Recenzija – Lucia Berlin „Večer u raju“ (OceanMore, 2019.)
Empatija prema svima koji žive s onu stranu američkog sna
• „Večer u raju“ druga je posmrtno objavljena zbirka priča američke spisateljice Lucije Berlin. Zbirka sadrži dvadeset i dvije priče od kojih je dvanaest napisano u prvom, a deset u trećem licu. Pripovijesti su nejednake dužine, od najdužih „Andado. Gotska romanca“ i „Kuća od ćerpiča“, koje odlikuje nešto složenija struktura i fabula, do najkraćih, ali ništa manje sugestivnih „Pony bar, Okland“ i „Kišni dan“ prikazanih gotovo samo u obrisima i naznakama na svega jednoj stranici, a sve ih povezuje slična tematika i autobiografski motivi.
Prvu zbirku kratkih priča Lucije Berlin „Priručnik za spremačice“ nakon autoričine smrti dao je objaviti njezin sin Jeff Berlin bez velikih očekivanja, obeshrabren niskim ponudama i skeptičnim komentarima nakladničkih kuća, međutim, „Priručnik za spremačice“ doživio je vrtoglav uspjeh, vrlo brzo uspeo se na ljestvici liste bestselera New York Timesa, nakon čega je knjiga prevedena na dvadesetak jezika i prodana u stotinama tisuća primjeraka u cijelom svijetu. Ubrzo je, na golemo zadovoljstvo sve brojnije čitateljske publike, uslijedilo objavljivanje i druge zbirke „Večer u raju“. Tako je Lucia Berlin, koja je za života objavljivala uglavnom u časopisima i sveučilišnim publikacijama, tek posthumno stekla zasluženo književno priznanje i slavu. U nas je „Priručnik za spremačice“ objavljen 2017. u izdanju naklade OceanMore, a „Večer u raju“ dvije godine kasnije, obje knjige prevela je Vjera Balen – Hedl.
Što je to u književnosti Lucije Berlin omogućilo da ova, za svog šezdesetosmogodišnjeg života relativno nepoznata spisateljica, privuče toliku pažnju kritike i publike? Svakako umjetnička vrijednost njezina stila, hiper-realistični minimalizam bez suvišnih riječi i opisa, ali sa snažnim emocijama koje izbijaju iz svake priče, tankoćutni senzibilitet i empatija koju autorica pokazuje prema svojim junacima: autsajderima, potlačenima, odbačenima, ovisnicima, svima koji žive s onu stranu američkog sna, osobito prema ženama zanemarenima, nedovoljno obrazovanima, nerijetko zlostavljanima, nevidljivima, prema marginalcima i gubitnicima uopće, prema svima onima koji silom prilika, ali katkad i po vlastitom izboru odudaraju od poželjnog društvenog stereotipa.
Živosti i autentičnost
Svojim teškim temama Lucia Berlin pristupa jasno i iskreno, uspješno izbjegavajući patetiku i ne bez humora, često je to pomaknuti crni humor, smijeh kroz suze koji protagonistima njezinih priča olakšava podnošenje teških životnih uvjeta, usamljenost, izgubljenost i nedostatak uporišta za kojim uzaludno tragaju. Živosti i autentičnost proze Lucije Berlin, osim humora kojim junaci pokušavaju relativizirati gorčinu i razočarenje vlastitim životima, a čime ga zapravo samo dodatno podcrtavaju, doprinose i vrlo neposredno dočarane atmosfere, prirodni i društveni ambijenti kojima se likovi kreću. Osim boja, živih opisa prirode, vjerno dočaranih eksterijera i interijera Lucia Berlin u svoje priče unijela je i mnogo glazbe, osobito jazza, partneri protagonistica nekoliko priča su glazbenici, što također nije bez autobiografskog uporišta. Autobiografski detalji zapravo su esencijalni elementi ove samo prividno jednostavne proze u kojoj su slike svakodnevice ogoljene, a pripovjedačko ja u sebe zagledano, neovisno o tome pripovijeda li u prvom ili trećem licu.
Tvrdnju da je život katkad čudniji od fikcije i da ga je teže definirati i objasniti, jer za razliku od književnosti ne podliježe žanrovskim konvencijama, može se bez puno premišljanja primijeniti na život Lucije Berlin. Rođena je 1936. u Juneau na Aljasci kao Lucia Brown, odrastala je u disfunkcionalnoj obitelji, majka joj je bila alkoholičarka, a kako je očev posao rudarskog inženjera zahtijevao česta mijenjanja boravišta, njezino djetinjstvo i adolescentsko doba obilježile su brojne selidbe, od raznih dijelova SAD‑a do Čilea i Meksika. Majčina ovisnost, sestrina bolest i smrt, skolioza s kojom se mučila cijeloga života, suočavanje s psihičkom i fizičkom boli od najranijeg djetinjstva, utjecali su na sliku svijeta koju će kasnije pretočiti u priče. Predloške za mnoge od njih našla je upravo u vlastitom nekonvencionalno proživljenom životu. Odrastanju u ekscentričnoj obitelji uslijedila je rana udaja, razvodi, novi brakovi, četvero djece koje je uglavnom sama odgajala, ovisnost o alkoholu, najrazličitiji poslovi koje je bila prinuđena raditi, od spremačice do sveučilišne profesorice.
Gotovo sve priče ispričane su iz ženske perspektive, a predstavljene su kronološkim redom od djetinjstva protagonistica do starije dobi. Kroz njihov svijet putujemo od Teksasa, Novog Meksika, Čilea do Pariza. Prve dvije odnose se na rano djetinjstvo pripovjedačice za vrijeme Drugog svjetskog rata, koje je provela u majčinoj obitelji sklonoj alkoholizmu i obiteljskom nasilju. Djevojčica dane provodi promatrajući svijet i međuljudske odnose kroz igru s vršnjakinjom Hope, djevojčicom iz sirijske obitelji nastanjene u njihovom susjedstvu. U prvoj priči „Muzički nesseseri“ dvojica starijih dječaka, računajući na njihovu djetinju nevinost i ljupkost, instrumentaliziraju djevojčice za prodaju lažnih srećki, a u drugoj očev povratak iz rata za Luciju znači prividni spas iz nezdravog obiteljskog okružja, ali i rastanak s voljenom bakom i prijateljicom Hope.
Odnosi među ženama
„Andado, Gotska romanca“ opisuje prvi erotski doživljaj četrnaestogodišnje Laure sa sredovječnim senatorom Andresom Ibanez-Greyom, poslovnim prijateljem njezina oca, u čijoj kući provodi vikend, predviđen za druženje s njegovim sinovima i zaručnicom jednog od njih. Neiskusna djevojka doživljava snažan ushit, podaje se starijem muškarcu u dramatičnim okolnostima oluje i prevrtanja kočije u rijeku, nesvjesna koliko muško-ženske odnose određuju konvencije. Strastvenoj noći uslijedio je sasvim formalan rastanak, povratak kući gdje danima leži depresivna, za nju nezainteresirana majka alkoholičarka kojoj se ne može povjeriti. Jedinu utjehu nalazi u samotnom čitanju Turgenjevljeve „Prve ljubavi“, majstorski uvedene kao savršene intertekstualne podloge djevojčinom dramatičnom doživljaju.
„Lead Street, Albuquerque“, „ Kuća od ćerpiča s limenim krovom“, „Kad trešnje procvjetaju“ i „La barca de la ilusion“ priče su o osjetljivim i samozatajnim, ali istovremeno strastvenim i hrabrim ženama koje po cijenu velike žrtve pokušavaju spasiti svoje brakove, unaprijed osuđene na propast, uglavnom zbog površnih i sebičnih partnera. Usamljenost, život obilježen rutinom, prepuštenost odgoja djece isključivo njima, najsnažnije podcrtava završna rečenica priče „Kad trešnje procvjetaju“ kojom se junakinja obraća svom nezainteresiranom suprugu. Rečenica „Molim te, razgovaraj sa mnom!“ očajnički je vapaj izgubljene osobe pred psihičkim rasulom, ali i izraz univerzalnog iskustva nemogućnosti istinske komunikacije u otuđenom svijetu.
Priče „Sombra“ i „Čuvar brata svoga“ gotovo su kontrastne po iskustvu: jedna govori o iznenadnoj i neobjašnjivoj bliskosti koju ponekad osjetimo prema gotovo nepoznatim ljudima, a druga o tome koliko su nam naši najbliskiji ponekad daleki i neshvatljivi. U priči „Sombra“ sredovječna udovica Amerikanka zbližava se s japanskom obitelji na izletu u Meksiku, a iznenadna smrt mladog Japanca za vrijeme koride u njoj izaziva duboku tugu kao da je riječ o najbliskijoj osobi, a ne o dojučerašnjem neznancu. U priči „Čuvar brata svoga“ junakinja se prisjeća svoje najbolje prijateljice koju je ubio nasilni muž, a ona joj je te fatalne noći nije pomogla djelomično zato jer nije vjerovala njezinim pozivima upomoć, a djelomično zbog vlastitog komoditeta.
O odnosima među ženama koje jedna drugoj mogu biti i najveće saveznice i najljuće neprijateljice govore ironijom protkane priče „Supruge“ o odnosu dviju bivših supruga istog fatalnog muškarca i „Noel, 1974.“ o ženi u čiju kuću za Božić dolazi sestra njezinog bivšeg muža i svojim pokušajima da uspostavi red unosi tragikomičnu pomutnju.
Snaga ljudskog duha
Priču „Večer u raju“ pripovijeda Hernan, radnik u hotelu Oceano u Meksiku. Hernan je zadovoljan svojim životom, nekonfliktan je, sretno oženjen, otac dviju kćeri, dobro se slaže s vlasnikom hotela. Snima se film „Noć iguane“ gosti hotela koje svakodnevno susreće i poslužuje u baru su redatelj John Huston, Ava Gardner, dolaze i Elzabeth Taylor i Richard Burton i još neki glumci. Hernan provodi vrijeme promatrajući ih i prepričavajući nakon posla ženi tračeve sa snimanja, a glavni događaj je navodna afera mladog lokalnog zavodnika Tonyja s Avom Gardner. Komunikacija među likovima je površna, usputna, istinskog doticaja među njima nema i u konačnici nije jasno sastoji li se Hernanova sreća jedino u odsustvu nesreće kakvu mogu izazvati samo snažne ljudske drame poput one po kojoj se snima film ili u monotonom obiteljskom životu prikazanom u kontrastu s razuzdanim, ali u suštini podjednako ispraznim životima ekscentričnih glumaca.
Posljednja priča u zbirci, „Luna nueva“ ima gotovo metafizički značaj. Sredovječna pripovjedačica kupa se u tamnoj vodi bazena uklesanog u stijene uz Tihi ocean, valovi oceana udaraju o njih i slijevaju se u bazen, a ona pomaže uplašenoj i nesigurnoj starici da uđe i održi se na površini. Prepuštenost tamnoj vodi i nepoznatom ljudskom biću u objema ženama budi osjećaj nježnosti, solidarnosti, topline, iznad njihovih tijela blistaju zvijezde i doprinose smirujućem osjećaju beskonačnosti i povezanosti svega.
Zajedničko svim pričama Lucije Belin jest to što govore o tamnim stranama života, o nepravdi, okrutnosti, siromaštvu, ovisnostima, zapletenostima u osobne i obiteljske probleme iz kojih se ne vidi izlaz, ali istovremeno te priče govore o snazi ljudskog duha i potrebi za dubljim sagledavanjem i osmišljavanjem života čije bi temeljne vrijednosti trebale biti međusobno uvažavanje, suosjećanje i iskrena komunikacija.
Tekst Dušanka BABIĆ
