25. Sa(n)jam knjige u Istri: Okrugli Stol “Orhan Pamuk i njegovi prevoditelji”

16.12.2019.

Prevođenje: umjetnost u sjeni

• Okrugli stol “Orhan Pamuk i nje­go­vi pre­vo­di­te­lji”, na kojem su sudje­lo­va­li Christoph K. Neumann, Petr Kučera, Ekrem Čaušević, Alena Ćatović, Sabina Bakšić, Marta Andrić odr­žan je u subo­tu 14. pro­sin­ca na 25. Sa(n)jam knji­ge u Istri. Moderatorica Azra Abadžić Navaey je odmah nagla­si­la koli­ko su pre­vo­di­te­lji važ­ni za uspješ­nu recep­ci­ju nekog tek­s­ta, a čes­to su nevid­lji­vi te nit­ko nije svjes­tan koli­či­ne i vri­jed­nos­ti nji­ho­va pos­la. Sam autor Orhan Pamuk nije mogao doći na sajam, no pred­nost toga je moguć­nost da pre­vo­di­te­lji više dođu do izra­ža­ja te da publi­ka bolje raz­mis­li o kom­plek­s­nos­ti te ulo­ge. Loš pri­je­vod uma­nju­je vje­ro­jat­nost da će se neko dje­lo čita­ti izvan svo­jeg matič­nog kon­tek­s­ta ili shva­ti­ti na ispra­van način te doži­vje­ti u svom punom značaju.

Srećom, Pamukovi pre­vo­di­te­lji koji su se ovdje naš­li obav­lja­ju svoj posao pro­fe­si­onal­no pa autor u njih ima mno­go povje­re­nja. Prije ras­pra­ve o pro­ce­su pre­vo­đe­nja te odno­su publi­ke i kri­ti­ke pre­ma roma­ni­ma pogle­da­li smo krat­ku snim­ku u kojoj se knji­žev­nik ispri­ča­va zbog svo­je spri­je­če­nos­ti da dođe na sajam. Naime, mora se bri­nu­ti za svo­ju boles­nu maj­ku pa mu odsut­nost valja opros­ti­ti. U videu nam je priz­nao koli­ko je vezan za oso­bu koja ga je odgo­ji­la te objas­nio da nje­go­vi roma­ni, koli­ko god bili povi­jes­ni, čes­to u sebi ima­ju auto­bi­ograf­ske ele­men­te. Pritom je upra­vo maj­ka jed­na od glav­nih muza, što se vidi npr. u dje­lu “Zovem se Crvena” .

Spomenuti nas­lov pre­veo je Ekrem Čaušević, pro­fe­sor tur­skog i osman­skog jezi­ka na Filozofskom fakul­te­tu u Zagrebu. Objasnio je da je jedan od glav­nih iza­zo­va pri­je­nos kul­tur­nih poseb­nos­ti pa onaj tko to čini mora dobro poz­na­va­ti povi­jest i aktu­al­nu druš­tve­no-poli­tič­ku situ­aci­ju u zem­lji s čijeg jezi­ka pre­vo­di. Dakle, ne pre­vo­de se samo rije­či i reče­ni­ce, kako bi net­ko povr­š­no zaklju­čio. S tezom se sla­že i Christoph K. Neumann, nje­mač­ki ori­jen­ta­list foku­si­ran na tur­ko­lo­gi­ju, daju­ći pri­mjer ime­na koja je pri pre­vo­đe­nju “Snijega” pus­tio u ori­gi­na­lu iako na taj način nje­mač­kim čita­te­lji­ma pro­mi­če zna­če­nje koje ima­ju (svi­la i kadi­fa). S dru­ge stra­ne, jed­no je ime odlu­čio pre­ves­ti, a o raz­lo­gu za to morao je dubo­ko promisliti.

O dru­go­me iza­zo­vu pone­što nam je rek­la Sabina Bakšić, pro­fe­so­ri­ca tur­skog jezi­ka s Filozofskog fakul­te­ta u Sarajevu. Ona je s kole­gi­com Alenom Ćatović odlu­či­la u paru pre­vo­di­ti Pamuka te objaš­nja­va kako su roman podi­je­li­le na dva dije­la i naj­pri­je radi­le zaseb­no, uz među­sob­no kon­zul­ti­ra­nje. Kasnije je sva­ka od njih kon­tro­li­ra­la ono što je dru­ga pre­ve­la, kako bi sve uskla­di­le, da bi nas­ta­la kom­pak­t­na cje­li­na. Srećom, to nije bio težak zada­tak jer je zna­nje ovih dvi­ju pre­vo­di­te­lji­ca slič­no, te obje na isti način pris­tu­pa­ju Pamukovu jezi­ku i sti­lu. Kad bi bilo dru­ga­či­je, bilo bi potreb­no više muke da roman ne dje­lu­je nez­grap­no, neujed­na­če­no i rascjepkano.

Češki tur­ko­log Petr Kučera se na neki način nado­ve­zu­je na Sabinine mis­li govo­re­ći o pre­vo­di­te­lju kao čita­te­lju i tuma­ču auto­ro­vih dje­la. Prevoditelj je, tvr­di, naj­pa­ž­lji­vi­ji čita­telj jer puno raz­miš­lja kako pre­ni­je­ti u dru­gi jezik misao, a ne samo riječ. Ponekad i dani­ma tra­ži pra­vi izraz ako ozbilj­no shva­ća svoj zada­tak. Tumačenje pak ne bi tre­ba­lo biti pre­vo­di­te­ljev zada­tak iako je teško sebe zaus­ta­vi­ti u toj želji. Kučera kaže da pone­kad ima potre­bu sta­vi­ti fus­no­tu uz neki tekst pa se jedva kon­tro­li­ra te odus­ta­ne od prvot­ne naka­ne. No pra­vi je pro­blem ako pre­vo­di­telj pri­mi­je­ti neke činje­nič­ne pogre­ške u knji­žev­ni­ko­vu tek­s­tu. Ipak, u tom je slu­ča­ju rje­še­nje jed­nos­tav­no – samo je potreb­no dobi­ti dozvo­lu auto­ra da se poda­tak ispra­vi. Složenija je situ­aci­ja kad autor citi­ra pre­ve­de­na dje­la, a ti pri­je­vo­di ne budu kva­li­tet­ni. Dodatno kom­pli­ci­ra stvar pove­za­nost tih cita­ta s ostat­kom tek­s­ta jer upra­vo dio u kojem se pojav­lju­je pogre­ška može biti klju­čan za knji­žev­ni­ko­vo stva­ra­nje aso­ci­ja­ci­je. U Pamukovim dje­li­ma zna se poja­vi­ti ta zavr­z­la­ma, a tad, kako kaže Kučera, pre­os­ta­je jedi­no pus­ti­ti pri­je­vod tak­vim kakav jest. Može se samo spo­me­nu­ti na kra­ju knji­ge koji je izvor­ni tekst kako bi čita­te­lji ipak ima­li uvid u ori­gi­nal, ako ih zani­ma, te da se u tom slu­ča­ju pre­vi­še ne osla­nja­ju na ovaj prijevod.

Dakle, uoča­va­mo koli­ko pos­la ima pre­vo­di­telj i shva­ća­mo da nje­gov zada­tak nije samo sjes­ti pred tek­s­tom i zna­ti napa­met zna­če­nje sva­ke rije­či kako bi se po auto­ma­tiz­mu jedan jezik zami­je­nio dru­gim. Ponekad posao pro­iz­la­zi iz manj­ka­vos­ti rada osta­lih ključ­nih figu­ra za objav­lji­va­nje nekog roma­na. Neumann navo­di da ured­ni­ci u Turskoj ne obav­lja­ju svoj zada­tak na zado­vo­lja­va­ju­ćoj razi­ni. Stoga pre­vo­di­te­lji mora­ju pre­uze­ti i nji­ho­vu ulo­gu, a auto­ru pre­os­ta­je samo vje­ro­va­ti im da će sve uči­ni­ti korek­t­no. No umjet­ni­ci koji sudje­lu­ju u okru­glom sto­lu čes­to čine i više nego što mora­ju pa je, pri­mje­ri­ce, Marta Andrić odlu­či­la oti­ći do Karsa, tur­skog gra­da u kojem se odvi­ja rad­nja roma­na “Snijeg”. Naime, pre­vo­de­ći taj roman, Andrić je htje­la isku­si­ti mjes­to rad­nje i upoz­na­ti se s oso­ba­ma koji­ma su ins­pi­ri­ra­ni karak­te­ri liko­va. Priznaje da ju je vuk­la želja za avan­tu­rom, ali tvr­di da je to i dobar način da pre­vo­di­telj osje­ti tekst s kojim se susreće.

U dru­gom dije­lu disku­si­je više se nije toli­ko govo­ri­lo o iza­zo­vi­ma pre­vo­đe­nja, već o recep­ci­ji Pamukovih dje­la. Čaušević kaže da se u Turskoj Pamuku čes­to nega­tiv­no pris­tu­pa jer se nje­gov jezik i stil ne razu­mi­ju. Prigovara se dugim reče­ni­ca­ma, odstu­pa­nju od pra­vi­la gra­ma­ti­ke stan­dard­nog jezi­ka, mnoš­tvu figu­ra… No Pamuk namjer­no piše ose­buj­no pa nje­go­vi roma­ni mogu biti teški pro­sječ­nom čita­te­lju. Ipak, valja biti objek­ti­van i ne odba­ci­va­ti kom­plek­s­nost samo zato što tek­s­to­vi nisu sva­kom pris­tu­pač­ni. Nadalje, neki su pis­ci lju­bo­mor­ni na Pamukov uspjeh jer se sami nisu pros­la­vi­li izvan Turske pa ga svo­jim kri­ti­ka­ma žele pot­ko­pa­ti. No naj­go­ri su, kaže Čaušević, oni koji se pozi­va­ju na nje­gov stav o tur­skom geno­ci­du nad Armencima te u svje­tlu toga pri­da­ju i vri­jed­nost nje­go­vim dje­li­ma. Neki idu toli­ko dale­ko pa tvr­de da tre­ba spa­li­ti Pamukova dje­la, ali tak­va izja­va govo­ri samo o nji­ma jer je spa­lji­va­nje izu­zet­no pri­mi­ti­van i sta­ro­mo­dan čin.

Neumann doda­je da Pamuka ne vole svi slo­je­vi druš­tva jer ga se sma­tra bur­žu­jem i oso­bom koja gle­da na tur­sko druš­tvo svi­so­ka. On svo­ju zem­lju pred­stav­lja kao egzo­tič­nu, ali na to se ne tre­ba gle­da­ti sa zgra­ža­njem. Naprotiv, valja uvi­dje­ti pred­nos­ti tak­vog pris­tu­pa. Zasigurno stra­ne čita­te­lje priv­la­či ta egzo­ti­ka, a uvi­jek je bolje istak­nu­ti po čemu je Turska poseb­na, a ne slič­na osta­lim drža­va­ma koje je okru­žu­ju. Lijepo je sva zbi­va­nja pove­za­ti s povi­ješ­ću te ako se to uči­ni na priv­la­čan način roma­ni pos­ta­ju kla­si­ci. Pamukov uspjeh je defi­ni­ti­van dokaz da je on reali­zi­rao naum da tur­sku egzo­ti­ku uči­ni zanim­lji­vom ostat­ku svijeta.

Tekst Maja GREGOROVIĆ

Fotografije Vladimir BUTKOVIĆ