25. Sa(n)jam knjige u Istri: Okrugli Stol “Orhan Pamuk i njegovi prevoditelji”
Prevođenje: umjetnost u sjeni
• Okrugli stol “Orhan Pamuk i njegovi prevoditelji”, na kojem su sudjelovali Christoph K. Neumann, Petr Kučera, Ekrem Čaušević, Alena Ćatović, Sabina Bakšić, Marta Andrić održan je u subotu 14. prosinca na 25. Sa(n)jam knjige u Istri. Moderatorica Azra Abadžić Navaey je odmah naglasila koliko su prevoditelji važni za uspješnu recepciju nekog teksta, a često su nevidljivi te nitko nije svjestan količine i vrijednosti njihova posla. Sam autor Orhan Pamuk nije mogao doći na sajam, no prednost toga je mogućnost da prevoditelji više dođu do izražaja te da publika bolje razmisli o kompleksnosti te uloge. Loš prijevod umanjuje vjerojatnost da će se neko djelo čitati izvan svojeg matičnog konteksta ili shvatiti na ispravan način te doživjeti u svom punom značaju.

Srećom, Pamukovi prevoditelji koji su se ovdje našli obavljaju svoj posao profesionalno pa autor u njih ima mnogo povjerenja. Prije rasprave o procesu prevođenja te odnosu publike i kritike prema romanima pogledali smo kratku snimku u kojoj se književnik ispričava zbog svoje spriječenosti da dođe na sajam. Naime, mora se brinuti za svoju bolesnu majku pa mu odsutnost valja oprostiti. U videu nam je priznao koliko je vezan za osobu koja ga je odgojila te objasnio da njegovi romani, koliko god bili povijesni, često u sebi imaju autobiografske elemente. Pritom je upravo majka jedna od glavnih muza, što se vidi npr. u djelu “Zovem se Crvena” .
Spomenuti naslov preveo je Ekrem Čaušević, profesor turskog i osmanskog jezika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objasnio je da je jedan od glavnih izazova prijenos kulturnih posebnosti pa onaj tko to čini mora dobro poznavati povijest i aktualnu društveno-političku situaciju u zemlji s čijeg jezika prevodi. Dakle, ne prevode se samo riječi i rečenice, kako bi netko površno zaključio. S tezom se slaže i Christoph K. Neumann, njemački orijentalist fokusiran na turkologiju, dajući primjer imena koja je pri prevođenju “Snijega” pustio u originalu iako na taj način njemačkim čitateljima promiče značenje koje imaju (svila i kadifa). S druge strane, jedno je ime odlučio prevesti, a o razlogu za to morao je duboko promisliti.
O drugome izazovu ponešto nam je rekla Sabina Bakšić, profesorica turskog jezika s Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Ona je s kolegicom Alenom Ćatović odlučila u paru prevoditi Pamuka te objašnjava kako su roman podijelile na dva dijela i najprije radile zasebno, uz međusobno konzultiranje. Kasnije je svaka od njih kontrolirala ono što je druga prevela, kako bi sve uskladile, da bi nastala kompaktna cjelina. Srećom, to nije bio težak zadatak jer je znanje ovih dviju prevoditeljica slično, te obje na isti način pristupaju Pamukovu jeziku i stilu. Kad bi bilo drugačije, bilo bi potrebno više muke da roman ne djeluje nezgrapno, neujednačeno i rascjepkano.
Češki turkolog Petr Kučera se na neki način nadovezuje na Sabinine misli govoreći o prevoditelju kao čitatelju i tumaču autorovih djela. Prevoditelj je, tvrdi, najpažljiviji čitatelj jer puno razmišlja kako prenijeti u drugi jezik misao, a ne samo riječ. Ponekad i danima traži pravi izraz ako ozbiljno shvaća svoj zadatak. Tumačenje pak ne bi trebalo biti prevoditeljev zadatak iako je teško sebe zaustaviti u toj želji. Kučera kaže da ponekad ima potrebu staviti fusnotu uz neki tekst pa se jedva kontrolira te odustane od prvotne nakane. No pravi je problem ako prevoditelj primijeti neke činjenične pogreške u književnikovu tekstu. Ipak, u tom je slučaju rješenje jednostavno – samo je potrebno dobiti dozvolu autora da se podatak ispravi. Složenija je situacija kad autor citira prevedena djela, a ti prijevodi ne budu kvalitetni. Dodatno komplicira stvar povezanost tih citata s ostatkom teksta jer upravo dio u kojem se pojavljuje pogreška može biti ključan za književnikovo stvaranje asocijacije. U Pamukovim djelima zna se pojaviti ta zavrzlama, a tad, kako kaže Kučera, preostaje jedino pustiti prijevod takvim kakav jest. Može se samo spomenuti na kraju knjige koji je izvorni tekst kako bi čitatelji ipak imali uvid u original, ako ih zanima, te da se u tom slučaju previše ne oslanjaju na ovaj prijevod.

Dakle, uočavamo koliko posla ima prevoditelj i shvaćamo da njegov zadatak nije samo sjesti pred tekstom i znati napamet značenje svake riječi kako bi se po automatizmu jedan jezik zamijenio drugim. Ponekad posao proizlazi iz manjkavosti rada ostalih ključnih figura za objavljivanje nekog romana. Neumann navodi da urednici u Turskoj ne obavljaju svoj zadatak na zadovoljavajućoj razini. Stoga prevoditelji moraju preuzeti i njihovu ulogu, a autoru preostaje samo vjerovati im da će sve učiniti korektno. No umjetnici koji sudjeluju u okruglom stolu često čine i više nego što moraju pa je, primjerice, Marta Andrić odlučila otići do Karsa, turskog grada u kojem se odvija radnja romana “Snijeg”. Naime, prevodeći taj roman, Andrić je htjela iskusiti mjesto radnje i upoznati se s osobama kojima su inspirirani karakteri likova. Priznaje da ju je vukla želja za avanturom, ali tvrdi da je to i dobar način da prevoditelj osjeti tekst s kojim se susreće.
U drugom dijelu diskusije više se nije toliko govorilo o izazovima prevođenja, već o recepciji Pamukovih djela. Čaušević kaže da se u Turskoj Pamuku često negativno pristupa jer se njegov jezik i stil ne razumiju. Prigovara se dugim rečenicama, odstupanju od pravila gramatike standardnog jezika, mnoštvu figura… No Pamuk namjerno piše osebujno pa njegovi romani mogu biti teški prosječnom čitatelju. Ipak, valja biti objektivan i ne odbacivati kompleksnost samo zato što tekstovi nisu svakom pristupačni. Nadalje, neki su pisci ljubomorni na Pamukov uspjeh jer se sami nisu proslavili izvan Turske pa ga svojim kritikama žele potkopati. No najgori su, kaže Čaušević, oni koji se pozivaju na njegov stav o turskom genocidu nad Armencima te u svjetlu toga pridaju i vrijednost njegovim djelima. Neki idu toliko daleko pa tvrde da treba spaliti Pamukova djela, ali takva izjava govori samo o njima jer je spaljivanje izuzetno primitivan i staromodan čin.
Neumann dodaje da Pamuka ne vole svi slojevi društva jer ga se smatra buržujem i osobom koja gleda na tursko društvo svisoka. On svoju zemlju predstavlja kao egzotičnu, ali na to se ne treba gledati sa zgražanjem. Naprotiv, valja uvidjeti prednosti takvog pristupa. Zasigurno strane čitatelje privlači ta egzotika, a uvijek je bolje istaknuti po čemu je Turska posebna, a ne slična ostalim državama koje je okružuju. Lijepo je sva zbivanja povezati s poviješću te ako se to učini na privlačan način romani postaju klasici. Pamukov uspjeh je definitivan dokaz da je on realizirao naum da tursku egzotiku učini zanimljivom ostatku svijeta.
Tekst Maja GREGOROVIĆ
Fotografije Vladimir BUTKOVIĆ