15. Sa(n)jam knjige u Istri: Jeannette Fischer – “Susret psihoanalitičarke i Marine Abramović”

09.12.2019.

Izražavanje traume kroz tjelesnu bol

• “Susret psi­ho­ana­li­ti­čar­ke i Marine Abramović” auto­ri­ce Jeannette Fischer (Geopoetika, 2019.) pred­stav­ljen je u subo­tu, 7. pro­sin­ca na 25. Sa(n)jam knji­ge u Istri. Diskusiju je mode­ri­ra­la Leonida Kovač, a sudje­lo­va­li su Jeannette Fischer, nak­lad­nik Vladislav Bajac, pre­vo­di­te­lji­ca Nataša Medved i reda­telj fil­ma “Razgovori s čis­ta­či­com” Boris Miljković. U fil­mu je riječ o Marini Abramović pa je sto­ga logič­no da je pla­ni­ra­no nje­go­vo pri­ka­zi­va­nje odmah nakon izla­ga­nja naj­važ­ni­jih ide­ja u knji­zi. Knjiga se osvr­će na četi­ri per­for­man­sa čije je isho­di­šte smrt­ni strah, a on, kako tvr­di Jeannette Fischer, pro­iz­la­zi iz obi­telj­skog nasi­lja. Radi se o nasi­lju na kak­vo obič­no ne pomiš­lja­mo, već ga tra­di­ci­onal­no doživ­lja­va­mo baš suprot­no – kao bez­u­vjet­nu i veli­ku lju­bav. Naravno da je maj­či­na lju­bav ključ­na za razvoj dje­te­to­ve lič­nos­ti u pozi­tiv­nom smje­ru, no kad ona poč­ne guši­ti auto­no­mi­ju oso­be, pos­ta­je opas­na i des­truk­tiv­na. Dakle, knji­ga ispi­tu­je gra­ni­cu koju je preš­la Marinina maj­ka u odgo­ju, na se taj način neho­tič­no pre­ba­cu­ju­ći u sfe­ru nasilja.

Putem Marininih per­for­man­sa to je život­no iskus­tvo ori­gi­nal­no obra­đe­no, bez nara­ci­je i opšir­ne filo­zo­fi­je, s nagla­skom na samu sušti­nu ide­je. Primjerice, u per­for­man­su “Umjetnik je pri­su­tan” ona samu sebe psi­ho­fi­zič­ki iscrp­lju­je sje­de­ći tri mje­se­ca sedam sati dnev­no u pros­to­ru muze­ja bez hra­ne, pića, raz­go­vo­ra itd. Na taj način jed­nos­tav­no i izrav­no poka­zu­je kako izgle­da jedan oblik nasi­lja – kad je čovjek lišen moguć­nos­ti da zado­vo­lji svo­je osnov­ne potre­be. Ista se situ­aci­ja doga­đa u obi­telj­skim odno­si­ma koji podra­zu­mi­je­va­ju name­ta­nje sta­vo­va, pa i čita­vih svje­to­na­zo­ra bez ikak­ve šan­se da mla­di čovjek sve­mu tome kri­tič­ki pristupi.

Leonida Kovač napo­mi­nje da su Marinini lju­bav­ni part­ne­ri ima­li slič­ne oso­bi­ne kao nje­zi­na maj­ka, tj. da je per­for­me­ri­ca pod­s­vjes­no ula­zi­la u vezu s muškar­ci­ma koji su na nju vrši­li pasiv­ni pri­ti­sak ne uva­ža­va­ju­ći nje­zi­nu lič­nost. Postavlja se pita­nje zašto se lju­di­ma uop­će doga­đa da ih pri­vu­ku oso­be slič­ne nji­ho­vim rodi­te­lji­ma, pa makar one ima­le mane koje su nam kod maj­ke ili oca bile nepri­hvat­lji­ve. Vjerojatno je odgo­vor taj da naila­zi­mo na “poz­nat teren” kad se susret­ne­mo s tak­vim part­ne­ri­ma pa ih zato brzo i doži­vi­mo kao srod­ne duše iako je to var­ka. Oni su samo nalik lju­di­ma s koji­ma smo pro­ve­li dje­tinj­stvo i u tome je čarolija.

Detaljnije o sve­mu saz­na­li smo u doku­men­tar­nom fil­mu “Razgovori s čis­ta­či­com” (Boris Miljković, 2019.). Redatelj je odmah objas­nio zašto je Marina “čis­ta­či­ca” i dois­ta odmah biva jas­no u kojem smis­lu ona čis­ti za nama. Naime, i sama kaže da umjet­nik mora pri­mi­je­ti­ti stvar­nost te se osvr­nu­ti na druš­tve­ne pro­ble­me, ali je to tek poče­tak rada. On uvi­jek tre­ba ići korak dalje te ponu­di­ti i način na koji je mogu­će pos­ta­vi­ti se pre­ma tim pro­ble­mi­ma te uči­ni­ti buduć­nost dru­ga­či­jom. Naravno, ne radi se tu nuž­no o revo­lu­ci­ji jer to može biti i sitan čin, ali je bit­no da se dje­lu­je i stva­ra. Umjetnost ne smi­je biti pasiv­na i pri­hva­ća­ti stva­ri onak­vi­ma kak­ve jesu. Marina je lako izras­la u tak­vu umjet­ni­cu jer se htje­la izbo­ri­ti za slo­bo­du koju nije ima­la tije­kom odrastanja.

Najprije je bila pred­sjed­ni­ca par­tij­skog sekre­ta­ri­ja­ta na svo­joj likov­noj aka­de­mi­ji te se u toj funk­ci­ji zala­ga­la za odre­đe­na pra­va. Kada je uvi­dje­la da nema rezul­ta­ta, odus­ta­la je od tak­vog obli­ka dje­lo­va­nja. Ciklus per­for­man­sa koji su se bavi­li oslo­bo­đe­njem tije­la, pam­će­nja i govo­ra za nju je pos­tao efi­kas­ni­ji način izra­ža­va­nja ide­je i tu je pro­naš­la svoj pri­rod­ni jezik.

Marina je osta­la vjer­na tak­vom pris­tu­pu do današ­nje­ga dana. Trenutno je u tije­ku nje­zi­na retros­pek­tiv­na izlož­ba u beograd­skom Muzeju suvre­me­ne umjet­nos­ti. Umjetničin dola­zak u Beograd povo­dom te izlož­be nakon dugo­go­diš­njeg izbi­va­nja u ino­zem­s­tvu iza­zvao je izljev emo­ci­ja, pogo­to­vo pri susre­tu sa sta­nom u kojem je pro­ve­la velik dio svog živo­ta. U doku­men­tar­cu svje­do­či­mo emo­ci­ja­ma, iako nas Marina tje­ši time da ina­če nije toli­ko sen­ti­men­tal­na. Najvažniji je tre­nu­tak u kojem se sje­ti maj­ke kako ju je zatva­ra­la u pla­kar, no ta je stro­gost pro­iz­la­zi­la iz ranji­vos­ti i osje­ćaj­nos­ti. Majka je Marinu poku­ša­la istre­ni­ra­ti da bude hlad­na oso­ba kako bi izbje­gla pat­nju, no nje­zi­ne su meto­de naiš­le na neuspjeh.

Možemo zaklju­či­ti da knji­gu i film pove­zu­je ide­ja maj­či­na nasi­lja i želje za slo­bo­dom. U knji­zi je nagla­sak na ana­li­zi feno­me­na, a doku­men­ta­rac nam vizu­al­no pre­zen­ti­ra situ­aci­je, pri­mje­re per­for­ma­tiv­nog izra­ža­va­nja i direk­t­ne iska­ze Marininih sta­vo­va o živo­tu i umjetnosti.

Tekst Maja GREGOROVIĆ

Fotografije Vladimir BUTKOVIĆ