Claudio Magris na 25. Sa(n)jam knjige u Istri||Claudio Magris alla 25. Fiera del libro in Istria
[lang_it]“Da Trieste a Torino i miei luoghi del cuore”[/lang_it]
[lang_hr]“Od Trsta do Torina – mjesta koja su mi prirasla srcu”[/lang_hr]
[lang_it]• Nascere o vivere in una terra di confine, lì più che altrove, può a volte generare un senso di rigida totalità identitaria con i luoghi e le espressioni culturali del proprio vissuto. Altre volte può accadere l’opposto: la convenzione geografica diventa un’opportunità per capire ciò che sta oltre e per allargare gli orizzonti, esplorando altre città e altri luoghi. Anche la città che arriviamo a sentire come una nostra città può avere un nome diverso da quella in cui siamo nati.[/lang_it]
[lang_hr]• Roditi se ili živjeti u pograničnom području, više nego igdje drugdje, ponekad može stvoriti osjećaj krute identitetske privrženosti mjestu i kulturnom izričaju. Ponekad se put može dogoditi i suprotno: geografska zadatost postaje prilika za shvaćanje onoga što stoji van nje – za širenje horizonta i istraživanje drugih gradova i mjesta. Grad kojeg osjećamo našim može se zvati drugačije od onog u kojem smo rođeni.[/lang_hr]

[lang_it]Al tema della città è dedicata quest’anno la Fiera del libro, in corso a Pola dal 5 al 15 dicembre. Tra gli ospiti di eccezione della venticinquesima edizione, uno dei letterati più colti e più amati del panorama culturale italiano: Claudio Magris.[/lang_it]
[lang_hr]Ovogodišnji sajam knjiga, koji traje od 5. do 15. prosinca, posvećen je temi grada. Među istaknutim gostima 25. izdanja je i Claudio Magris – jedan od najučenijih i najomiljenijih pisaca na talijanskoj kulturnoj sceni.[/lang_hr]
[lang_it]Magris ha ripercorso con noi alcune tappe del suo vivere in città diverse, regalandoci, con grande sensibilità e ironia, il racconto di aneddoti, atmosfere e momenti importanti della storia personale e collettiva.[/lang_it]
[lang_hr]S Magrisom smo razgovarali o raznim etapama njegovog života u različitim gradovima, a on je s nama podijelio anegdote, atmosferu i trenutke osobne i kolektivne povijesti s puno osjećajnosti i ironije.[/lang_hr]
[lang_it]Ha abitato in città molto diverse tra loro, in Italia e all’estero. Quali, oltre a Trieste, sono state le più importanti?[/lang_it]
[lang_hr]Živjeli ste u različitim gradovima u Italiji i inozemstvu. Koji su vam, osim Trsta, bili najvažniji?[/lang_hr]
[lang_it]- Dopo essermi laureato a Torino in Letteratura Tedesca, ho vissuto per due anni in Germania, a Freiburg, nella Selva Nera, con una borsa di studio. Alloggiavo in una piccola locanda, che aveva un’unica camera, quella che occupavo io. La sera giocavo a carte con gli avventori, soprattutto gente del posto, artigiani e commercianti della via. Parlando con loro entravo nella quotidianità, nel costume, mi raccontavano dei successi e degli insuccessi dei figli. Lo ricordo come un periodo importante della mia vita. Vi sono ritornato spesso. Ho poi vissuto a Monaco e molto a Torino.[/lang_it]
[lang_hr]- Nakon što sam diplomirao njemačku književnost u Torinu, dvije sam godine živio kao stipendist u Freiburgu, u Crnoj šumi. Živio sam u jednoj u maloj gostionici koja je imala samo jednu sobu. Navečer sam igrao karte s gostima, ponajviše s domaćim ljudima, zanatlijama i uličnim trgovcima. Razgovarajući s njima ušao bih u njihovu svakodnevicu i običaje – govorili su mi o uspjesima i neuspjesima njihove djece. Pamtim to kao važno razdoblje u mom životu. Vraćao sam se tamo često. Kasnije sam živio u Münchenu, a puno više u Torinu.[/lang_hr]
[lang_it]A Torino prima come studente e poi professore universitario per una decina d’anni. Quali ricordi ha di quel periodo?[/lang_it]
[lang_hr]U Torinu ste prvo živjeli kao student, a potom desetak godina kao sveučilišni profesor. Kakva sjećanja imate na to razdoblje?[/lang_hr]
[lang_it]- Mi trasferii a Torino nel ‘57. A Trieste vivevo comunque bene: ad un ragazzo di 15 o 18 anni, che ancora non ha bisogno di confrontarsi con il mondo del lavoro, basta avere buoni libri e buoni amici per sentirsi un re. Ma nella seconda metà degli anni ‘50 l’atmosfera a Trieste era piuttosto difficile, molta gente se ne andava e gli intellettuali non riuscivano a trovarvi opportunità stimolanti di lavoro. Torino rappresentava in un certo senso l’antitesi a Trieste e anche per questo fu per me interessantissima. Torino stava crescendo a dismisura dal punto di vista demografico, durante gli anni in cui frequentavo l’università arrivò quasi a raddoppiare la popolazione e si trovò a inglobare più di 500.000 nuovi residenti. Si trattava in gran parte di persone che venivano dal Sud Italia per lavorare alla Fiat e che inevitabilmente ponevano alla città molte delle problematiche che anche oggi conosciamo: immigrazione, accoglienza, rifiuto, violenza. Ricordo che al caffè “Porto di Genova”, in cui avevo scelto di trascorrere le ore di studio, ad appena tre giorni dal mio trasferimento a Torino ci fu un delitto, un’esecuzione mafiosa. In quella città succedeva tutto: era la metropoli d’Italia, la città dell’industria automobilistica, della concentrazione operaia, la città capitale della Resistenza, quella dove era nato il comunismo.[/lang_it]
[lang_hr]- Preselio sam se u Torino 1957. godine. U Trstu sam također živio dobro: dječaku od 15 ili 18 godina, koji još uvijek nema potrebu raditi, dovoljno je imati dobre knjige i prijatelje da bi se osjećao kao kralj. Ali u drugoj polovici pedesetih godina prošlog stoljeća, atmosfera u Trstu bila je poprilično teška, mnogi su otišli, a intelektualci nisu imali mogućnost pronaći stimulativno zaposlenje. Torino je u izvjesnom smislu bio antiteza Trstu i zbog toga mi je bio vrlo zanimljiv. Torino je dramatično rastao s demografske točke gledišta, tijekom godina u kojima sam pohađao sveučilište gotovo je udvostručio stanovništvo jer se doselilo više od 500.000 novih ljudi. Većinom su to bili ljudi koji su došli iz južne Italije da rade za Fiat i koji su neminovno predstavljali mnoge probleme koje su nam i danas poznate: imigraciju, prihvaćanje, odbijanje i nasilje. Sjećam se da je u kafiću “Porto di Genova”, gdje sam odlučio provesti vrijeme za učenje, samo tri dana nakon moje selidbe u Torino, došlo je do zločina – prave mafijaške egzekucije. Svašta se događalo u tom gradu: to je bila metropola Italije, grad automobilske industrije, koncentracije radnika, glavni grad pokreta otpora, grad u kojem se rodio komunizam.[/lang_hr]

[lang_it]Quali sono stati a Torino i suoi luoghi preferiti?[/lang_it]
[lang_hr]Koja su bila vaša omiljena mjesta u Torinu?[/lang_hr]
[lang_it]- Di Torino ho amato soprattutto la collina, dalle parti di Revigliasco, Pecetto. Ho amato i caffè, luoghi in cui mi fermo a scrivere quando posso: il Caffè Fiorio, ad esempio, dove fino a pochi anni fa ancora ricevevo posta; o ancora il Caffè Norma dove, insieme ad amici come Bàrberi Squarotti e Guglielminetti, nel ‘64 fondai la rivista letteraria “Sigma”. Un aneddoto? Ho abitato per un po’ di tempo in un piccolo simpaticissimo albergo, dove c’è ancora la mia stanza e dove anche oggi mi fermo a dormire quando sono a Torino per convegni. Lì vivevano anche tre anziane signore in pensione, che erano solite intrattenersi a chiacchierare con me la sera quando rientravo. Una di loro, che scriveva, scriveva sempre, al mio ritorno da un viaggio negli Stati Uniti, mi chiese: “E’ riuscito a far leggere al presidente Reagan i miei testi?”[/lang_it]
[lang_hr]- U Torinu sam posebno volio brežuljak Pecetto u okolici Revigliasca. Volio sam kafiće, mjesta na kojima sam pisao kada bih stizao: Caffè Fiorio na primjer, gdje sam do prije nekoliko godina još uvijek primao poštu; ili Caffè Norma gdje sam, zajedno s prijateljima poput Bàrberija Squarottija i Guglielminettija, osnovao književni časopis “Sigma”. Želite li ćuti jednu anegdotu? Neko sam vrijeme živio u jednom vrlo lijepom malom hotelu, gdje je još uvijek moja soba i gdje i dan danas prespavam kad sam u Torinu zbog neke konferencije. Tamo su živjele i tri starije umirovljene dame, koje bi znale razgovarati sa mnom u večernjim satima kad bih se vratio kući. Jedna od njih, koja je uvijek pisala, nakon mog povratka s putovanja u Sjedinjene Države me pitala: “Jeste li uspjeli nagovoriti predsjednika Reagana da pročita moje tekstove?“[/lang_hr]
[lang_it]Possiamo dire che il vivere Torino rappresentò un’occasione per spingerla ad approfondire aspetti ancora inesplorati della sua Trieste?[/lang_it]
[lang_hr]Možemo li reći da vam je život u Torinu dao poticaj da produbite znanje o nekim još uvijek neistraženima karakteristikama Trsta?[/lang_hr]
[lang_it]- Sono stato un lettore piuttosto precoce. A 14 anni leggevo Dostoevsky e Baudelaire, ma a 18, quando lasciai Trieste, non avevo letto neppure una riga degli autori triestini, per quella, forse, sbagliata, anche se saggia, diffidenza che i giovani provano nei confronti del paese natio. Il ritrovarmi a Torino, complice un po’ di nostalgia, mi ha fatto scoprire la grandezza assoluta di Svevo, di Saba e il valore di tanti altri. A Torino mi sono sentito libero. Non ho mai avuto rapporti edipici o contrastanti con la mia città natale, a differenza di quasi tutti gli autori triestini. Anche oggi continuo ad avere un rapporto molto libero con Trieste. Se mi chiede quale città sceglierei tra Torino e Trieste, non saprei rispondere.[/lang_it]
[lang_hr]- Počeo sam čitati vrlo rano. S 14 godina sam čitao Dostojevskog i Baudelairea, ali do svoje 18 godine, kad sam napustio Trst, nisam pročitao ni redak tršćanskih autora. Radi se o onom možda pogrešnom iako mudrom nepovjerenju kojeg mladi osjećaju prema svojoj rodnoj zemlji. Boravak u Torinu, zahvaljujući maloj dozi nostalgije, natjerao me da otkrijem neosporivu veličinu jednog Sveva ili Sabe pa i vrline mnogih drugih pisaca. U Torinu sam se osjećao slobodno. Nikada nisam imao edipovske ili konfliktne odnose s rodnim gradom, za razliku od gotovo svih tršćanskih autora. I dan danas imam vrlo neopterećen odnos s Trstom. Da me pitate koji bih grad odabrao između Torina i Trsta, ne bih znao odgovoriti.[/lang_hr]

[lang_it]Quali luoghi incarnano il suo attaccamento a Trieste?[/lang_it]
[lang_hr]Koja mjesta utjelovljuju vašu privrženost Trstu?[/lang_hr]
[lang_it]- Innanzi tutto il mare, il senso della prossimità del mare. Quando sono a Trieste, da aprile a ottobre, e ho mezz’ora di tempo vado al mare. Il mare è infinito, apertura, eros. Impensabile per me l’eros senza il mare. E poi il Carso, aspro, che rappresenta l’altro versante, più sloveno che italiano. Sono due le anime triestine: quella marinaresca, “vela al vento-torso nudo-piedi scalzi”, e quella rivolta verso l’entroterra, alla Mitteleuropa, “incappottata in un loden” per proteggersi dai disagi. Non a caso in questa città sono nati due diversi tipi di professione: da una parte i marinai e i grandi comandanti, dall’altra i commercianti e gli assicuratori. Un altro luogo a cui sono molto legato è il giardino pubblico, che era molto vicino a casa mia. Da bambino, a partire dalla terza elementare, ci andavo spesso a giocare nel pomeriggio. Lo vedevo grandissimo, rappresentava per me “l’inizio della foresta”. Avevo 6 anni quando, Il 1° maggio del ’45, Tito entrò a Trieste con il suo glorioso esercito e tre giorni dopo arrivarono i neozelandesi. Li ricordo mentre attraversavano con le jeep il giardino pubblico, tirandoci le arance, che non si erano viste per anni. Provai un senso di liberazione dalla paura.[/lang_it]
[lang_hr]- Prije svega je to more, taj osjećaj blizine mora. Kad boravim u Trstu, od travnja do listopada, i imam pola sata vremena, odlazim do obale. More je beskonačnost, otvorenost, eros. Eros bez mora za mene je nezamisliv. A tu je i oštar Kras, koji predstavlja onu drugu stranu, više slovensku nego talijansku. Postoje dvije tršćanske duše: pomorska, „jedriti u vjetru golog pasa i bosih nogu“, i ona okrenuta prema zaleđu, srednjoj Europi, „zaglavljena u zaleđu“ kako bi se zaštitila od neugodnosti. Nije slučajno što su u ovom gradu rođene dvije različite vrste profesije: s jedne strane, mornari i veliki zapovjednici, s druge, trgovci i osiguratelji. Drugo mjesto za koje sam jako vezan je javni vrt, koji se nalazio vrlo blizu mog doma. Kao dijete, počevši od trećeg razreda, često sam tamo odlazio igrati u popodnevnim satima. Za mene je bio vrlo velik i predstavljao je “početak šume”. Imao sam šest godina kada je 1. svibnja 1945. Tito ušao u Trst sa svojom slavnom vojskom, a tri dana kasnije stigli su i Novozelanđani. Sjećam ih se dok su se vozikali kroz javni vrt u džipovima, bacajući nam naranče koje godinama nisu vidjeli. Osjetio sam tada oslobođenja od straha.[/lang_hr]
[lang_it]Storie vissute o immaginate che, pur essendo importanti, non sono diventate un libro?[/lang_it]
[lang_hr]Imate li neke priče – stvarne ili izmišljene koje, unatoč tome što su važne, nisu pretočene u knjige?[/lang_hr]
[lang_it]- Un libro si costruisce la propria strada mentre nasce. Io prendo molti appunti, quasi sempre mi metto a scrivere senza avere ben chiara l’idea di quel che ne sarà, devo percepirne a poco a poco la suggestione, la musica. E’ stato così per tutti i miei libri, tranne il primo, “Illazioni su una sciabola”, dove il tema era definito fin dall’inizio, perché volevo raccontare la storia di Krasnov e della sua falsa morte. Quando ho iniziato a scrivere “Danubio” non sapevo se ne sarebbe uscito un reportage giornalistico, se il personaggio narrante sarei stato io o un personaggio inventato. Tante cose muoiono per strada, altre prendono forma.[/lang_it]
[lang_hr]- Knjiga utaba svoj put dok se rađa. Uzimam puno bilježaka, gotovo uvijek pišem bez da imam jasnu predodžbu o tome što će na kraju ispasti, moram postepeno uočavati sugestiju, glazbu. Tako je bilo za sve moje knjige, osim prve, “Nagađanja o sablji”, gdje je tema bila definirana od samog početka, jer sam želio ispričati priču o Krasnovu i njegovoj lažnoj smrti. Kad sam počeo pisati “Dunav”, nisam znao da li će to biti novinarska reportaža, hoću li ja biti pripovjedač ili će to biti jedan izmišljeni lik. Mnoge stvari umiru putem, a neke druge poprimaju oblik.[/lang_hr]
[lang_it]Sa(n)jam knjige u Istri, la “Fiera del Libro in Istria”, è una delle più importanti manifestazioni dell’area ex jugoslava che promuove lo scambio e la conoscenza di espressioni culturali diverse. Fornisce anche uno spunto interessante per riflessioni socio-ideologiche in un momento storico come quello che stiamo attraversando.[/lang_it]
[lang_hr]Sa(n)jam knjige u Istrijedan je od najvažnijih događaja na prostoru bivše Jugoslavije koji promiče razmjenu i znanje o različitim kulturnim izričajima. Također pruža zanimljivo polazište za društveno-ideološka razmišljanja u povijesnom trenutku poput onoga kroz koji prolazimo.[/lang_hr]
[lang_it]- Viviamo in un momento molto difficile. Alla caduta dei muri ideologici sono subentrati i muri etnici e nazionalistici, cosa che non avevamo previsto perché purtroppo tutti, indipendentemente dalle posizioni politiche, siamo psicologicamente ciechi conservatori e facciamo molta fatica a pensare che il mondo, così come siamo abituati a viverlo, possa cambiare. Mi vengono in mente le parole di Roberto Toscano, fine studioso ed ex ambasciatore: L’identità non può essere filmata, ma solo fotografata, perché in perenne movimento. E può essere concepita solo al plurale, perché non ne abbiamo mai solo una, abbiamo quella politica, quella religiosa, sessuale, culturale. Io che ho girato la Mitteleuropa per trent’anni durante la Guerra fredda, non avrei mai pensato di assistere a tutto questo. Circa un mese fa la televisione italiana ha trasmesso le immagini di una dimostrazione nazista nella piazza centrale di Varsavia. Cosa dobbiamo aspettarci? Forse i neri che inneggiano al Ku Klux Klan?[/lang_it]
[lang_hr]- Živimo u vrlo teškim vremenima. Nakon pada ideoloških zidova podigli su se oni nacionalistički, a to je ono što nismo predvidjeli, jer smo nažalost svi, bez obzira na političko opredjeljenje, psihološki slijepi konzervativci i teško nam je pomisliti da se svijet u kojem smo navikli živjeti može promijeniti. Padaju mi na pamet riječi Roberta Toscana, vrsnog znanstvenika i bivšeg veleposlanika: Identitet se ne može snimati, već samo fotografirati, jer je u stalnom pokretu. A može se o njemu razmišljati samo u množini, jer nikad ne posjedujemo samo jedan identitet. Imamo i onaj politički, vjerski, seksualni, kulturni.… Meni koji sam trideset godina obilazio Srednju Europu tijekom hladnog rata, nikad ne bi palo na pamet da ću ovo doživjeti. Prije otprilike mjesec dana talijanska je televizija emitirala snimke nacističke demonstracije na središnjem varšavskom trgu. Što bi još trebali očekivati? Možda crnce koji navijaju za Ku Klux Klan?[/lang_hr]

[lang_it]Ha in cantiere nuovi progetti a cui vorrebbe dedicarsi?[/lang_it]
[lang_hr]Imate li novih projekata u planu kojima biste se željeli posvetiti?[/lang_hr]
[lang_it]- Attualmente non sto pensando ad un libro in particolare, anche se i progetti possono a volte nascere improvvisamente. Mi piacerebbe dedicarmi un po’ di più ad amori culturali trascurati in passato, come la musica e la pittura. Per usare una metafora tipica del viaggiare, mi sento più come una bottiglia aperta sotto l’acqua, pronta ad accogliere e ad essere riempita da ciò che di bello la vita mi riserverà.[/lang_it]
[lang_hr]- Trenutno ne razmišljam o određenoj knjizi, iako projekti ponekad mogu započeti iznenada. Želio bih se malo više posvetiti ljubavima koje sam u prošlosti zanemario, poput glazbe i slikarstva. Da upotrijebim tipičnu metaforu putovanja, osjećam se poput boce otvorene pod vodom – spreman prihvatiti i ispuniti se onim što će mi život ponuditi.[/lang_hr]
[lang_it]Testo e fotografie Luisa SORBONE[/lang_it]
[lang_hr]Tekst i fotografije Luisa SORBONE[/lang_hr]