Premijera predstave „Oluja u glavi“ u Istarskom narodnom kazalištu

02.10.2019.

Oluju koju ima­ju u gla­vi pri­ka­za­li su vrlo sli­ko­vi­to i vje­ro­dos­toj­no mla­di glum­ci pred­sta­vom koja govo­ri o nači­nu funk­ci­oni­ra­nja moz­ga tinej­dže­ra. Riječ je o prvoj ovo­se­zon­skoj pre­mi­je­ri Istarskog narod­nog kaza­li­šta Gradskog kaza­li­šta Pula „Oluja u gla­vi“ Neda Glasiera, Emily Lim i Company Three nami­je­nje­noj mla­di­ma, ali i nji­ho­vim roditeljima.

Za ama­ter­sku pro­duk­ci­ju u dogo­vo­ru s izda­va­čem Nick Hern Books, tekst su pre­ve­li i pri­la­go­di­li dram­ski peda­gog i vodi­telj Dramskog stu­di­ja INK‑a, Aleksandar Bančić i čla­no­vi Dramskog stu­di­ja, a Bančić ujed­no pot­pi­su­je i reži­ju predstave.

Zbog rizič­nog pona­ša­nja, nera­ci­onal­nog pro­su­đi­va­nja, hipe­ro­sjet­lji­vos­ti, još pri­je dese­tak godi­na mis­li­lo se da je mozak ado­les­ce­na­ta neis­pra­van te se na same tinej­dže­re gle­da­lo kao na neku vrstu polu­lju­di. Budimo real­ni, i dan danas mno­gi tako mis­le. No, izu­mom mag­net­ske rezo­nan­ci­je i moguć­noš­ću ske­ni­ra­nja aktiv­nog moz­ga neuroz­nans­tve­ni­ci su doš­li do zanim­lji­vih otkri­ća. “Oluja u gla­vi” je pred­sta­va koja se teme­lji na rado­vi­ma prof. Sarah-Jane Blakemore i dr. Kate Mills i poku­ša­va tinej­dže­ri­ma osvi­je­tli­ti obraz. Ova goto­vo doku­men­ta­ris­tič­ka pred­sta­va govo­ri o tome kako funk­ci­oni­ra­ju moz­go­vi tinej­dže­ra i zašto ih je evo­lu­ci­ja obli­ko­va­la upra­vo onak­vi­ma kak­vi jesu.

Tim rije­či­ma i poči­nje pred­sta­va jer 17 – godiš­nja dje­voj­ka objaš­nja­va iz prve ruke kako je nji­ma u nji­ho­vim gla­va­ma – nima­lo lako! Ona i nje­ni pri­ja­te­lji, mla­di u ras­po­nu od 13 do 17 godi­na poku­ša­va­ju nam sli­ko­vi­to, dosjet­lji­vo i vje­ro­dos­toj­no pri­ka­za­ti kako im je nosi­ti se s ula­skom u svi­jet odras­lih. Dakako, stal­no su s mobi­te­lom u ruci, u vje­či­toj sva­đi s rodi­te­lji­ma, ras­tr­ga­ni izme­đu onog što žele i mora­ju radi­ti, a ponaj­vi­še zbu­nje­ni. Uz notu samo­iro­ni­je koja se pro­te­že pred­sta­vom, ona je i vrlo duho­vi­ta. Posebno tu valja istak­nu­ti sce­nu gdje tinej­dže­ri igra­ju svo­je rodi­te­lje pa se može dobi­ti uvid u to kako ih oni vide.

Mladi su se sjaj­no snaš­li u svo­jim ulo­ga­ma, iako zapra­vo glu­me sami sebe, vrlo su opu­šte­ni i pri­rod­ni na sce­ni. U pred­sta­vi igra­ju Katarina Crljenko, Melissa Malešević, Antonio Šarić, Lina Šuran, Matej Uka i Ema Vještica. Scenografija je jed­nos­tav­na, pot­pi­su­je je Bančić, a ins­pi­ri­ra­na je ori­gi­nal­nom sce­no­gra­fi­jom Charliea Damigosa. Ona pri­ka­zu­je nered u nji­ho­vim soba­ma, koji ima­ju i u svo­jim gla­va­ma, a na pro­jek­to­ru se vrte poru­ke koje si mla­di šalju pre­ko Instagrama. Vizualni iden­ti­tet pot­pi­su­je Daliborka Simić. Predstava je inte­rak­tiv­na pa tako i publi­ku uklju­ču­ju u igru i time „tje­ra­ju“ da se pri­sje­te vlas­ti­te mla­dos­ti i samim time ih lak­še razu­mi­ju i pri­hva­ća­ju s nji­ho­vim tur­bu­lent­nim raspoloženjima.

Otvoreno pro­go­va­ra­ju o prvim lju­ba­vi­ma, sek­su­al­nos­ti, pijans­tvu, bje­ža­nju od kuće… Predstavu pra­ti upe­čat­lji­va glaz­ba Saše Stepanovića, a sve pohva­le idu reda­te­lju. Posebno je dir­lji­va zad­nja sce­na kada mla­di bez rije­či, nat­pi­si­ma na hame­ri­ma, šalju poru­ke lju­ba­vi svo­jim rodi­te­lji­ma. Iako raz­li­či­te, sve su s jas­nom poru­kom „Volimo vas, ali daj­te nam pros­to­ra jer je to ono što nam sada tre­ba“. Njihovim je rječ­ni­kom u ovoj pred­sta­vi reče­no sve. Uz humor i zaba­vu, ovom pred­sta­vom doz­na­je se puno infor­ma­ci­ja o radu nji­ho­vog osjet­lji­vog, ali kre­ativ­nog i moć­nog moz­ga koji se tek obli­ku­je i formira.

„Oluja u gla­vi“ sva­ka­ko ostav­lja notu nos­tal­gi­je za minu­lim vre­me­ni­ma, ali i trun­ku olak­ša­nja da je taj dio živo­ta iza nas (odras­lih).

Tekst Paola ALBERTINI

Fotografije iz arhi­ve INK‑a/Tanja DRAŠKIĆ