Recenzija – Madeline Miller „Kirka“
Dekonstrukcija i reinterpretacija mita arhetipske žene
• Madeline Miller, američka spisateljica već svojim prvim romanom „Ahilejeva pjesma“ skrenula je na sebe pažnju književne kritike i publike. Roman čiju narativnu okosnicu čini ljubavna priča Ahileja i Patrokla bio je jedan od najprodavanijih romana 2012. godine, osvojio je brojne književne nagrade i preveden je na dvadeset i pet jezika. Za svoj drugi roman „Kirka“ autorica također kao književni predložak koristi podlogu iz grčke mitologije, ovog puta to je „Odiseja“, što ne čudi imamo li na umu da je Madeline Miller, osim što se bavi pisanjem, i profesorica latinskog i grčkog jezika te magistrica književnosti i klasične filologije.
No ono što ovaj roman, ispričan iz perspektive Kirke, čini različitim od antičkog mita, narativ je o Kirki kao ženi koja do svoje biti dolazi kroz pobunu i odbačenost, o ženi, doduše besmrtnoj, ali ništa manje nego smrtnici izvrgnutoj patnji, zbog koje je gotovo prisiljena uspostavljati vlastitu moć kroz samotransformacije i transformacije drugih, bilo voljenih bića, bilo protivnika, otkrivajući pritom svoju snagu i ulogu u svijetu.
Madeline Miller, oslanja se na Homerovu „Odiseju“ i Ovidijeve „Metamorfoze“, međutim, njezina je „Kirka“ u stvari subverzivna varijanta priče o ženskoj emancipaciji. Junakinja romana dolazi u različite interakcije s bogovima, polubogovima, titanima, čudovištima i smrtnicima: spašava, pomaže, sukobljava se, opire, nadmeće, nadmudruje. Generatori događaja najčešće su drugi, a ona je prinuđena na teške odluke i brze reakcije pri čemu razvija sve veću odlučnost i snagu.
No tko je zapravo Kirka? Čime je ta junakinja Homerove „Odiseje“ na svom intertekstualnom putu kroz povijest književnosti, osim Madeline Miller, nadahnula i autore kao što su Ovidije, James Joyce, Eudora Welty, Margaret Atwood?
U desetom pjevanju Homerove „Odiseje“ čarobnicu Kirku, kćer titanskog boga sunca Helija i nimfe Perze susrećemo na otoku Eeji, ona Odisejeve ljude pretvori u svinje, no nakon što se on odupre čaroliji potpomognut travom moly koju mu je dao Hermes i postane joj ljubavnik, vraća im ljudsko obličje te postaje gostoljubiva domaćica. Kirka je kod Homera neodoljivo privlačan, no zastrašujući lik, čija je motivacija drugim likovima epa, a i čitateljima začudna i nejasna. Ovidije u svom mitološkom epu „Metamorfoze“ kronološkim redoslijedom obrađuje slučajeve preobrazbi u antičkim mitovima povezujući tako Grčku i Rim i postajući trajnim nadahnućem za sve književnike koji će inspiraciju potražiti u toj prebogatoj riznici. Njegova Kirka kivna je na oca koji ju je odbacio i izdao, što se odražava i na njezine kasnije ljubavne izbore. Zaljubljena u siromašnog ribara Glauka koji joj ne uzvraća ljubav, nimfu Scilu u koju je zaljubljen ona iz ljubomore svojim travama pretvara u grozomorno čudovište, na što se Madeline Miller referira u svom romanu.
Roman Madeline Miller započinje Kirkinim rođenjem i njezinim pokušajem da se samodefinira, da objasni svoju prirodu kroz gotovo oksimoronsko podrijetlo. Ona je, naime, kći Helija, titanskog boga sunca i nimfe Perze, kćeri titanskog boga Okeana, u njoj su objedinjeni proturječni vatreni element oca i vodeni element majke, no ona nema ni njegovu moć, ni njezinu zavodljivost.
Odrastanje u očevim dvorima obilježio je nedostatak roditeljske ljubavi. Otac koji pruža svjetlost i toplinu čitavom svijetu, uskraćuje ih svojoj prvorođenoj kćeri, a površna i koketna majka zamjera joj neuglednost i kreštav glas kakav odlikuje smrtnike. Pitanje koje majčinom averzijom prema kćerinom glasu Miller otvara jest jedno od ključnih feminističkih pitanja. Zbog čega majku toliko ljuti to što glas njezine kćeri nije dovoljno milozvučan, odnosno predstavlja li joj problem kako kći govori ili je više uzrujava ono što ona govori, tj. njezina hrabrost da taj neugodni glas podigne, ne samo protiv majke, već i protiv patrijarhalnih obrazaca koji su prisutni i uočljivi, ali koje nitko nema hrabrosti imenovati, a još manje mijenjati.
Za razliku od Kirke njezina sestra Pasifaja prilagodljiva je, prijetvorna i bešćutna, prave sestrinske povezanosti među njima nema, a ni prijeka Pasifajina potreba za Kirkinom pomoći pri rađanju Minotaura, kojeg je začela sa svetim bijelim bikom i tako razgnjevila supruga Minosa, neće je prinuditi da odbaci oholu superiornost. Poznavajući Kirkin duboki osjećaj empatije Pasifaja zna da je, unatoč svim još od djetinjstva nagomilanim uvredama, sestra neće iznevjeriti. Vrlo slična Kirkinoj majci i sestri jest i nimfa Scila, ona iz pukog hira zavodi ribara Glauka u kojeg je Kirka zaljubljena, a ova je iz osvete pretvara u čudovište koje će dugo biti strah i trepet svim moreplovcima antičkog svijeta. Na kraju romana Kirka uništava Scilu, što je na simbolički način i obračun s vlastitim potisnutim strahovima, kompleksima, iluzijama i projekcijama.
Pretvorba Kirke iz neugledne djevojčice u moćnu čarobnicu donosi joj sve moćnije protivnike, odnosno protivnice pa se tako u jednom trenutku nasuprot njoj nađe i Odisejeva zaštitnica Atena, jedna od najmoćnijih olimpskih božica, ali Kirka uspijeva zadržati dostojanstvo i ne ustuknuti čak ni pred njom. Među brojnim likovima žena koje susreće Krirka uspijeva ostvariti bliskost tek s dvjema: s nećakinjom Arijadnom, što ne čudi jer i ona je zanemarena djevojčica pa je bliskost posljedica razumijevanja i pokušaj nadvladavnja transgeneracijske traume unutar šire obitelji, ali bliskost sa suparnicom Penelopom, Odisejevom ženom prilično je neočekivana. Poveznica među njima ljubav je prema lukavom i nestalnom Odiseju te slično iskustvo samohranog majčinstva. Penelopin sin Telemah odrasta za vrijeme očeva izbivanja s Itake zbog učešća u Trojanskom ratu, a Kirka sama odgaja njihova sina Telegona jer Odisej odlazi s Eeje ni ne znajući da je on začet.
Kirkini odnosi s muškarcima nisu ništa manje kompleksni nego odnosi sa ženama. Očevo zanemarivanje, hladnokrvni odlazak brata Ejeta na Kolhidu, gotovo bez oproštaja, Glaukova izdaja i priklanjanje koketnoj Scili, veza s bogom Hermesom koja je više odmjeravanje snaga nego išta drugo, Odisejeva nestalna ljubav osuđena na rastanak od samog početka… Jedini muškarci, među smrtnicima, titanima i bogovima, koji pobuđuju Kirkino istinsko poštovanje i divljenje su titan Prometej zbog bunta, hrabrosti i požrtvovnosti te Dedal kojeg uz navedene osobine odlikuje i gotovo božanska kreativnost i koji kao smrtnik stupa s njom u ljubavnu vezu bez ikakva kalkuliranja, svjestan svih opasnosti i potencijalne patnje koju veza smrtnog i besmrtnog bića sa sobom nosi, stoga je njezin konačni izbor pomalo bezličnog Telemaha i spremnost da se zbog ljubavi prema njemu odrekne besmrtnosti donekle neočekivan, ali to je samo jedno od iznenađenja ovog romana.
No značaj i slojevitost Kirkina lika ne iscrpljuje se kroz interakcije s drugim likovima, ona je sama po sebi provokativna i slojevita i u mitu i u romanu Madeline Miller, svojevrsnoj dekonstrukciji i reinterpretaciji tog mita. Kirka je arhetipska žena, njezina preobrazba počinje tradicionalno kroz ljubav prema muškarcu, nastavlja se kao progon buntovnice zbog pobune protiv patrijarhata, koja htjela – ne htjela povremeno zapada u njegove zamke, ona koja je najduže progoni je osjećaj manje vrijednosti i nastojanje da se ljubav zasluži neprekidnim žrtvovanjem. Kirkina najveća moć sposobnost je da bude sama, što se ženama teško oprašta. Njezina čarobnjačka moć da preobražava druge, a i samu sebe, zapravo je umijeće otkrivanja vlastite suštine i razotkrivanja suštine drugih. U tom pogledu najzanimljivija je glasovita epizoda pretvaranja Odisejeve posade u svinje, u povijesti književnosti različito tumačena. Od kršćanskog viđenja Kirke kao bludnice i vještice koja svojom demonskom seksualnošću izvlači ono animalno u muškarcu do feminističkih interpretacija po kojima im Kirka ne čini ništa, već pokazuje njihovo pravo lice, ona samo razotkriva kakvi jesu, jer kako drugačije objasniti poriv za napastvovanjem žene koja im je pružila utočište i gostoljubivost.
Složena i slikovita proza Madeline Miller pomaknuta u suvremenost baca novo svjetlo na izvornu književnu građu. Antički motivi i likovi preoblikovani su tako što autorica spaja epsko i intimno progovarajući na tankoćutan način o pitanjima ženske solidarnosti, rivalstva, majčinstva, seksizma, silovanja, gnjeva, stigmatizacije, osvještavanja vlastite snage i preuzimanja odgovornosti…
Opasnost da roman zapadne u odugovlačenje i monotoniju zbog statičnosti mjesta zbivanja, otoka na kojem Kirka ispraća i dočekuje goste, autorica uspijeva izbjeći, uplićući u temeljnu priču, u maniri epskih digresija i epizoda, priče o Ikaru i Dedalu, Minotauru, Medeji i drugim junacima antičkog svijeta. Raznolikost likova, njihovi strastveni odnosi puni proturječnosti, pitanja obitelji, ljubavi, života i smrti čine ovu knjigu uzbudljivim i napetim štivom do samog kraja. Roman je u nas izašao u Profilovom izdanju u studenom prošle godine, u svijetu je već dobio priznanja kritike i publike, a najavljena je i serija u produkciji televizijske mreže HBO.
Dušanka BABIĆ
