamo pet časopisa, tribine, razne aktivnosti kao što su okrugli stolovi ili simpoziji o pojedinim autorima kad navrše 70 godina. To je jedan vrlo zanimljiv program koji vodi Velimir Visković. Naime, to nije samo prigodan program povodom nečijih 70 godina života, pa da govorimo o njegovu stvaralaštvu, nego tada taj autor dobije desetak važnih tekstova o svom opusu i oni se objavljuju u časopisu Republika i oni ostaju. Ta je receptura značajna za pojedine autore i naravno da naši autori to jako vole. Vole takve simpozije. Organiziramo i tribine koje su ili aktualne ili kritičke na primjer o situaciji u društvu koja je nekako povezana s literaturom ili o muškom šovinizmu u književnoj kritici, o kurikulumu što se nas direktno tiče ili o zakonu o umjetnicima… Sada spremamo jednu tribinu o revizionizmu, jačanju fašizma, dosta se radi.

Mimo pisanja za djecu i dalje pišete za odrasle. Imate li koji roman u pripremi?

– Da, imam. Trebao bi do ljeta završiti jedan autobiografski roman i plan je da izađe za Interliber.

Razgovarala Paola ALBERTINI

Fotografije arhiva 12. Monte Librića

Leave a Reply


3 + 8 =

KULTURISTRA – Webpage of the Department of Culture of the Region of Istria


Kulturistra.hr is a website project that was startedby the Region of Istria and Metamedij Association with the goal to develop the cultural information services in the Region of Istria.
The project wants to offer information about recent events, as well as give access to different data bases, which will contain information about all the people involved in the Istrian cultural scene, cultural events, international contests, and potential international partners. This project aims to improve the communication on the vertical and horizontal level, which means between cultural institutions of the Region of Istria, between institutions and artists, and between the cultural institutions, artists, and the public.

CONTACT US

captcha

Copyright © kulturistra.hr 2019 | Impressum