Claudio Magris na 25. Sa(n)jam knjige u Istri||Claudio Magris alla 25. Fiera del libro in Istria

11.12.2019.

[lang_it]“Da Trieste a Torino i miei luoghi del cuore”[/lang_it]

[lang_hr]“Od Trsta do Torina – mjesta koja su mi prirasla srcu”[/lang_hr]

[lang_it]• Nascere o vive­re in una ter­ra di con­fi­ne, lì più che altro­ve, può a vol­te gene­ra­re un sen­so di rigi­da tota­lità iden­ti­ta­ria con i luog­hi e le espre­ssi­oni cul­tu­ra­li del pro­prio vissu­to. Altre vol­te può acca­de­re l’opposto: la conven­zi­one geogra­fi­ca diven­ta un’opportunità per capi­re ciò che sta oltre e per allar­ga­re gli ori­zzon­ti, esplo­ran­do altre cit­tà e altri luog­hi. Anche la cit­tà che arri­vi­amo a sen­ti­re come una nos­tra cit­tà può ave­re un nome diver­so da quel­la in cui siamo nati.[/lang_it]

[lang_hr]• Roditi se ili živje­ti u pogra­nič­nom podru­čju, više nego igdje drug­dje, pone­kad može stvo­ri­ti osje­ćaj kru­te iden­ti­tet­ske pri­vr­že­nos­ti mjes­tu i kul­tur­nom izri­ča­ju. Ponekad se put može dogo­di­ti i suprot­no: geograf­ska zada­tost pos­ta­je pri­li­ka za shva­ća­nje ono­ga što sto­ji van nje – za šire­nje hori­zon­ta i istra­ži­va­nje dru­gih gra­do­va i mjes­ta. Grad kojeg osje­ća­mo našim može se zva­ti dru­ga­či­je od onog u kojem smo rođeni.[/lang_hr]

[lang_it]Al tema del­la cit­tà è dedi­ca­ta quest’anno la Fiera del libro, in cor­so a Pola dal 5 al 15 dicem­bre. Tra gli ospi­ti di ecce­zi­one del­la ven­ti­cinqu­esi­ma edi­zi­one, uno dei let­te­ra­ti più col­ti e più ama­ti del pano­ra­ma cul­tu­ra­le ita­li­ano: Claudio Magris.[/lang_it]

[lang_hr]Ovogodišnji sajam knji­ga, koji tra­je od 5. do 15. pro­sin­ca, posve­ćen je temi gra­da. Među istak­nu­tim gos­ti­ma 25. izda­nja je i Claudio Magris – jedan od naj­u­če­ni­jih i naj­o­mi­lje­ni­jih pisa­ca na tali­jan­skoj kul­tur­noj sceni.[/lang_hr]

[lang_it]Magris ha riper­cor­so con noi alcu­ne tap­pe del suo vive­re in cit­tà diver­se, rega­lan­do­ci, con gran­de sen­si­bi­lità e iro­nia, il rac­con­to di aned­do­ti, atmo­sfe­re e momen­ti impor­tan­ti del­la sto­ria per­so­na­le e collettiva.[/lang_it]

[lang_hr]S Magrisom smo raz­go­va­ra­li o raz­nim eta­pa­ma nje­go­vog živo­ta u raz­li­či­tim gra­do­vi­ma, a on je s nama podi­je­lio aneg­do­te, atmo­sfe­ru i tre­nut­ke osob­ne i kolek­tiv­ne povi­jes­ti s puno osje­ćaj­nos­ti i ironije.[/lang_hr]

[lang_it]Ha abi­ta­to in cit­tà mol­to diver­se tra loro, in Italia e all’estero. Quali, oltre a Trieste, sono sta­te le più importanti?[/lang_it]

[lang_hr]Živjeli ste u raz­li­či­tim gra­do­vi­ma u Italiji i ino­zem­s­tvu. Koji su vam, osim Trsta, bili najvažniji?[/lang_hr]

[lang_it]- Dopo esser­mi laure­ato a Torino in Letteratura Tedesca, ho vissu­to per due anni in Germania, a Freiburg, nel­la Selva Nera, con una bor­sa di stu­dio. Alloggiavo in una pic­co­la locan­da, che ave­va un’unica came­ra, quel­la che occu­pa­vo io. La sera gioca­vo a car­te con gli avven­to­ri, soprat­tut­to gen­te del pos­to, arti­gi­ani e com­mer­ci­an­ti del­la via. Parlando con loro entra­vo nel­la quoti­di­anità, nel cos­tu­me, mi rac­con­ta­va­no dei suc­ce­ssi e degli insuc­ce­ssi dei figli. Lo ricor­do come un peri­odo impor­tan­te del­la mia vita. Vi sono ritor­na­to spe­sso. Ho poi vissu­to a Monaco e mol­to a Torino.[/lang_it]

[lang_hr]- Nakon što sam diplo­mi­rao nje­mač­ku knji­žev­nost u Torinu, dvi­je sam godi­ne živio kao sti­pen­dist u Freiburgu, u Crnoj šumi. Živio sam u jed­noj u maloj gos­ti­oni­ci koja je ima­la samo jed­nu sobu. Navečer sam igrao kar­te s gos­ti­ma, ponaj­vi­še s doma­ćim lju­di­ma, zana­tli­ja­ma i ulič­nim trgov­ci­ma. Razgovarajući s nji­ma ušao bih u nji­ho­vu sva­kod­ne­vi­cu i obi­ča­je – govo­ri­li su mi o uspje­si­ma i neus­pje­si­ma nji­ho­ve dje­ce. Pamtim to kao važ­no raz­dob­lje u mom živo­tu. Vraćao sam se tamo čes­to. Kasnije sam živio u Münchenu, a puno više u Torinu.[/lang_hr]

[lang_it]A Torino pri­ma come stu­den­te e poi pro­fe­sso­re uni­ver­si­ta­rio per una deci­na d’anni. Quali ricor­di ha di quel periodo?[/lang_it]

[lang_hr]U Torinu ste prvo živje­li kao stu­dent, a potom dese­tak godi­na kao sve­uči­liš­ni pro­fe­sor. Kakva sje­ća­nja ima­te na to razdoblje?[/lang_hr]

[lang_it]- Mi tra­sfe­rii a Torino nel ‘57. A Trieste vive­vo comunque bene: ad un raga­zzo di 15 o 18 anni, che anco­ra non ha bisog­no di con­fron­tar­si con il mon­do del lavo­ro, bas­ta ave­re buoni libri e buoni ami­ci per sen­tir­si un re. Ma nel­la secon­da metà degli anni ‘50 l’atmosfera a Trieste era piut­tos­to dif­fi­ci­le, mol­ta gen­te se ne anda­va e gli intel­let­tu­ali non rius­ci­va­no a tro­var­vi oppor­tu­nità sti­mo­lan­ti di lavo­ro. Torino rap­pre­sen­ta­va in un cer­to sen­so l’antitesi a Trieste e anc­he per ques­to fu per me inte­re­ssan­ti­ssi­ma. Torino sta­va cres­cen­do a dismi­su­ra dal pun­to di vis­ta demo­gra­fi­co, duran­te gli anni in cui frequ­en­ta­vo l’università arrivò quasi a rad­dop­pi­are la popo­la­zi­one e si trovò a inglo­ba­re più di 500.000 nuovi resi­den­ti. Si trat­ta­va in gran par­te di per­so­ne che veni­va­no dal Sud Italia per lavo­ra­re alla Fiat e che ine­vi­ta­bil­men­te pone­va­no alla cit­tà mol­te del­le pro­ble­ma­tic­he che anc­he oggi conos­ci­amo: immi­gra­zi­one, acco­gli­en­za, rifi­uto, violen­za. Ricordo che al caf­fè “Porto di Genova”, in cui ave­vo scel­to di tras­cor­re­re le ore di stu­dio, ad appe­na tre gior­ni dal mio tra­sfe­ri­men­to a Torino ci fu un delit­to, un’esecuzione mafi­osa. In quel­la cit­tà suc­ce­de­va tut­to: era la metro­po­li d’Italia, la cit­tà dell’industria auto­mo­bi­lis­ti­ca, del­la con­cen­tra­zi­one ope­ra­ia, la cit­tà capi­ta­le del­la Resistenza, quel­la dove era nato il comunismo.[/lang_it]

[lang_hr]- Preselio sam se u Torino 1957. godi­ne. U Trstu sam tako­đer živio dobro: dje­ča­ku od 15 ili 18 godi­na, koji još uvi­jek nema potre­bu radi­ti, dovolj­no je ima­ti dobre knji­ge i pri­ja­te­lje da bi se osje­ćao kao kralj. Ali u dru­goj polo­vi­ci pede­se­tih godi­na proš­log sto­lje­ća, atmo­sfe­ra u Trstu bila je popri­lič­no teška, mno­gi su otiš­li, a inte­lek­tu­al­ci nisu ima­li moguć­nost pro­na­ći sti­mu­la­tiv­no zapos­le­nje. Torino je u izvjes­nom smis­lu bio anti­te­za Trstu i zbog toga mi je bio vrlo zanim­ljiv. Torino je dra­ma­tič­no ras­tao s demo­graf­ske toč­ke gle­di­šta, tije­kom godi­na u koji­ma sam poha­đao sve­uči­li­šte goto­vo je udvos­tru­čio sta­nov­niš­tvo jer se dose­li­lo više od 500.000 novih lju­di. Većinom su to bili lju­di koji su doš­li iz juž­ne Italije da rade za Fiat i koji su nemi­nov­no pred­stav­lja­li mno­ge pro­ble­me koje su nam i danas poz­na­te: imi­gra­ci­ju, pri­hva­ća­nje, odbi­ja­nje i nasi­lje. Sjećam se da je u kafi­ću “Porto di Genova”, gdje sam odlu­čio pro­ves­ti vri­je­me za uče­nje, samo tri dana nakon moje selid­be u Torino, doš­lo je do zlo­či­na – pra­ve mafi­ja­ške egze­ku­ci­je. Svašta se doga­đa­lo u tom gra­du: to je bila metro­po­la Italije, grad auto­mo­bil­ske indus­tri­je, kon­cen­tra­ci­je rad­ni­ka, glav­ni grad pokre­ta otpo­ra, grad u kojem se rodio komunizam.[/lang_hr]

[lang_it]Quali sono sta­ti a Torino i suoi luog­hi preferiti?[/lang_it]

[lang_hr]Koja su bila vaša omi­lje­na mjes­ta u Torinu?[/lang_hr]

[lang_it]- Di Torino ho ama­to soprat­tut­to la col­li­na, dal­le par­ti di Revigliasco, Pecetto. Ho ama­to i caf­fè, luog­hi in cui mi fer­mo a scri­ve­re quan­do posso: il Caffè Fiorio, ad esem­pio, dove fino a poc­hi anni fa anco­ra rice­ve­vo pos­ta; o anco­ra il Caffè Norma dove, insi­eme ad ami­ci come Bàrberi Squarotti e Guglielminetti, nel ‘64 fon­dai la rivis­ta let­te­ra­ria “Sigma”. Un aned­do­to? Ho abi­ta­to per un po’ di tem­po in un pic­co­lo sim­pa­ti­ci­ssi­mo alber­go, dove c’è anco­ra la mia stan­za e dove anc­he oggi mi fer­mo a dor­mi­re quan­do sono a Torino per conveg­ni. Lì vive­va­no anc­he tre anzi­ane sig­no­re in pen­si­one, che era­no soli­te intrat­te­ner­si a chi­ac­c­hi­era­re con me la sera quan­do rien­tra­vo. Una di loro, che scri­ve­va, scri­ve­va sem­pre, al mio ritor­no da un viag­gio negli Stati Uniti, mi chi­ese: “E’ rius­ci­to a far leg­ge­re al pre­si­den­te Reagan i miei testi?”[/lang_it]

[lang_hr]- U Torinu sam poseb­no volio bre­žu­ljak Pecetto u oko­li­ci Revigliasca. Volio sam kafi­će, mjes­ta na koji­ma sam pisao kada bih sti­zao: Caffè Fiorio na pri­mjer, gdje sam do pri­je neko­li­ko godi­na još uvi­jek pri­mao poštu; ili Caffè Norma gdje sam, zajed­no s pri­ja­te­lji­ma poput Bàrberija Squarottija i Guglielminettija, osno­vao knji­žev­ni časo­pis “Sigma”. Želite li ćuti jed­nu aneg­do­tu? Neko sam vri­je­me živio u jed­nom vrlo lije­pom malom hote­lu, gdje je još uvi­jek moja soba i gdje i dan danas pres­pa­vam kad sam u Torinu zbog neke kon­fe­ren­ci­je. Tamo su živje­le i tri sta­ri­je umi­rov­lje­ne dame, koje bi zna­le raz­go­va­ra­ti sa mnom u večer­njim sati­ma kad bih se vra­tio kući. Jedna od njih, koja je uvi­jek pisa­la, nakon mog povrat­ka s puto­va­nja u Sjedinjene Države me pita­la: “Jeste li uspje­li nago­vo­ri­ti pred­sjed­ni­ka Reagana da pro­či­ta moje tekstove?“[/lang_hr]

[lang_it]Possiamo dire che il vive­re Torino rap­pre­sen­tò un’occasione per spin­ger­la ad appro­fon­di­re aspet­ti anco­ra ines­plo­ra­ti del­la sua Trieste?[/lang_it]

[lang_hr]Možemo li reći da vam je život u Torinu dao poti­caj da pro­du­bi­te zna­nje o nekim još uvi­jek neis­tra­že­ni­ma karak­te­ris­ti­ka­ma Trsta?[/lang_hr]

[lang_it]- Sono sta­to un let­to­re piut­tos­to pre­co­ce. A 14 anni leg­ge­vo Dostoevsky e Baudelaire, ma a 18, quan­do las­ci­ai Trieste, non ave­vo let­to nep­pu­re una riga degli auto­ri tri­es­ti­ni, per quel­la, for­se, sba­gli­ata, anc­he se sag­gia, dif­fi­den­za che i giova­ni pro­va­no nei con­fron­ti del paese natio. Il ritro­var­mi a Torino, com­pli­ce un po’ di nos­tal­gia, mi ha fat­to sco­pri­re la gran­de­zza asso­lu­ta di Svevo, di Saba e il valo­re di tan­ti altri. A Torino mi sono sen­ti­to libe­ro. Non ho mai avu­to rap­por­ti edi­pi­ci o con­tras­tan­ti con la mia cit­tà nata­le, a dif­fe­ren­za di quasi tut­ti gli auto­ri tri­es­ti­ni. Anche oggi con­ti­nuo ad ave­re un rap­por­to mol­to libe­ro con Trieste. Se mi chi­ede quale cit­tà sce­gli­erei tra Torino e Trieste, non saprei rispondere.[/lang_it]

[lang_hr]- Počeo sam čita­ti vrlo rano. S 14 godi­na sam čitao Dostojevskog i Baudelairea, ali do svo­je 18 godi­ne, kad sam napus­tio Trst, nisam pro­či­tao ni redak trš­ćan­skih auto­ra. Radi se o onom možda pogreš­nom iako mudrom nepo­vje­re­nju kojeg mla­di osje­ća­ju pre­ma svo­joj rod­noj zem­lji. Boravak u Torinu, zahva­lju­ju­ći maloj dozi nos­tal­gi­je, natje­rao me da otkri­jem neo­s­po­ri­vu veli­či­nu jed­nog Sveva ili Sabe pa i vrli­ne mno­gih dru­gih pisa­ca. U Torinu sam se osje­ćao slo­bod­no. Nikada nisam imao edi­pov­ske ili kon­flik­t­ne odno­se s rod­nim gra­dom, za raz­li­ku od goto­vo svih trš­ćan­skih auto­ra. I dan danas imam vrlo neo­p­te­re­ćen odnos s Trstom. Da me pita­te koji bih grad oda­brao izme­đu Torina i Trsta, ne bih znao odgovoriti.[/lang_hr]

[lang_it]Quali luog­hi incar­na­no il suo attac­ca­men­to a Trieste?[/lang_it]

[lang_hr]Koja mjes­ta utje­lov­lju­ju vašu pri­vr­že­nost Trstu?[/lang_hr]

[lang_it]- Innanzi tut­to il mare, il sen­so del­la pro­ssi­mità del mare. Quando sono a Trieste, da apri­le a otto­bre, e ho mezz’ora di tem­po vado al mare. Il mare è infi­ni­to, aper­tu­ra, eros. Impensabile per me l’eros sen­za il mare. E poi il Carso, aspro, che rap­pre­sen­ta l’altro ver­san­te, più slo­ve­no che ita­li­ano. Sono due le ani­me tri­es­ti­ne: quel­la mari­na­res­ca, “vela al ven­to-tor­so nudo-piedi scal­zi”, e quel­la rivol­ta ver­so l’entroterra, alla Mitteleuropa, “incap­pot­ta­ta in un loden” per pro­teg­ger­si dai disa­gi. Non a caso in ques­ta cit­tà sono nati due diver­si tipi di pro­fe­ssi­one: da una par­te i mari­nai e i gran­di coman­dan­ti, dall’altra i com­mer­ci­an­ti e gli assi­cu­ra­to­ri. Un altro luogo a cui sono mol­to lega­to è il giar­di­no pub­bli­co, che era mol­to vici­no a casa mia. Da bam­bi­no, a par­ti­re dal­la ter­za ele­men­ta­re, ci anda­vo spe­sso a gioca­re nel pome­rig­gio. Lo vede­vo gran­di­ssi­mo, rap­pre­sen­ta­va per me “l’inizio del­la fores­ta”. Avevo 6 anni quan­do, Il 1° mag­gio del ’45, Tito entrò a Trieste con il suo glo­ri­oso eser­ci­to e tre gior­ni dopo arri­va­ro­no i neo­ze­lan­de­si. Li ricor­do men­tre attra­ver­sa­va­no con le jeep il giar­di­no pub­bli­co, tiran­do­ci le aran­ce, che non si era­no vis­te per anni. Provai un sen­so di libe­ra­zi­one dal­la paura.[/lang_it]

[lang_hr]- Prije sve­ga je to more, taj osje­ćaj bli­zi­ne mora. Kad bora­vim u Trstu, od trav­nja do lis­to­pa­da, i imam pola sata vre­me­na, odla­zim do oba­le. More je besko­nač­nost, otvo­re­nost, eros. Eros bez mora za mene je neza­mis­liv. A tu je i oštar Kras, koji pred­stav­lja onu dru­gu stra­nu, više slo­ven­sku nego tali­jan­sku. Postoje dvi­je trš­ćan­ske duše: pomor­ska, „jedri­ti u vje­tru golog pasa i bosih nogu“, i ona okre­nu­ta pre­ma zale­đu, sred­njoj Europi, „zaglav­lje­na u zale­đu“ kako bi se zašti­ti­la od neugod­nos­ti. Nije slu­čaj­no što su u ovom gra­du rođe­ne dvi­je raz­li­či­te vrste pro­fe­si­je: s jed­ne stra­ne, mor­na­ri i veli­ki zapo­vjed­ni­ci, s dru­ge, trgov­ci i osi­gu­ra­te­lji. Drugo mjes­to za koje sam jako vezan je jav­ni vrt, koji se nala­zio vrlo bli­zu mog doma. Kao dije­te, počev­ši od tre­ćeg raz­re­da, čes­to sam tamo odla­zio igra­ti u popod­nev­nim sati­ma. Za mene je bio vrlo velik i pred­stav­ljao je “poče­tak šume”. Imao sam šest godi­na kada je 1. svib­nja 1945. Tito ušao u Trst sa svo­jom slav­nom voj­skom, a tri dana kas­ni­je sti­gli su i Novozelanđani. Sjećam ih se dok su se vozi­ka­li kroz jav­ni vrt u dži­po­vi­ma, baca­ju­ći nam naran­če koje godi­na­ma nisu vidje­li. Osjetio sam tada oslo­bo­đe­nja od straha.[/lang_hr]

[lang_it]Storie vissu­te o imma­gi­na­te che, pur essen­do impor­tan­ti, non sono diven­ta­te un libro?[/lang_it]

[lang_hr]Imate li neke pri­če – stvar­ne ili izmiš­lje­ne koje, una­toč tome što su važ­ne, nisu pre­to­če­ne u knjige?[/lang_hr]

[lang_it]- Un libro si cos­tru­is­ce la pro­pria stra­da men­tre nas­ce. Io pren­do mol­ti appun­ti, quasi sem­pre mi met­to a scri­ve­re sen­za ave­re ben chi­ara l’idea di quel che ne sarà, devo per­ce­pir­ne a poco a poco la sug­ges­ti­one, la musi­ca. E’ sta­to così per tut­ti i miei libri, tran­ne il pri­mo, “Illazioni su una sci­abo­la”, dove il tema era defi­ni­to fin dall’inizio, per­c­hé vole­vo rac­con­ta­re la sto­ria di Krasnov e del­la sua fal­sa mor­te. Quando ho ini­zi­ato a scri­ve­re “Danubio” non sape­vo se ne sareb­be usci­to un repor­ta­ge gior­na­lis­ti­co, se il per­so­nag­gio nar­ran­te sarei sta­to io o un per­so­nag­gio inven­ta­to. Tante cose muoiono per stra­da, altre pren­do­no forma.[/lang_it]

[lang_hr]- Knjiga uta­ba svoj put dok se rađa. Uzimam puno bilje­ža­ka, goto­vo uvi­jek pišem bez da imam jas­nu pre­dodž­bu o tome što će na kra­ju ispas­ti, moram pos­te­pe­no uoča­va­ti suges­ti­ju, glaz­bu. Tako je bilo za sve moje knji­ge, osim prve, “Nagađanja o sab­lji”, gdje je tema bila defi­ni­ra­na od samog počet­ka, jer sam želio ispri­ča­ti pri­ču o Krasnovu i nje­go­voj laž­noj smr­ti. Kad sam počeo pisa­ti “Dunav”, nisam znao da li će to biti novi­nar­ska repor­ta­ža, hoću li ja biti pri­po­vje­dač ili će to biti jedan izmiš­lje­ni lik. Mnoge stva­ri umi­ru putem, a neke dru­ge popri­ma­ju oblik.[/lang_hr]

[lang_it]Sa(n)jam knji­ge u Istri, la “Fiera del Libro in Istria”, è una del­le più impor­tan­ti mani­fes­ta­zi­oni del­l’a­rea ex jugos­la­va che pro­mu­ove lo scam­bio e la conos­cen­za di espre­ssi­oni cul­tu­ra­li diver­se. Fornisce anc­he uno spun­to inte­re­ssan­te per rifle­ssi­oni socio-ide­olo­gic­he in un momen­to sto­ri­co come quel­lo che sti­amo attraversando.[/lang_it]

[lang_hr]Sa(n)jam knji­ge u Istrijedan je od naj­važ­ni­jih doga­đa­ja na pros­to­ru biv­še Jugoslavije koji pro­mi­če raz­mje­nu i zna­nje o raz­li­či­tim kul­tur­nim izri­ča­ji­ma. Također pru­ža zanim­lji­vo pola­zi­šte za druš­tve­no-ide­olo­ška raz­miš­lja­nja u povi­jes­nom tre­nut­ku poput ono­ga kroz koji prolazimo.[/lang_hr]

[lang_it]- Viviamo in un momen­to mol­to dif­fi­ci­le. Alla cadu­ta dei muri ide­olo­gi­ci sono suben­tra­ti i muri etni­ci e nazi­ona­lis­ti­ci, cosa che non ave­va­mo pre­vis­to per­c­hé pur­trop­po tut­ti, indi­pen­den­te­men­te dal­le posi­zi­oni poli­tic­he, siamo psi­co­lo­gi­ca­men­te ciec­hi con­ser­va­to­ri e fac­ci­amo mol­ta fati­ca a pen­sa­re che il mon­do, così come siamo abi­tu­ati a viver­lo, possa cam­bi­are. Mi ven­go­no in men­te le paro­le di Roberto Toscano, fine stu­di­oso ed ex ambas­ci­ato­re: L’identità non può esse­re fil­ma­ta, ma solo foto­gra­fa­ta, per­c­hé in peren­ne movi­men­to. E può esse­re con­ce­pi­ta solo al plu­ra­le, per­c­hé non ne abbi­amo mai solo una, abbi­amo quel­la poli­ti­ca, quel­la reli­gi­osa, sessu­ale, cul­tu­ra­le. Io che ho gira­to la Mitteleuropa per trent’anni duran­te la Guerra fred­da, non avrei mai pen­sa­to di assis­te­re a tut­to ques­to. Circa un mese fa la tele­vi­si­one ita­li­ana ha tra­sme­sso le imma­gi­ni di una dimos­tra­zi­one nazis­ta nel­la piazza cen­tra­le di Varsavia. Cosa dob­bi­amo aspet­tar­ci? Forse i neri che inneg­gi­ano al Ku Klux Klan?[/lang_it]

[lang_hr]- Živimo u vrlo teškim vre­me­ni­ma. Nakon pada ide­olo­ških zido­va podi­gli su se oni naci­ona­lis­tič­ki, a to je ono što nismo pre­dvi­dje­li, jer smo naža­lost svi, bez obzi­ra na poli­tič­ko opre­dje­lje­nje, psi­ho­lo­ški sli­je­pi kon­zer­va­tiv­ci i teško nam je pomis­li­ti da se svi­jet u kojem smo navik­li živje­ti može pro­mi­je­ni­ti. Padaju mi na pamet rije­či Roberta Toscana, vrs­nog znans­tve­ni­ka i biv­šeg vele­pos­la­ni­ka: Identitet se ne može sni­ma­ti, već samo foto­gra­fi­ra­ti, jer je u stal­nom pokre­tu. A može se o nje­mu raz­miš­lja­ti samo u mno­ži­ni, jer nikad ne posje­du­je­mo samo jedan iden­ti­tet. Imamo i onaj poli­tič­ki, vjer­ski, sek­su­al­ni, kul­tur­ni.… Meni koji sam tri­de­set godi­na obi­la­zio Srednju Europu tije­kom hlad­nog rata, nikad ne bi palo na pamet da ću ovo doži­vje­ti. Prije otpri­li­ke mje­sec dana tali­jan­ska je tele­vi­zi­ja emi­ti­ra­la snim­ke nacis­tič­ke demons­tra­ci­je na sre­diš­njem var­šav­skom trgu. Što bi još tre­ba­li oče­ki­va­ti? Možda crn­ce koji navi­ja­ju za Ku Klux Klan?[/lang_hr]

[lang_it]Ha in can­ti­ere nuovi pro­get­ti a cui vor­reb­be dedicarsi?[/lang_it]

[lang_hr]Imate li novih pro­je­ka­ta u pla­nu koji­ma bis­te se želje­li posvetiti?[/lang_hr]

[lang_it]- Attualmente non sto pen­san­do ad un libro in par­ti­co­la­re, anc­he se i pro­get­ti posso­no a vol­te nas­ce­re improv­vi­sa­men­te. Mi piace­reb­be dedi­car­mi un po’ di più ad amo­ri cul­tu­ra­li tras­cu­ra­ti in passa­to, come la musi­ca e la pit­tu­ra. Per usa­re una meta­fo­ra tipi­ca del viag­gi­are, mi sen­to più come una bot­ti­glia aper­ta sot­to l’acqua, pron­ta ad acco­gli­ere e ad esse­re riem­pi­ta da ciò che di bel­lo la vita mi riserverà.[/lang_it]

[lang_hr]- Trenutno ne raz­miš­ljam o odre­đe­noj knji­zi, iako pro­jek­ti pone­kad mogu zapo­če­ti izne­na­da. Želio bih se malo više posve­ti­ti lju­ba­vi­ma koje sam u proš­los­ti zane­ma­rio, poput glaz­be i sli­kar­stva. Da upo­tri­je­bim tipič­nu meta­fo­ru puto­va­nja, osje­ćam se poput boce otvo­re­ne pod vodom – spre­man pri­hva­ti­ti i ispu­ni­ti se onim što će mi život ponuditi.[/lang_hr]

[lang_it]Testo e foto­gra­fie Luisa SORBONE[/lang_it]

[lang_hr]Tekst i foto­gra­fi­je Luisa SORBONE[/lang_hr]