RAZGOVOR: ANDREA BUDIĆ AKA MISS MOON

17.07.2019.

Svoju strast za glazbom želim prenijeti drugima

• Miss Moon ili Andrea Budić pul­ska je DJ-ica RnB‑a, osni­va­či­ca Soul Ting kolek­ti­va i orga­ni­za­to­ri­ca raz­nih glaz­be­no-umjet­nič­kih doga­đa­nja. Promotorica je žen­skog stva­ra­laš­tva, lju­bi­te­lji­ca gas­tro­no­mi­je, gale­rij­skih pros­to­ra i vodi­te­lji­ca emi­si­je Soul Ting na Radio Rojcu.

Velika si zaljub­lje­ni­ca u RnB‑a, kako i kada se rodi­la ta ljubav? 

- Bavim se glaz­bom jako dugo. Počela sam u osmom raz­re­du osnov­ne ško­le kad sam bila dio hip hop eki­pe iz raz­re­da, nas­tu­pa­li smo i pje­sme su nam pušta­li na radio Maestralu. Moja reper­ska kari­je­ra tra­ja­la je od 2000. do 2002.. Smiješno mi je to nagla­ša­va­ti, ali bilo je to sim­pa­tič­no vri­je­me i ima­li smo svoj đir. Onda je sce­na u Puli bila dos­ta jaka, bilo je neko dru­go okru­že­nje i pod­neb­lje pogod­no za stva­ra­nje. Možda čak i nos­tal­gič­no gle­dam na ta vre­me­na, pa se pitam jesam li objek­tiv­na ili se samo radi o nos­tal­gi­ji. Nakon toga sam ima­la pauzu i proš­la sam kroz raz­li­či­te žan­ro­ve. Počela sam se opet bavi­ti glaz­bom pri­je nekih deset godi­na kad smo ja i Julia Omrčen osno­va­le Roots Daughters kolek­tiv. Taj kolek­tiv se bavio pro­mo­ci­jom reg­gae, roots i dub glaz­be. Sakupljale smo glaz­bu, orga­ni­zi­ra­le svo­je par­ti­je, namet­nu­le se kao novi selek­tor­ski duo i kre­nu­le niza­ti nas­tu­pe u Hrvatskoj, Sloveniji, Italiji i Ljubljani gdje smo obje stu­di­ra­le. Povezale smo se s lokal­nom Dub Lab eki­pom koja dje­lu­je u sklo­pu Channel Zero klu­ba u AKC Metelkova. Tamo smo vodi­le Rootical Vibrations pro­gram, našu večer jed­nom mje­seč­no dok smo živje­le u Ljubljani. Bilo je inten­ziv­no, sva­ki vikend putu­ješ, nas­tu­paš, orga­ni­zi­raš. Kad se ona pre­se­li­la u Berlin, ja sam se vra­ti­la u Pulu i pro­mi­je­ni­la sam fokus s reg­gea na više soula, jazza, hip-hopa i RnB‑a.

Osnivačica si Soul Ting kolek­ti­va, kako je kre­nu­la ta priča?

- Puno sam vre­me­na pro­vo­di­la istra­žu­ju­ći RnB glaz­bu. Slušali bi je kod mene doma s pri­ja­te­lji­ca­ma i rodi­la se ide­ja da kre­ne­mo radit tak­ve even­te s glaz­bom koju ina­če slu­ša­mo doma, samo na boljem raz­gla­su i s dru­gim lju­di­ma. Kad pože­liš svo­ju strast pre­ma glaz­bi podi­je­lit s dru­gim lju­di­ma to je prvi korak pre­ma DJ-ira­nju. To je nešto unu­tar tebe što moraš podi­je­lit. Volim kad se lju­di ras­ple­šu, kad kuže glaz­bu, jer glaz­ba je pove­za­na s emo­ci­ja­ma i sa sje­ća­njem, a ja volim kad se dru­gi osje­ća­ju dobro i kad se sje­ća­ju lije­pih tre­nu­ta­ka. Soul Ting je glaz­be­no umjet­nič­ki pro­jekt koji je kre­nuo u klu­bu Kotač u trav­nju 2018. gdje sam jed­na od pokre­ta­či­ca zajed­no s Lucijom i Martinom. Nastao je pri­mar­no kao klup­ska večer, a nakon toga se pro­ši­rio u dru­ge sfe­re. Ako stvar­no želiš napra­vi­ti neku pro­mje­nu, a Soul Ting želi biti jedan od pokre­ta­ča pro­mje­na u druš­tvu, teško je to pos­ti­ći samo kroz klup­ske veče­ri. Dugoročniji je utje­caj ima ako se razvi­je na dru­ge sfe­re kao što su radi­oni­ce, dru­že­nja, raz­mje­nji­va­nje iskus­tva i radij­ske emi­si­je. Naši su even­ti kom­bi­na­ci­ja hra­ne, glaz­be i izlož­bi jer kroz naša doga­đa­nja želi­mo dati pros­tor mla­dim afir­mi­ra­nim i neafir­mi­ra­nim umjet­ni­ca­ma da poka­žu svoj umjet­nič­ki izraz. Naglasak nam je na žen­skom zajed­niš­tvu i umre­ža­va­nju pa tako razvi­ja­mo našu ses­trin­sku i žen­sku sna­gu. Ultimativan cilj Soul Tinga je osna­ži­va­nje žena u zajed­ni­ci, važ­no nam je stvo­ri­ti pros­tor u kojem se žene osje­ća­ju ugod­no, slo­bod­no, slu­ša­ju dobru glaz­bu, kul­tur­no se uzdi­žu, ostva­ru­ju nova poz­nans­tva i nove suradnje.

Koji su tvo­ji omi­lje­ni muzi­ča­ri i tvo­ja inspiracija?

- Trenutačno slu­šam puno jazz kla­si­ke, volim Milesa Davisa, Johna Coltranea i Alice Coltrane. Od RnB slu­šam pje­va­či­cu Ari Lennox i Mahaliju, a nedav­no sam otkri­la jed­nog super pje­va­ča koji se zove Marco McKinnis. Od kla­si­ka bih izdvo­ji­la Aaliyu, Erykah Badhu i repe­ri­cu Ivy Sole. Širok mi je ras­pon, a slu­šam naj­vi­še under­gro­und izvo­đa­če, npr. Ari Lennox slu­šam već pet godi­na i tek se je sad poče­la probijat.

Umjetničko ime ti je Miss Moon, od kud to ime?

- Ime je nas­ta­lo iz gos­po­đa Mjesec, od slo­ven­ske gru­pe Videosex i nji­ho­ve pje­sme „Tko je zga­zio gos­po­đu mje­sec“. To je kao neki moj alter-ego nas­tao iz zezan­ci­je pri­je više od deset godi­na, a koris­tim ga samo za svo­je DJ nastupe.

Iz cje­lo­kup­nog stva­ra­laš­tva pro­izaš­la je i isto­ime­na emi­si­ja na Radio Rojcu…

- Emisija je kre­nu­la pri­je godi­nu dana u isto vri­je­me kad su kre­nu­li i even­ti. Krenula je spon­ta­no nakon što sam ja gos­to­va­la u emi­si­ji „Večernja ćaku­la“ Damjana Benića i tad me odu­še­vio medij radi­ja i taj osje­ća kad govo­riš u eter. Radio je jedan dru­gi prin­cip selek­ti­ra­nja glaz­be, na nje­mu se mogu izgu­štat i pušta­ti laga­ni­je RnB pje­sme što na jed­nom even­tu ne mogu jer stva­ri mora­ju bit ples­ne, tako da u emi­si­ji puštam melan­ko­lič­ni­ju i njež­ni­ju glaz­bu. Već je išla 43. emi­si­ja, ina­če idu utor­kom od 19 do 21 sat, a teme su inter­v­jui s raz­li­či­tim glaz­be­ni­ci­ma, umjet­ni­ci­ma, naj­a­ve doga­đa­nja ili samo puštam glaz­bu. Želim se više foku­si­ra­ti na inter­v­jue s lju­di­ma koji rade raz­li­či­te stva­ri, od zanim­lji­vih lju­di koji rade svo­je vlas­ti­te pro­jek­te koji mije­nja­ju druš­tvo pa do glaz­be­ni­ka i umjet­ni­ka koji će podi­je­li­ti svo­je iskus­tvo tako da ins­pi­ri­ra­ju dru­ge da se oku­ša­ju u slič­nim podru­čji­ma. Isto tako želim ins­pi­ri­ra­ti žene, pa ću u jav­nom medij­skom diskur­su dava­ti žena­ma prostor.

Ove zime je kre­nu­la i edu­ka­ci­ja za DJ-ice u sklo­pu EduSplash plat­for­me, po prvi put u Puli tako nešto. Što te je potak­nu­lo na jedan ova­ko ino­va­ti­van projekt? 

- Ta je radi­oni­ca bila pri­ro­dan sli­jed ono­ga što Soul Ting zago­va­ra i što želi radi­ti u buduć­nos­ti. Super je radit even­te i pove­zi­vat se, ali još je bolje kad možeš svo­je zna­nje i svo­ju strast podi­je­lit i pomo­ći dru­gi­ma da ostva­re svo­ju vizi­ju. Prije deset godi­na opre­ma je bila siro­maš­ni­ja i dos­ta tih sta­ri­jih DJ‑a nije htje­lo dije­li­ti svo­je zna­nje, tako da mi nismo ima­li ni resur­sa ni pros­to­ra gdje može­mo vjež­bat i učit DJ-ing. Nakon radi­oni­ce nam je Kotač iza­šao usu­sret pa cure bez pro­ble­ma mogu doći vjež­ba­ti DJ-ing i ima­ju moguć­nost da nas­ta­ve ako to žele. Radionica je bila jako uspješ­na jer se u krat­kom raz­dob­lju od mje­sec dana stvo­ri­la jaka siner­gi­ja. Nevjerojatno je kako se uz glaz­bu lju­di otvo­re i kako se stvo­re dugo­traj­ne i čvr­ste veze. Bilo je pre­div­no svje­do­čit tome. Predali smo im neko odre­đe­no zna­nje koje je bilo osnov­no i one su te koje su od toga napra­vi­le nešto poseb­no, jer su se zain­te­re­si­ra­le, ima­le puno pita­nja. Rad je bio dos­ta indi­vi­du­alan, a ono što je naj­ljep­še je da su cure disku­ti­ra­le o glaz­bi i poma­ga­le si među­sob­no. DJ-ing je indi­vi­du­al­no iskus­tvo, važ­no je da istre­ni­raš svo­je uho, osje­tiš te fine­se u zvu­ku i razvi­ješ neki svoj osje­ćaj za glaz­bu koju svat­ko čuje na svoj način i ima svoj stil. Možeš naučit teh­ni­ku, ali bit­no je kako ćeš ti mani­pu­li­rat sa zvu­kom i pre­ni­jet to dalje i mogu reći da su cure to jako dobro pohva­ta­le. Vjerujem da ćemo nas­ta­vit s radi­oni­ca­ma i dogodine.

Trenutno radiš u Savezu udru­ga Rojc, koji je tvoj posao?

- Radim kao com­mu­nity deve­lo­per, struč­njak za razvoj zajed­ni­ce. Moj posao je da puno komu­ni­ci­ram s lju­di­ma, udru­ga­ma i koris­ni­ci­ma Rojca, da detek­ti­ram nji­ho­ve potre­be i da ih pove­zu­jem pa da zajed­no stva­ra­mo osje­ćaj pri­pad­nos­ti Društvenom cen­tru Rojc koji se tako razvi­ja naprijed.

Završila si etno­lo­gi­ju i kul­tur­nu antro­po­lo­gi­ju, bi li htje­la radi­ti u struci? 

- Voljela bih radi­ti kao kus­to­si­ca u muze­ju. Idealno bi bilo u etno­graf­skom muze­ju, ali mi je ugod­no i ovo što sad radim jer je pove­za­no s mojim stu­di­jem. U antro­po­lo­gi­ji ima jako puno gra­na, a mene zani­ma urba­na antro­po­lo­gi­ja. Za diplom­ski sam pisa­la o odno­su iden­ti­te­ta i pros­to­ra gra­da Pule i kako utje­ču jed­no na dru­go, od napu­šte­nih pros­to­ra do pros­to­ra sje­ća­nja koje su poje­din­ci sma­tra­li bit­ni­ma te kako se stva­ra osje­ćaj mjes­ta i pove­za­nos­ti s mjes­tom, pa kako se osje­ćaj kolek­tiv­nog iden­ti­te­ta crpi kroz te kontekste.

Neki budu­ći pro­jek­ti kolek­ti­va Soul Ting, koji se zasad možda samo vrte po tvo­joj glavi?

- Ima tu puno pros­to­ra za rad, ali nema­mo kapa­ci­te­ta, fale nam lju­di za orga­ni­za­ci­ju, pro­mo­ci­ju i zato ako se net­ko našao u ovoj pri­či i ovoj filo­zo­fi­ji pozi­vam ih da nam se pri­dru­že i da zajed­no dalje stva­ra­mo i razvi­ja­mo kon­cep­te. Prva pri­li­ka je 26. srp­nja kada će u unu­tar­njem dvo­ri­štu Rojca biti Soul Ting Pop-Up event sa second hand buv­lja­kom, Soul Ting slu­ša­oni­com, a kako je tamo Radio Rojc jav­ljat ćemo se iz stu­di­ja. U kolo­vo­zu ćemo sla­vi­ti deset godi­na Root Daughtersa i pla­ni­ra­mo napra­vit jed­nu veli­ku feštu.

Planiraš osta­ti u Puli, jesu li lju­di i ovaj grad plod­no tlo za tvo­ju produkciju ?

- Načelno da, zapra­vo sam se i vra­ti­la nazad u Pulu iz Ljubljane jer sam htje­la sve ono što sam radi­la i nauči­la vani – radi­ti sad ovdje. Tu uvi­jek fali lju­di, sla­bo se oda­zi­va­ju kad nešto radi­mo, ali bit­no nam je da zna­ju da smo aktiv­ne i da ima­mo otvo­re­na vra­ta. Prošla sam tu fazu „Hrvatska je bez veze i Pula je bez veze, i želim oti­ći neg­dje vani“, ako net­ko želi ići van shva­ćam da je potreb­no da sku­žiš da je sve­jed­no gdje se nala­ziš, bit­no je da ti sam nešto pro­mi­je­niš i nešto napra­viš. Bilo bi super da živim u jed­nom Londonu i da mogu sve ove glaz­be­ni­ke slu­šat i gle­dat uži­vo, ali mogu i puto­va­ti… bit­no je da radiš ono što voliš i nije bit­no gdje.

Reci nam nešto o sebi, što osim muzi­ke još voliš radi­ti i koje su to male stva­ri u koji­ma uživaš?

- Volim kuha­ti i čes­to kuham za pri­ja­te­lje. Radim super ramen – japan­sku juhu, volim medi­te­ran­sku kuhi­nju, mek­sič­ku kuhi­nju i ribu. Osim toga, jako volim obi­la­zi­ti muze­je i gale­ri­je i kad se izgu­bim u nekom umjet­nič­kom radu, u nekom gale­rij­skom pros­to­ru osje­ćam se kao doma.

Razgovarala Ana FORNAŽAR

Fotografije iz arhi­ve Andree Budić