15. Sa(n)jam knjige u Istri: Jeannette Fischer – “Susret psihoanalitičarke i Marine Abramović”
Izražavanje traume kroz tjelesnu bol
• “Susret psihoanalitičarke i Marine Abramović” autorice Jeannette Fischer (Geopoetika, 2019.) predstavljen je u subotu, 7. prosinca na 25. Sa(n)jam knjige u Istri. Diskusiju je moderirala Leonida Kovač, a sudjelovali su Jeannette Fischer, nakladnik Vladislav Bajac, prevoditeljica Nataša Medved i redatelj filma “Razgovori s čistačicom” Boris Miljković. U filmu je riječ o Marini Abramović pa je stoga logično da je planirano njegovo prikazivanje odmah nakon izlaganja najvažnijih ideja u knjizi. Knjiga se osvrće na četiri performansa čije je ishodište smrtni strah, a on, kako tvrdi Jeannette Fischer, proizlazi iz obiteljskog nasilja. Radi se o nasilju na kakvo obično ne pomišljamo, već ga tradicionalno doživljavamo baš suprotno – kao bezuvjetnu i veliku ljubav. Naravno da je majčina ljubav ključna za razvoj djetetove ličnosti u pozitivnom smjeru, no kad ona počne gušiti autonomiju osobe, postaje opasna i destruktivna. Dakle, knjiga ispituje granicu koju je prešla Marinina majka u odgoju, na se taj način nehotično prebacujući u sferu nasilja.

Putem Marininih performansa to je životno iskustvo originalno obrađeno, bez naracije i opširne filozofije, s naglaskom na samu suštinu ideje. Primjerice, u performansu “Umjetnik je prisutan” ona samu sebe psihofizički iscrpljuje sjedeći tri mjeseca sedam sati dnevno u prostoru muzeja bez hrane, pića, razgovora itd. Na taj način jednostavno i izravno pokazuje kako izgleda jedan oblik nasilja – kad je čovjek lišen mogućnosti da zadovolji svoje osnovne potrebe. Ista se situacija događa u obiteljskim odnosima koji podrazumijevaju nametanje stavova, pa i čitavih svjetonazora bez ikakve šanse da mladi čovjek svemu tome kritički pristupi.
Leonida Kovač napominje da su Marinini ljubavni partneri imali slične osobine kao njezina majka, tj. da je performerica podsvjesno ulazila u vezu s muškarcima koji su na nju vršili pasivni pritisak ne uvažavajući njezinu ličnost. Postavlja se pitanje zašto se ljudima uopće događa da ih privuku osobe slične njihovim roditeljima, pa makar one imale mane koje su nam kod majke ili oca bile neprihvatljive. Vjerojatno je odgovor taj da nailazimo na “poznat teren” kad se susretnemo s takvim partnerima pa ih zato brzo i doživimo kao srodne duše iako je to varka. Oni su samo nalik ljudima s kojima smo proveli djetinjstvo i u tome je čarolija.
Detaljnije o svemu saznali smo u dokumentarnom filmu “Razgovori s čistačicom” (Boris Miljković, 2019.). Redatelj je odmah objasnio zašto je Marina “čistačica” i doista odmah biva jasno u kojem smislu ona čisti za nama. Naime, i sama kaže da umjetnik mora primijetiti stvarnost te se osvrnuti na društvene probleme, ali je to tek početak rada. On uvijek treba ići korak dalje te ponuditi i način na koji je moguće postaviti se prema tim problemima te učiniti budućnost drugačijom. Naravno, ne radi se tu nužno o revoluciji jer to može biti i sitan čin, ali je bitno da se djeluje i stvara. Umjetnost ne smije biti pasivna i prihvaćati stvari onakvima kakve jesu. Marina je lako izrasla u takvu umjetnicu jer se htjela izboriti za slobodu koju nije imala tijekom odrastanja.
Najprije je bila predsjednica partijskog sekretarijata na svojoj likovnoj akademiji te se u toj funkciji zalagala za određena prava. Kada je uvidjela da nema rezultata, odustala je od takvog oblika djelovanja. Ciklus performansa koji su se bavili oslobođenjem tijela, pamćenja i govora za nju je postao efikasniji način izražavanja ideje i tu je pronašla svoj prirodni jezik.

Marina je ostala vjerna takvom pristupu do današnjega dana. Trenutno je u tijeku njezina retrospektivna izložba u beogradskom Muzeju suvremene umjetnosti. Umjetničin dolazak u Beograd povodom te izložbe nakon dugogodišnjeg izbivanja u inozemstvu izazvao je izljev emocija, pogotovo pri susretu sa stanom u kojem je provela velik dio svog života. U dokumentarcu svjedočimo emocijama, iako nas Marina tješi time da inače nije toliko sentimentalna. Najvažniji je trenutak u kojem se sjeti majke kako ju je zatvarala u plakar, no ta je strogost proizlazila iz ranjivosti i osjećajnosti. Majka je Marinu pokušala istrenirati da bude hladna osoba kako bi izbjegla patnju, no njezine su metode naišle na neuspjeh.
Možemo zaključiti da knjigu i film povezuje ideja majčina nasilja i želje za slobodom. U knjizi je naglasak na analizi fenomena, a dokumentarac nam vizualno prezentira situacije, primjere performativnog izražavanja i direktne iskaze Marininih stavova o životu i umjetnosti.
Tekst Maja GREGOROVIĆ
Fotografije Vladimir BUTKOVIĆ