Razgovor: novomedijska umjetnica Katerina Duda
Grad, prostor i arhitektura su uvijek prisutni u temi mojih radova
• Katerina Duda (1989.) završila je studij animiranog filma i novih medija na Akademiji likovnih umjetnosti i studij sociologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Živi i radi u Zagrebu.
Jedna od središnjih tema kojima se baviš u svom radu jest javni prostor i njegova transformacija, a čak i kad on nije centralna rada, i dalje je esencijalna komponentna njegove prezentacije (pr. Ruke, plahte, metla: statistički ljetopis). Zašto javni prostor?
- Polazišta za radove nalazim u situacijama koje me okružuju pa su grad, prostor i arhitektura u osnovi uvijek prisutni ili u temi ili kao prostor izvedbe. Fascinaciju gradovima i urbanim okolišem vučem još iz srednjoškolskog perioda kada sam aktivno crtala grafite. Velik dio ove subkulture podrazumijeva određen odnos prema urbanom okolišu i arhitekturi. Kroz naredne periode i iskustvo taj sam odnos razvijala i nadograđivala. Na primjer, formativna mi je bila bitka za Varšavsku 2010. (uz blokadu Filozofskog fakulteta dvije godine ranije), zatim studijska i, kasnije, prekarna svakodnevica kada sam većinu vremena u danu provodila na biciklu, vozeći se od lokacije do lokacije (studiranja, sastanaka, angažmana pa onda i dokolice).
Slobodno, performans, 2012 (foto: Dražen Žerjav)
Kod radova i tema koje polaze od neke društvene situacije ili problema često osjetim potrebu „vratiti ih“ u grad pa mi je zato bitan element samog rada i njegova prezentacija u vanjskom javnom prostoru. Vani, na ulici ili u nesvakidašnjim izlagačkim prostorima on dobiva drugačiji život koji ne mogu kontrolirati, dolazi do interakcija koja u galerijskom prostoru nisu moguća. Takvi su mi momenti uzbudljivi i gotovo u svakom radu pokušavam pronaći neki element, manji ili veći segment s kojim mogu isprobavati i zavrtiti ga na ovaj način.
Slobodno, performans, 2012 (foto: Dražen Žerjav)
Mjesto za sjedenje, povezanost s ulicom, sunce, hrana, voda, drveće, koncept triangulacije potrebne su komponente da bi javni prostor bio uspješan –definicija je koju donosiš u svom radu Ako možemo dobiti malo žamora?. Po tvojoj procjeni, koliko se danas često može naići na takav javni prostor u Hrvatskoj?
- Ove komponente preuzete su iz filma Social Life of Small Urban Spaces snimljenog prema istoimenoj knjizi, a autor projekta je arhitekt William H. Whyte. Osamdesetih godina istraživački tim pod Whyteovim vodstvom snimao je neke od trgova po sjevernoameričkim gradovima kako bi analizirali na koji način ljudi koriste javne prostore i na kakvim se javnim površinama odvija interakcija, a onda prema tome promišljali planiranje urbanih javnih prostora. Što se tiče nekih trgova i prostora, kad smo radile na ovom projektu, razmišljale smo koji bi javni prostori to mogli biti. Zanimljivo mi je bilo kad je suradnica, arhitektica Iva Ivas, istaknula Trg maršala Tita, dio oko HNK, zato što je u Zagrebu, gradu čija je zimska svakodnevica pretežito oblačna i siva, to trg na kojem ćemo najdulje imati sunca. Ovih dana ispada da baš taj trg postaje novo masovno okupljalište i donosi kontroverze. Brzo nakon što smo završili projekt, otputovala sam u Dubrovnik i sjećam se da sam, iskrcavši se iz autobusa na Pilama, pomislila kako je ovo baš onaj idealan trg koji smo pokušali zamisliti. Naravno, pitanje je i možemo li taj prostor zvati trgom i javnim prostorom jer više od pola godine, usred sezone, on nestaje pod turističkom gužvom, autobusima i štandovima i daleko je od prostora ugodnog za boravak. Ako gledamo skroz lokalno, idealan prostor je svaka javna klupa u hladu ladonje.
Ruke, plahta, metla: statistički ljetopis
(Foto: Tanja Kanazir, 2019)
Zagreb: turisti, trgovine, terase, trgovi
Turistički vodič za stanovnike grada, dvotjedna akcija dijeljenja vodiča i šetnji, Urbanfestival, 2015.
(Foto: Damir Žižić, BLOK)
Svojim akcijama i intervencijama pokušavaš osvijestiti procese komercijalizacije i komodifikacije javnog prostora. Te intervencije najčešće izvodiš u tom prostoru i pritom se uklapaš u ulični komunikacijski diskurz (dijeliš tiskane materijale/biltene, vodiš ankete i sl.). Na kakve reakcije ljudi nailaziš? Postoji li svijest o problemima na koje ukazuješ i imaš li osjećaj da poruka tvojih intervencija dopire do njih u tom obliku komunikacije?
- Dijeljenje materijala na ulici i slične akcije koje se ostvaruju kroz interakciju s prolaznicima doživljavam kao postavljanje pitanja na glas, najčešće pitanja za koje mislim da nam je zajedničko. Na primjer, dijeljenje tiskanih materijala povod je za početak razgovora. Taj umjetnički rad ili akcija ostvaruju se baš u tom se susretu (njega ne čine npr. tiskani materijali sami za sebe). Ne smatram ih zatvorenima, već kao mogućnost za nešto novo tako da ih ne vidim kao neki tip aktivističkog osvještavanja gdje imam agendu i šaljem poruku. Prolaznici najčešće daju neke nove uvide i materijale za nastavak rada pa ih često promatram i kao fazu u procesu ili istraživanje za novi segment rada.
Ruke, plahta, metla: statistički ljetopis, akcija u javnom prostoru, 2019.
Reakcije su različite i direktne, povratnu informaciju dobijemo na licu mjesta, bila ona pozitivna, negativna ili sasvim neočekivana. Na primjer, kada smo postavljali posebno osmišljene klupe na okretište kod Savskog mosta u sklopu rada Zicni se!, prolaznici su nam se rado pridružili, postavili ih sami i odmah ih koristili. S druge strane, velik dio prolaznika u radovima u kojima sam problematizirala gradske terase i postepeno nestajanje javnog prostora nije vidio nikakav problem. Kada smo prošle godine u sklopu Ruke, plahte, metla: statistički ljetopis na Korzu zamolili prolaznike da odgovore koliko se slažu s tvrdnjom da je „stan koji stoji prazan propala prilika za biznis“, najveći broj njih bez razmišljanja se složio i moram priznati da mi je takav omjer u korist „biznisa“ bio potpuno neočekivan.
I jesi li došla do odgovora – čiji je grad danas?
- To je jedno od onih pitanja kod kojih nas realne okolnosti tjeraju da ih svakodnevno iznova postavljamo.
Neki od tvojih radova imaju i izražene aktivističke komponente. Postoji li, i ako postoji, gdje je granica između umjetničke akcije/djelatnosti i aktivizma?
- Teško je govoriti o nekim jasnim granicama i vrlo često je to pitanje konteksta same prakse. Mislim da se određena umjetnička praksa, ako je sagledavamo u kontekstu aktivizma, mora promatrati puno šire od samog umjetničkog rada. Trebali bismo razmišljati o načinu na koji se određeni umjetnički rad proizvodi, što on znači za određeni kontekst i uključiti pitanje njegove distribucije i publike. Trenutno su mi zanimljiva pitanja je li umjetnički rad koji ima aktivističku agendu samo ilustracija nekog problema ili on može ponuditi i eksperiment i pomicanje ustaljenih praksi unutar umjetničkog polja, a da zadrži i agitirajući element. Znači li da umjetnički rad koji je osmišljen za što širu publiku nužno nosi neki tip konzervativnog poimanja same umjetničke prakse i uloge s obzirom da suvremena umjetnost često nije prohodna za čitanje široj publici. Drugim riječima, mogu li kao autorica sama pomicati granice unutar vlastite prakse i raditi na pitanjima koje su mi uzbudljiva u uskom umjetničkom profesionalnom polju, a da istovremeno budem čitka i jasna svima i zadržim aktivistički potencijal radova? Ovdje ne govorim o društveno angažiranoj umjetnosti, već o kategoriji umjetničkog aktivizma koju smatram manje širokom i obuhvatnom.
Ipak, mislim da se društvene promjene moraju postići suradnjom svih polja istovremeno. U tom smislu galerijski prostor može ponuditi infrastrukturu i umjetnički alati nadopuniti oblike borbe, ali sami teško da mogu biti nositelji većih društvenih promjena, jednako kao što se niti jednim prosvjedom i izlaskom na ulicu ona ne može dogoditi.
Strujanja, still iz filma
Hvala, a sad više ništa, fragment, “Bez naziva”
Pustijerna, Art radionica Lazareti, skupna izložba, Pustijerna,
Dubrovnik, 2017
Strujanja (kratkometražni film uvršten u konkurenciju otkazanog 66. festivala kratkometražnog filma u Oberhausenu i nagrađivan na 25fps‑u i Festivalu Mediteranskog filma) poetska su meditacija koja prati smjenu paradigmi kroz trenutno jedine stanovnike iseljenog i monumetalnog poslovnog prostora. Tu kao da si i napravila jedan mali puni krug, brujeću tišinu koju si morala tražiti u umornom Dubrovniku i koju si tamo jedva pronašla u četiri ujutro, ovdje si namjerno prekinula izvedbom tradicijske folklorne pjesme.
- Zanimljiv komentar, nikad nisam to promatrala iz tog ugla. Iako su Strujanja dovršena kasnije, oba rada su nastajala paralelno pa je moguće da su se neki motivi nesvjesno preklopili. Kod rada u Dubrovniku, Hvala, a sad više ništa, potraga za tišinom kreće upravo iz te potrebe za odmorom grada koju tražim sama u četiri ujutro, ali prema uputama stanovnika. S druge strane, u filmu Strujanja stvaramo novu situaciju u ispražnjenoj zgradi. Pozivamo zbor koji inače koristi prostor do glavnog hola za probe. Većina članova zbora nije nikad bila u glavnom prostoru, a onda su za potrebe filma jednu svoju probu odradili u toj impozantnoj ispražnjenoj auli. Iz perspektive procesa rada, Hvala, a sad više ništa kreće od nekih alata društvene prakse u umjetnosti (postavljanjem pitanja stanovnicima Dubrovnika kako zamišljaju idealan grad), ali na kraju on nije takav tip rada. S druge strane, Strujanja kreću kao opservacijski dokumentarac, a na kraju koriste nešto što možemo nazvati alatima društvene prakse – stvaranju novu situaciju u ispražnjenom prostoru koja izlazi iz samih okvira filma. Možemo reći da je tišina, element koji ih povezuje.
Korak za Koteks, dvokanalni video, 2017., videostillovi
U posljednje su vrijeme socijalistička modernistička arhitektura, interijeri i urbanizam tog vremena jako prisutni kao motivi u umjetnosti, često kao poetski i nostalgični nositeljii ilustracije dijelova starog sustava vrijednosti. Po tvom mišljenju, zašto? I možemo li kao odgovor na to pitanje ponuditi situaciju iz tvog filma; zapisivanje imena zaposlenika na biljke sa željom da ih prate u preseljenju u nove poslovne prostore, no one koje jednostavno više nisu adekvatne za te prostore?
- Nezadovoljstvo sadašnjom društvenom situacijom nužno vodi do istraživanja drugačijih načina na koje društvo može funkcionirati, a to uključuje i istraživanje dobrih praksi i specifičnosti jugoslavenskog socijalizma. Modernistička arhitektura zasigurno je jak vizualni podsjetnik na ideje i vrijednosti na kojima se on gradio i ne čudi što je u umjetničkom smislu ona čest odabir za neki tip razgovora. Politike revizionizma umanjuju vrijednost modernističkog naslijeđa, mainstream ga često prikazuje u negativnom kontekstu, kao i sve što ima veze sa socijalizmom. Umjetničke prakse možda lakše nego neke druge discipline krče put prema temi pa češće pune praznine koje su posljednjih dvadeset do trideset godina bile zatirane.Tako da, što ste tiče spomenute situacije iz filma, ona vrlo suptilno progovara baš o toj promjeni paradigmi dva sustava koji se očituju u drugačijem načinu promišljanja arhitekture, kao i postepenom propadanju socijalne države.
stillovi iz Strujanja
Neizostavno i bitno, čime se trenutno baviš i što je pred tobom?
- Pripremam projekt koji je trebao biti nastavak na rad Ruke, plahte, metla koji sam prošle godine radila u Rijeci u suradnji s umjetničkom organizacijom Građanke svom gradu. Kako smo se bavile sobaricama i drugim radnicama u turizmu, kao i porastu turizma u Rijeci, tako je u novim uvjetima potrebno cijeli koncept nanovo postaviti jer godinu dana kasnije imamo potpuno drugačiji kontekst. Osim toga, započinjem skroz novi projekt koji se bavi bespravnim kolonijama vikendica uz obalu južne Istre, kamp kućicama i barakama izgrađenima uz samu morsku obalu, posebno u Premanturi. Osobno sam vezana uz ovaj dio Istre, u Premanturi mi žive baka i djed pa u ovoj fazi skica koju razvijam sadržava i notu osobnog odnosa prema ovom prostoru. Još nemam pojma u kojoj bi se formi i kada mogao realizirati, ali me razvijanje ove ideje jako veseli.
Katerinin film Strujanja bit će prikazan u popratnom programu projekcije Peturbacije u sklopu ovogodišnjeg Cinemaniaca.
Razgovarala Sabina SOFTIĆ
Fotografije iz arhive Katerine DUDA
