Samir Cerić Kovačević i Luisa Ritoša izlažu u gradskoj galeriji Fonticus

31.08.2020.

Dvije zanim­lji­ve izlož­be otvo­re­ne su u petak, 28. kolo­vo­za u grož­njan­skoj gale­ri­ji Fonticus: foto­graf Samir Cerić Kovačević pred­stav­ljen je izlož­bom “Transkripti pros­to­ra” koja se sas­to­ji od 14 foto­gra­fi­ja, a Luisa Ritoša pro­jek­tom nazva­nim “Vortex” koji uklju­ču­je 19 prin­te­va i video rad.

Kustos Eugen Borkovsky pred­stav­lja­ju­ći “Transkripte pros­to­ra” kaže: “Prolazeći gale­ri­jom pos­ta­je­mo svje­do­ci pri­če o doživ­lja­ju. Autor uzi­ma ods­lu­že­nu arhi­tek­tu­ru kao temu za foto­graf­ski zapis. Razvijajući pro­jekt, odus­ta­je od doku­men­tar­nog pri­ka­zi­va­nja. Čini korak dalje u likov­nom raz­miš­lja­nju. Ideju odno­sa pros­to­ra i eks­te­ri­je­ra bilje­ži dos­lov­no, ali na autor­ski način. Ovu izlož­bu pred­stav­ljam kao pro­jekt jer nosi karak­te­ris­ti­ke pro­miš­lje­ne cje­li­ne. Asortiman je vezan uz pro­ble­ma­ti­zi­ra­nje sta­nja i dojam recent­nog tre­nut­ka. Tu su vra­ta, pro­zo­ri, poneg­dje bilje­ška situ­aci­je inte­ri­je­ra te pro­mje­ne koje su se dogo­di­le u vre­me­nu, npr. rast bilja­ka izvan, ali i unu­tar inte­ri­je­ra. Tek na manji­ni rado­va zapa­ža­mo pro­ši­re­ne kadro­ve rušev­nog, zapu­šte­nog arhi­tek­ton­skog zda­nja. Ponegdje nala­zi­mo gra­fi­te na zido­vi­ma, ali autor im ne pri­da­je zna­če­nje. Važniji mu je odnos inte­ri­je­ra i eks­te­ri­je­ra. Bogatstvo zele­nih tono­va i ras­pr­še­nih dje­li­ća zasje­nju­je rušev­ne deta­lje okvi­ra. Tragovi vre­me­na, istro­še­nost mate­ri­ja­la, pro­mje­ne unu­tar vre­me­na pos­ta­ju likov­ni mate­ri­jal. Fotografija, u pris­tu­pu Samira Cerića Kovačevića, dra­ma­tič­nost dobi­va izbo­rom izre­za. Planovi, povr­ši­ne na rado­vi­ma u opti­mal­noj su komu­ni­ka­ci­ji s for­ma­tom. Čvrsta kom­po­zi­ci­ja, bogat­stvo, čes­to ton­skih gra­da­ci­ja, solid­no uve­ća­nje, pojav­lju­ju se kao bit­ne karak­te­ris­ti­ke foto­graf­skog pro­jek­ta. Sasvim realis­tič­ni motiv dobio je autor­stvo vrs­nim kadri­ra­njem. Pred sobom ima­mo kom­po­zi­ci­je na rubu nadre­al­nog, ali osta­je­mo veza­ni za motiv. Očito je da autor ovi­si o figu­ra­tiv­nom obli­ku i da ga ne želi pri­kri­ti. Umjetnik, zave­den sta­njem pros­to­ra, svje­tlom, ras­po­re­dom ele­me­na­ta, miri­si­ma, pogle­di­ma, kom­po­zi­ci­ju pos­ti­že zna­lač­kim poma­ci­ma objek­ti­va. Bez reži­je, uz mini­mal­no kadri­ra­nje, bilje­ži zate­če­ne situacije.”

Umjetnik Samir Cerić Kovačević naglašava:„Priroda pre­uzi­ma ulo­gu čovje­ka i pros­to­ru daje novi život. Geometrijski pros­tor tako pres­ta­je biti samo praz­na lju­štu­ra i pre­la­zi u novo sta­nje. Oduvijek volim foto­gra­fi­ra­ti napu­šte­ne zgra­de i gra­đe­vi­ne, a ovdje me je nadah­nu­la ta igra svje­tla, tog zele­ni­la vani koji kao da poku­ša­va ući u ras­pad­nu­tu gra­đe­vi­nu koju je čovjek napus­tio, u kojoj je obi­ta­vao. Svi rado­vi nas­ta­li su u napu­šte­nom hote­lu u bli­zi­ni Nove Gradiške, a snim­lje­ni su u jed­nom danu.”

Samir Cerić Kovačević, rođen je 1982. godi­ne u Brtonigli. Profesionalno se bavi foto­gra­fi­jom dugi niz godi­na. Njegov rad pro­pi­tu­je gra­ni­ce foto­gra­fi­je kao doku­men­tar­nog istra­ži­va­nja i osob­nog doživ­lja­ja, pri čemu se slu­ži pri­rod­nim svje­tlom kako bi istra­žio „nevid­lji­vi“ dio iden­ti­te­ta subje­ka­ta koje foto­gra­fi­ra. Također radi kao služ­be­ni foto­graf za broj­ne artis­tič­ke mani­fes­ta­ci­je u domo­vi­ni i u neko­li­ko drža­va Europe. Svoje rado­ve pred­sta­vio je na više samos­tal­nih i neko­li­ko selek­ti­ra­nih, grup­nih izlož­bi u Hrvatskoj i ino­zem­s­tvu. Živi i radi u Zagrebu.

Za pro­jekt „Vortex“, kojeg pot­pi­su­je Luisa Ritoša, Eugen Borkovsky isti­če da je on svo­je­vr­s­na igra muti­ra­nja pos­tu­pa­ka i mate­ri­ja­la. “Inicijalni pokre­tač uvi­jek je potre­ba za obli­ko­va­njem. Pred nama su isho­di pro­pi­ti­va­nja nepre­dvid­lji­vih for­mi, kolo­ra, osob­ne eks­pre­si­je i dje­lo­va­nje na pro­ma­tra­ča. Autorica se slu­ži sli­kar­skim pos­tup­ci­ma. Materijal i tuš u boja­ma, tre­ti­ra­ni su kao nosi­oci obli­ka, a odnos auto­ri­ce pre­ma obo­je kraj­nje je inti­mis­tič­ki. Na povr­ši­na­ma nala­zi­mo inter­ven­ci­je: slo­je­va­nje, pre­ma­zi­va­nje, pre­li­je­va­nje, oti­ski­va­nje. Na neutral­nom polju, nala­zi­mo nepra­vil­ne fle­ke, lini­je, plo­he, ozna­ke gor­lji­ve uzgi­ba­nos­ti. Vidljivi su tra­go­vi mrlja­nja, navo­đe­nja boja, savi­ja­nja papi­ra, ras­ter pod­lo­ge, čak i gre­ba­nje. Iako slo­je­va­ni u pos­tup­ku te boga­ti kolo­rom, pred­stav­lje­ni moda­li­te­ti osta­ju ploš­ni. Iščitavamo gru­pe obli­ka zrcal­no podi­je­lje­ne po oko­mi­ci, što svje­do­či o oti­ski­va­nju jed­ne polo­vi­ce na dru­gu stra­nu lica pod­lo­ge. Oblikovane figu­re nig­dje ne idu do ruba. Ostaju unu­tar gaba­ri­ta bje­li­ne. Autorica svje­do­či da su ele­men­ti kre­ativ­nog rada, mate­ri­jal i stva­ra­lač­ki pro­ces nedje­lji­vi. Predmet ovog pos­ta­va su nepres­ta­na giba­nja, pro­mje­ne i nes­tal­nost poja­va u pri­ro­di i, para­lel­no s time, u nama sami­ma. Likovnim jezi­kom, pro­ce­su­al­nim pos­tup­ci­ma, vizu­ali­zi­ra­no je podru­čje suoča­va­nja s efe­mer­nom real­noš­ću. Vrijeme je tzv. pos­t­mo­der­ne u kojem umjet­nost gubi funk­ci­ju zada­nog pri­ka­zi­va­nja. Prisutna je inten­ziv­na umjet­nič­ka dje­lat­nost, gdje umjet­nik i umjet­nost ima­ju ulo­gu svje­do­ka i, akte­ra sadaš­njeg, a nada­sve osob­nog tre­nut­ka. Umjetnica svje­do­či: doživ­ljaj se oči­tu­je eks­pre­siv­nim činje­njem i nepo­što­va­njem čvr­ste dos­ljed­nos­ti, osim u osnov­nom pos­tup­ku. Stilska nede­fi­ni­ra­nost i obli­kov­na nedo­s­ljed­nost omo­gu­ću­je čita­nje ovih holo­gra­ma na više nivoa. Radovi aso­ci­ra­ju na poz­na­ti psi­ho­lo­ški Rorschachov test mrlja­ma. Ispitanici tije­kom tes­ta izgo­va­ra­ju što vide, iska­zu­ju­ći prve aso­ci­ja­ci­je. I ovdje nas umjet­ni­ca pozi­va na iskaz doj­mo­va viđe­njem rado­va. Tako će pro­ma­trač pos­ta­ti sudi­oni­kom ovog projekta.”

Umjetnica o svo­jim rado­vi­ma kaže :“U sva­koj izlož­bi nešto novo istra­žu­jem, izra­ža­vam se kroz raz­li­či­te medi­je kao što su per­for­mans, sli­kar­stvo, ins­ta­la­ci­je, foto­gra­fi­je. Ova izlož­ba pri­ka­zu­je aps­trak­t­ne rado­ve, no to nije uvi­jek tako, moje zad­nje pred­stav­lja­nje u Rijeci u Galeriji Juraj Klović bila je izlož­ba pre­tež­no figu­ra­tiv­nih ilus­tra­ci­ja. Smatram se neti­pič­nim auto­rom, za raz­li­ku od veći­ne, ja volim eks­pe­ri­men­ti­ra­ti. Nemam pre­poz­nat­ljiv stil, jer sva­ki put nešto dru­go otkri­vam. U ovoj izlož­bi ma dos­ta mrač­nih rado­va, a uz višes­loj­nost jako mi je bitan ele­ment proz­rač­nos­ti kojeg sam htje­la nagla­si­ti, te je on pri­su­tan na svim rado­vi­ma, uklju­ču­ju­ći i video rad kojeg sam sama sni­mi­la i mon­ti­ra­la, koji se nala­zi na ula­zu u izlož­be­ni pros­tor. Njegova svr­ha je da gle­da­te­lja pre­ba­ci u neko dru­go tran­s­ce­dent­no sta­nje, da ga se akti­vi­ra u izlož­bu. Rorschachov test je uvi­jek bio pri­ča o pod­svi­jes­ti, a izlož­ba je nazva­na „Vortex“ jer pre­ko izlo­že­nih sli­ka pro­ma­trač ula­zi u sebe, u svoj svi­jet, stva­ra svoj svi­jet na teme­lju mojeg. Nisam želje­la stav­lja­ti nazi­ve sli­ka, niti opte­re­ći­va­ti gle­da­te­lja mojim inter­pre­ta­ci­ja­ma, već ga pre­pu­štam da u rado­vi­ma vidi nešto svo­je. Radovi su rađe­ni u tušu, pre­sa­vi­je­ni su na pola, pa daju goto­vo sime­trič­ne polo­vi­ne, ske­ni­ra­ni su i obra­đe­ni u pro­gra­mu za obra­du foto­gra­fi­ja. Zanimljivo mi je i mis­lim da ću još nešto s tim raditi.”

Luisa Ritoša diplo­mi­ra­la je 2007. godi­ne na Akademiji pri­mi­je­nje­nih umjet­nos­ti u Rijeci, stu­dij likov­ne kul­tu­re, izbor­ni pred­met sli­kar­stvo. Od 2007. – 2012. godi­ne pred­sjed­ni­ca je udru­ge Arterija suvre­me­ne umjet­nos­ti Rijeka, u sklo­pu koje je orga­ni­zi­ra­la pre­ko sto­ti­nu samos­tal­nih izlož­bi auto­ra iz šire regi­je. Od 2008. – 2019. god. u udru­zi Leonardo vodi radi­oni­ce crta­nja i sli­ka­nja za sve uzras­te. Likovne osvr­te objav­lji­va­la je u stu­dent­skom časo­pi­su Re. Svoje rado­ve i izved­be per­for­man­sa pred­stav­lja­la je na mno­gim kolek­tiv­nim i samos­tal­nim izlož­ba­ma te umjet­nič­kim mani­fes­ta­ci­ja­ma. Članica je HDLU Rijeka.

Tekst i foto­gra­fi­je Lidija KUHAR