Pola stoljeća od objave albuma „Atom heart mother“ – remek djela Pink Floyda i Rona Geesina
Ove godine navršava se 50 godina od objavljivanja albuma „Atom Heart Mother“ petog studijskog albuma Pink Floyda. Album je nastajao između veljače i kolovoza 1970. godine u Abbey Road Studiju u Londonu, a objavljen u listopadu i posve neočekivano zasjeo na vrh britanske ljestvice, dok je u Americi dosegao broj 55.
Prije svega, neophodno je navesti da ovo vrhunsko ostvarenje ne bi postojalo bez učešća Rona Geesina, glazbenika i skladatelja koji je već tada bio poznat po vrlo neobičnim kreacijama i novim primjenama zvuka. Kao takav bio je idealan suradnik Floydovcima koji su oduvijek eksperimentirali i istraživali nova zvukovna rješenja. Zapravo, bend se našao u beznadno mrtvoj točki kako „obući“ i dovršiti naslovnu pjesmu A strane – „Atom Heart Mother“ pa su pribjegli spasonosnom rješenju angažiravši vanjsku pomoć Geesina koji je te iste godine s Rogerom Watersom radio na nekonvencionalnom filmskom soundtracku “Music from the Body”. Tada se dogodilo nešto što je izgledalo nemoguće, što nitko prije njih nije uspio učiniti: uspješno su integrirali klasičnu glazbu, puhački i simfonijski orkestar i mješoviti zbor u rock fuziju. Rezultat je najenigmatičniji i najzanimljiviji album koji je do tada nastao u suvremenoj glazbi.
Ideja naslova albuma potiče iz novina. Priča je to o trudnici koja je imala prometnu nesreću i završila u komi. Život su joj održavali pejsmejkerom na atomsku energiju sve do poroda. “Majka atomskog srca…” dio je naslova članka koji se bendu jako svidio pa su ga posudili za ime albuma.
Umjetnička naslovnica albuma, rad dizajnerske skupine Hipgnosis, jedna je od najneobičnijih u povijesti glazbe, makar su članovi benda htjeli prikaz nečeg običnog. Storm Thorgerson, inspiriran poznatim “zidnim tapetama s likom krava” Andyja Warhola, izjavio je da se jednostavno odvezao do seoskog područja i fotografirao prvu kravu koju je vidio. Po prvi put na naslovnici nema imena benda niti bilo koje fotografije grupe, a krava, imenom Lulubelle postala je najslavnija krava na svijetu. Zanimljivo da je diskografska kuća platila vlasniku farme oko tisuću funti za prava objavljivanja tih fotografija.
Vjerojatno ni jedan album u povijesti rocka nije izazvao toliko kontraverza kao “Atom Heart Mother” počevši od oduševljenih hvalospjeva rock kritičara koji ga svrstavaju u remek djelo do potpunog ignoriranja, a to se uvijek događa kad nastaje nešto novo, drugačije i do tada nikad viđeno. Ovaj se album uistinu razlikuje od ostalih i bio je veliki iskorak od „Ummagumme“ (1969). Tada je to predstavljalo evoluciju i novi ciklus u atmosferi eksperimentalne faze u kojoj su se psihodelične ideje apsorbirale s tendencijama fuzije klasične i rock glazbe. Međutim ovaj album je bio raskrsnica i oproštaj Floydovaca s psihodeličnom fazom i odlazak u izvjesniji smjer koji je nakon „Meddle“ skrenuo u „uspješno-komercijalne“ vode. Pobornici starog Floyda pogotovo iz perioda Syd Baretta u koje se i sam ubrajam, s nostalgijom su se opraštali s vremenom u kojem su zvukovi otvarali nove svjetove i ugođaje u kojem se rađala kreativna i individualna svijest.
U predstojećim godinama i decenijama “Atom Heart Mother” je plutao kao podcijenjeno djelo u odnosu na ostale albume koji je od oficijelne rock kritike ocijenjen prosječnim ocjenama i imao se dojam da strši kao anakronizam na razvalinama neshvaćenosti jer su ga s rock aspekta promatrali kao pomaknutu – alternativno-psihodeličnu simfoniju, isuviše specifičnog ugođaja ne vidjevši da je s aspekta prog-arta ona mnogo više od toga.
Zanimljivo je da i sami Floydovci nisu ludi za njim, a neki ga se i odriču što je neshvatljivo. Njihov favorit je „Wish you vere here“ koji je uistinu briljantan album, ali se po snazi, hrabrosti i dubini inventivnosti ne može mjeriti s onom ljupkom kravom na omotnici. Možda im se album nije uklapao u cjelinu opusa ili nisu zadovoljni s vlastitim učinkom zbog kreativne dominacije Rona Geesina.
Na A strani albuma je naslovna pjesma, „Atom Heart Mother“ – suita koja zauzima cijelu jednu stranu LP‑a, a iako je nominalno u 6 dijelova, traje 24 minuta, vrlo je cjelovita, pastoralna kompozicija, za koju je zaslužan Ron Geesin stvorivši sklad i dušu ploče sa svojim klasičnim aranžmanima izgrađenim s orkestralnim instrumentima (tromboni, rogovi, mellotron, klavir, bas i violina) i mješovitim zborom, koji daje snažan i upečatljiv motiv. Vrhunac numere je crescendo zbora, a slijedi violončelo s pozadinskim glatkim zvukom orgulja Richarda Wrighta i nekoliko solo-dijelova Davida Gilmoura. Sve teče vrlo mirno dok tonovi postaju eksplozivni s psihodeličnim aranžmanima koji opet vode glavnom motivu. Po mom skromnom mišljenju sve navedeno je vrhunsko konceptualno dostignuće prog-art-rocka koje i danas svojim inovativnošću i nakon 50 godina ima svježinu avangarde.
Na B strani su pojedinačni uradci svih članova banda osim Masona – „ If“ Rogera Watersa, vrlo mirna melodija uz akustičnu gitaru koja podsjeća na „Grantchester Meadows“ s „Ummagumme“, ali nema tu jačinu izraza. „Summer’68“ je pjesma s klasičnim klavirom Richarda Wrighta, a nakon toga slijedi „Fat Old Sun“ Davida Gilmoura. Ove tri solidne pjesme se nekim čudom uklapaju u album ali zapravo se mogu slušati kao priprema za posljednju pjesmu: “Alan’s Psychedelic Breakfast”, koja je vrlo zanimljivo melodično i konceptualno strukturirana. Podijeljena je u tri dijela koju prati dijalog i zvučni efekti pripreme doručka koju je Mason snimio u svojoj kuhinji i sve se ujedinilo s glazbenom izvedbom koja je snimljena u Abbey Roadu.
Koncertni nastupi Pink Floyda tog albuma bili su uglavnom osrednji i pokazalo se da su prezahtjevni zbog složene strukture albuma. Bile su to izvedbe s nedorečenim aranžmanima, bez puhačkog orkestra i zbora, skraćene na 15 minuta umjesto originalnih 25 ‑bez kolažne sekcije i zaključne reprize glavne teme. Vidjevši beznadnost ovakvih nastupa grupa je posljednji put izvela suitu 22. svibnja 1972. godine na Olimpijskom stadionu u Amsterdamu zaustavivši sakaćenje tog kultnog djela.
Vremenom je “Atom Heart Mother” u umjetničkim muzičkim krugovima dobivao sve više pobornika pa su koncertne izvedbe tog djela postali kulturni događaji „par excellence“, a Geesin je tijekom Chelsea Festivala izveo “Atom Heart Mother” s talijanskom tribute skupinom Mun Floyd dvije noći zaredom, 14. i 15. lipnja 2008. 
godine. Jedna od najboljih koncertnih izvedbi bila je 2012.g u pariškom Theatre du chatelet u kojoj je sudjelovao i sam Gessin. Godine 2013. Geesin je objavio knjigu „The Flaming Cow“ koja je pratila njegovo iskustvo u radu s Pink Floydom.
Počast remek-djelu Pink Floyda, za njegovu pedesetogodišnjicu obilježit će koncert na sugestivnoj lokaciji dvorca u Udinama u nedjelju 2. kolovoza. Na pozornici će biti Accademia Musicale Naonis, (Pink Floyd Tribute bend) i zbor Friuli Venezia Giulia, u režiji Paola Paronija.
Prvi put sam „Atom Heart Mother“ slušao davne 1973. godine i pomislio: „kakva čudna blasfemija i šta će im ta krava?!“ Bio sam mlad, sa sviješću bilijarske kugle. Tek kad sam je kupio par godina kasnije, postala je nešto od čega se nisam razdvajao. To je kao nekakva čudna omađijanost u bezuvjetnom pripadanju, urezana kao pečat u svijesti. Ona je nešto poput vrećice ljekovitog bilja koja istovremeno hrani i čisti dušu. Pratila me od mladosti i neobuzdanosti sve do ovih zrelih godina. Od slušanja LP bi se istrošio pa sam ga nanovo nekoliko puta kupovao. Ta ploča mi je bila poput povratka u sigurnost doma, mantra zvukova gdje sam obnavljao svoja uporišta. Svakako da sam kao ovisnik progresivnog rocka cijenio i njihove slijedeće radove koje su imale umjetničku snagu i bogatstvo zvuka, ali „Atom Heart Mother“ mi je oduvijek ostajao najdraži album. Odlaskom Rogera Watersa iz grupe splasnulo je i moje zanimanje za Floyde…
Tekst Libero KOKOTOVIĆ
