Razgovor: Borna Vujčić – autor knjige „Od prvog čina“
Dvadeset godina kazališta Ulysses
• Mladi dramaturg, Borna Vujčić, odrastao je uz teatar Ulysses koji ove godine obilježava 20. obljetnicu svoga rada. Vujčić je autor proznih, dramskih i scenarističkih radova te drame „Pečat“ koja je izvedena u produkciji kazališta Ulysses. Autor je knjiga „Nužno zlo“ i „Od prvog čina – 20 godina Ulyssesa“ koja je upravo objavljena. Tim povodom razgovarali smo sa svestranim Vujčićem.
Doista si usko vezan za kazalište Ulysses. Naime, tvoj otac, prerano preminuli, Borislav Vujčić, bio jedan od suosnivača, a mi novinari tvoju majku, Marinu Vujčić, pamtimo kao PR tog kazališta. Možeš li nam ispričati te početke, boravak na Brijunima, koliko ih se sjećaš?
- Prve godine pamtim samo po sličicama u sjećanju, ali znam puno o tom vremenu jer sam godinama slušao legende o nastanku Ulyssesa, a istražujući povijest tog kazališta radi pisanja knjige stekao sam vrlo jasnu sliku kako je to izgledalo. Bilo je to vrijeme neviđenog entuzijazma, slijepe i zanesenjačke vjere u umjetnički projekt kojem nijedan drugi nije nalik. Pioniri tog kazališta ni iz čega su podigli na noge kompliciranu infrastrukturu kazališta koje em je na otvorenom, em na otočju, a da bi bilo još teže, u pitanju je ekskluzivni nacionalni park. Tu je dakako i kolosalna predstava „Kralj Lear“ koja je podrazumijevala čitavu vojsku glumaca i muzičara, a igrala je na kojih pet lokacija, od Fažane preko šuma Malog Brijuna do najupečatljivijih dijelova Tvrđave Minor.
Završio si dramaturgiju na Akademiji. Koliko je to što si odrastao uz Ulysses odredilo tvoj profesionalni put?
- Ulysses je neoporecivo zaslužan za moju ljubav prema kazalištu i strah me pomisliti kojim smjerom bi mi život krenuo da nisam prošao taj, kako ga ja gledam, intenzivni tečaj za život. Gledajući predstave u nastajanju negdje u meni stvorio se zametak želje da stvaram vlastite.
Imao si ulogu u „Kralju Learu“. Je li ti to tada, kao klincu bilo fora ili „tlaka“?
- Poprilična tlaka, zapravo – to je nešto po čemu sam se razlikovao od ostale tamošnje djece, koja su jedva čekala priliku da izvode pred publikom. Tada sam bio povučen i sramežljiv, a iako sam se promijenio po tom pitanju, nikad kasnije nisam poželio glumiti u bilo kojem obliku. Puno mi je draže, zanimljivije i bliže sve ono iza pozornice.
Mnogi misle da je rad Ulyssesa i život na Brijunima tijekom ljeta glamurozan. Je li to baš tako?
- Jedini oblik glamura koji ne mogu negirati je sama slika toliko slavnih ljudi na jednom mjestu. Te pojedince bih uvijek promatrao s poštovanjem, ali do strahopoštovanja nikad nisam došao – najčešće mi je iskustvo da su oni najuspješniji ujedno i najskromniji te neočekivano pristupačni. Kada to stavimo na stranu, život u Ulyssesovom kampu manje je glamurozan od studentskog života. Radni uvjeti su teški, novaca nema, smještaj je organiziran u objektima predviđenim za boravak vojnika, a hrana je takva da jedino što možete s njom je smršavjeti.
Baviš se kazalištem i književnošću. I tvoja majka je spisateljica. Je li ti to poticaj ili ti stvara svojevrstan pritisak?
- Kad ste rođeni u obitelji poput moje i odaberete isti životni put kao i roditelji, velika je opasnost da ćete čitav svoj autorski put potrošiti na izlaženje iz njihove sjene. Takva obiteljska pozadina povećava odgovornost te ne daje prilike za pogreške i promašaje koje imaju drugi. Važno je osvijestiti da ‘plava krv’ u kulturi nije uvijek samo privilegij. Puno puta sam vidio kako to teško pada kolegama s Akademije, a pregršt djece umjetnika koja su to također postala sam upoznao na Brijunima i posvetio im čitavo poglavlje knjige. Što se mene tiče, uspjeh ne doživljavam kao natjecanje. Tata je imao svoj kompleksan i hermetičan stil, mama se najviše voli baviti sudbinama tzv. ‘malih’ ljudi, a ja sam se do sada pretežito bavio društveno angažiranim temama. Stoga možete primijetiti da nas troje svoje literarne utakmice igramo na potpuno različitim terenima.
Što ti je draže, što smatraš svojom profesijom, kazalište ili književnost? Ili je to za tebe neodvojivo?
- Moja profesija su priče, u svim njihovim oblicima. Ne ograničavam se na jedan rod, vrstu ili žanr priča.
Kada i kako si odlučio napisati knjigu „Od prvog čina – 20 godina Ulyssesa“?
- Bilo mi je ponuđeno da radim monografiju – skup činjeničnih opisa i fotografija – ali brzo sam došao na ideju da budem li nešto pisao o Ulyssesu, to mora biti osobno i intimno. Moje svjedočanstvo o tih 20 godina potpuno je istinito, ali i potpuno subjektivno. Mislim da povijest kazališta, pogotovo ovakvog, mora sadržavati više od pukih podataka. Teatar ima moć promijeniti svijet i pojedince nabolje, a u ovoj knjizi sam iznio više perspektiva kako je to Ulysses uspio.
S obzirom da si emotivno involviran, koliko ju je bilo teško ili, pak, lako napisati?
- Nije bilo razloga da mi bude teško pisati tu priču baš zato što je toliko lijepa. Naravno da ima tužnih trenutaka, poput priča o Ulyssesovcima koji su preminuli – među kojima je i moj otac – ali tuga je jednako značajan i neizbježan element života kao i sreća. Isto vrijedi u teatru: s razlogom je njegov univerzalni simbol sretna maska koja se uvijek prikazuje uz tužnu.
Riječ dvije o knjizi. Je li riječ o memoarima?
- Objektivno govoreći, ‘memoari’ je najtočniji izraz za stil i ton pripovijedanja koji koristim u knjizi. Međutim, zazirem od tog izraza jer mi se čini pretenciozno reći da sam objavio memoare u 27. godini – obično asociramo pisanje takvih knjiga s kasnijim, odnosno zrelijim i mudrijim životnim fazama. “Od prvog čina“ je skup najvažnijih i najzanimljivijih događaja koji tvore Ulyssesovu povijest, a knjiga je prožeta mojim osobnim impresijama i opažanjima kako su me ti događaji oblikovali kao osobu.
Kakve su reakcije na napisano? Kako je reagirao Rade Šerbedžija i ostali „kazalištarci“ vezani za Ulysses, književnici, tvoja majka?
- Nisam dobio puno reakcija na sam tekst jer je knjiga tek izašla iz tiska, ali svi su vrlo uzbuđeni i entuzijastični oko toga da postoji pisani trag onoga radi čega se 20 godina prolijevaju znoj i suze. Rade je čitao knjigu u rukopisu i čestitao mi je na poslu za koji je smatrao da sam ga obavio odlično. Naš ravnatelj Duško Ljuština postaje sve duhovitiji kako godine prolaze, pa mi ponekad s osmjehom na licu „prigovara“ da sam neke pojedince previše nahvalio. Međutim, u skladu sa svojim obećanjem čitateljima u uvodnom poglavlju, sve što sam zapisao bilo je moje iskreno mišljenje.
Naslovnica knjige prikazuje vrlo upečatljivu fotografiju koja skriva zanimljivu priču. Možeš li nam je ispričati?
- Fotografiju je 2001. zabilježila Sandra Vitaljić, na dan premijere „Kralja Leara“. Na njoj me možete vidjeti kako gestikuliram prema publici na taj monumentalan dan kad je pred javnost izašla prva Ulyssesova predstava. Tada nitko od nas – pogotovo ne ja kao sedmogodišnjak – nije slutio koliku će lavinu pokrenuti gruda koju su Rade i tata bacili s vrha planine. U vrlo ranim fazama rada na knjizi pronašao sam tu fotografiju i u meni nije bio ni tračak sumnje oko toga što će biti na naslovnici. Blisko sam surađivao s dizajnericom Klarom Šoštarić, kojoj je pošlo za 
rukom proširiti staru fotografiju male rezolucije na odgovarajuće dimenzije, a zahvalan sam joj i na cjelokupnom dizajnu knjige. Bliski smo i znali smo se šaliti da je ta knjiga naše dijete.
Kad je promocija knjige? Hoće li se održati na Brijunima?
- Po sadašnjem planu koji bi se trebao obistiniti, promocija bi trebala biti 10. kolovoza na Brijunima, a svakako ćemo imati i zagrebačku promociju.
Tijekom godina provedenih s Ulyssesom susreo si mnogo kazališnih veličina. Od koga si najviše učio?
- Veliki autor Ivo Štivičić znao je mi je udijeliti mudar savjet. Rade me svojim ponašanjem naučio koliko je potrebno, ali i lako ostati skroman čak i kad vam je dio života svjetska slava. Međutim, možda sam najvrjedniju lekciju dobio od skladatelja Nigela Osbornea, koji je nezaustavljiv u svojoj strasti za humanitarnim radom i dobročinstvom. Riječ je o čovjeku koji putuje svijetom i glazbom poboljšava živote onih kojima je to najpotrebnije. Pomažući drugima često je stavljao svoj život na kocku, putujući zaraćenim područjima od Sarajeva do Sirije.
I ovo ljeto provodiš s Ulyssesom. Što ćeš raditi i kakvi su ti planovi za jesen?
- Trenutačno pomažem u kazalištu na razne načine jer poslova. što sitnih što važnih, uvijek ima. U slobodno vrijeme se družim s Ulyssesovcima koji su mi postali poput obitelji, pišem novi roman, a trebao bih početi i s radom na drami.
Razgovarala Paola ALBERTINI
Fotografije Mia BELUŠIĆ
