Premijera predstave „Oluja u glavi“ u Istarskom narodnom kazalištu
Oluju koju imaju u glavi prikazali su vrlo slikovito i vjerodostojno mladi glumci predstavom koja govori o načinu funkcioniranja mozga tinejdžera. Riječ je o prvoj ovosezonskoj premijeri Istarskog narodnog kazališta Gradskog kazališta Pula „Oluja u glavi“ Neda Glasiera, Emily Lim i Company Three namijenjenoj mladima, ali i njihovim roditeljima.

Za amatersku produkciju u dogovoru s izdavačem Nick Hern Books, tekst su preveli i prilagodili dramski pedagog i voditelj Dramskog studija INK‑a, Aleksandar Bančić i članovi Dramskog studija, a Bančić ujedno potpisuje i režiju predstave.
Zbog rizičnog ponašanja, neracionalnog prosuđivanja, hiperosjetljivosti, još prije desetak godina mislilo se da je mozak adolescenata neispravan te se na same tinejdžere gledalo kao na neku vrstu poluljudi. Budimo realni, i dan danas mnogi tako misle. No, izumom magnetske rezonancije i mogućnošću skeniranja aktivnog mozga neuroznanstvenici su došli do zanimljivih otkrića. “Oluja u glavi” je predstava koja se temelji na radovima prof. Sarah-Jane Blakemore i dr. Kate Mills i pokušava tinejdžerima osvijetliti obraz. Ova gotovo dokumentaristička predstava govori o tome kako funkcioniraju mozgovi tinejdžera i zašto ih je evolucija oblikovala upravo onakvima kakvi jesu.
Tim riječima i počinje predstava jer 17 – godišnja djevojka objašnjava iz prve ruke kako je njima u njihovim glavama – nimalo lako! Ona i njeni prijatelji, mladi u rasponu od 13 do 17 godina pokušavaju nam slikovito, dosjetljivo i vjerodostojno prikazati kako im je nositi se s ulaskom u svijet odraslih. Dakako, stalno su s mobitelom u ruci, u vječitoj svađi s roditeljima, rastrgani između onog što žele i moraju raditi, a ponajviše zbunjeni. Uz notu samoironije koja se proteže predstavom, ona je i vrlo duhovita. Posebno tu valja istaknuti scenu gdje tinejdžeri igraju svoje roditelje pa se može dobiti uvid u to kako ih oni vide.

Mladi su se sjajno snašli u svojim ulogama, iako zapravo glume sami sebe, vrlo su opušteni i prirodni na sceni. U predstavi igraju Katarina Crljenko, Melissa Malešević, Antonio Šarić, Lina Šuran, Matej Uka i Ema Vještica. Scenografija je jednostavna, potpisuje je Bančić, a inspirirana je originalnom scenografijom Charliea Damigosa. Ona prikazuje nered u njihovim sobama, koji imaju i u svojim glavama, a na projektoru se vrte poruke koje si mladi šalju preko Instagrama. Vizualni identitet potpisuje Daliborka Simić. Predstava je interaktivna pa tako i publiku uključuju u igru i time „tjeraju“ da se prisjete vlastite mladosti i samim time ih lakše razumiju i prihvaćaju s njihovim turbulentnim raspoloženjima.
Otvoreno progovaraju o prvim ljubavima, seksualnosti, pijanstvu, bježanju od kuće… Predstavu prati upečatljiva glazba Saše Stepanovića, a sve pohvale idu redatelju. Posebno je dirljiva zadnja scena kada mladi bez riječi, natpisima na hamerima, šalju poruke ljubavi svojim roditeljima. Iako različite, sve su s jasnom porukom „Volimo vas, ali dajte nam prostora jer je to ono što nam sada treba“. Njihovim je rječnikom u ovoj predstavi rečeno sve. Uz humor i zabavu, ovom predstavom doznaje se puno informacija o radu njihovog osjetljivog, ali kreativnog i moćnog mozga koji se tek oblikuje i formira.

„Oluja u glavi“ svakako ostavlja notu nostalgije za minulim vremenima, ali i trunku olakšanja da je taj dio života iza nas (odraslih).
Tekst Paola ALBERTINI
Fotografije iz arhive INK‑a/Tanja DRAŠKIĆ