Roman „Vošicki“ Marka Gregura predstavljen u Gradskoj knjižnici Umag
Romansirana biografija prepuna nevjerojatnih obrata
• U Mjesecu hrvatske knjige, manifestaciji posvećenoj knjigama i knjižnicama, koja se svake godine održava u periodu od 15. listopada do 15. studenog, a ove godine odvija se pod motom “Razlistaj se!”, sudjeluje i Gradska knjižnica Umag, u kojoj je u petak 16. listopada predstavljen roman „Vošicki“ čiji je autor cijenjeni hrvatski književnik Marko Gregur iz Koprivnice. Razgovor kojeg je vodio ravnatelj Neven Ušumović, osim posjetitelja knjižnice, mogli su pratiti svi zainteresirani uživo i na YouTube kanalu GK Umag.
“Naša knjižnica je poznata po tome da obožavamo top liste i da na taj način pokušavamo približiti našoj publici književni fond, ono što smo nabavili, što smatramo da je vrijedno i upravo prethodni roman Marka Gregura “Mogla bi se zvati Leda” je gledajući listu deset godina unatrag završio na visokom mjestu u popisu od sto naslova. Knjigu smo zavoljeli mi knjižničari, a bila je zaista jako čitana i još uvijek se traži. Prije nego porazgovaramo o novom romanu, osjećam da trebamo progovoriti i o toj knjizi, koju je izuzetno dobro prihvatila i publika i kritika, a to zašto je mene ta knjiga dirnula, jeste zato što ne znam za drugu knjigu u našoj književnosti koja, iz te perspektive, s punom osjećajnošću, govori o problematici roditeljstva, o mladom bračnom paru koji pokušava dobiti dijete, uz velike traume i probleme. Kako si se odvažio napisati jednu takvu zaista hrabru knjigu?”, upitao je Ušumović.
“Ta knjiga još uvijek živi, posuđuje se, čita se, djeluje na realnost, ima svoju sudbinu koja ne završava u književnom polju, a bavi se u prvom redu pitanjem dobivanja djeteta umjetnom oplodnjom, zatim posvajanjem, a ne zna se što je od toga teže postići. Pisao sam to kao bilješke, da ne zaboravim i da se tome u kasnijim godinama vratim”, kazao je Gregur, navodeći da je ovo, većinom autobiografsko i biografsko, djelo pisano u formi pisama nerođenom djetetu, a supruga je odobrila objavljivanje. Par je uspio posvojiti dvoje djece, a memoriju genetike koja u tom slučaju nedostaje, nastoji nadomjestiti pričama koje stvara. Otkrio je i da piše nastavak romana “Mogla bi se zvati Leda”, no ovoga puta za njegovo objavljivanje tražit će dopuštenje sina, kad za to dođe vrijeme.
Ušumović je kazao kako je novi roman Marka Gregura “Vošicki”, obimna knjiga od 424 stranice u izdanju Hena Coma, najveći njegov književni poduhvat do sada, na kojem je radio više od dvije i pol godine. Glavni lik je češki nakladnik i tiskar Vošicki koji za vrijeme Austro-Ugarske dolazi u Koprivnicu, radi prvo kao pomoćnik, a zatim preuzima knjižaru i tiskaru. U tekstu potkrijepljenom fotografijama, temeljenom na povijesnim činjenicama, pratimo njegovu sudbinu u najtežim vremenima. Opisani su Prvi svjetski rat, razdoblje između dva svjetska rata, Drugi svjetski rat, gdje doznajemo što je sve Koprivnica prošla, kakvu je ustašku strahovladu imala, te koliko je kasnije komunistički režim bio nepravedan prema Vošickom, oduzevši mu sve što je imao, iako je za vrijeme rata otisnuo stotine tisuća materijala za partizansku vojsku i neke knjige radi kojih su ga ustaše zatvarale barem dva puta.
“Koliko je književnost veliki posao može se iščitati iz tvojih zahvala na kraju knjige koje se protežu na dvije stranice, a obuhvaćaju brojne institucije, ali i pojedince, pa shvaćamo koliki je znanstveni rad stajao iza ovog djela. Priča o nastanku romana vrijedna je jedne posebne knjige”, naveo je Ušumović pitajući autora da opiše kako nastaje ovakav roman.
“S obzirom da radi i o biografiji i povijesnom romanu bilo je jako puno posla oko traženja dokumenata”, kazao je Gregur istakavši da je sve počelo od Muzeja grada Koprivnice u kojemu su sačuvana pisma Miroslava Krleže Vinku Vošickom i Vošickijeva Krleži i od toga je krenuo dalje. Kazao je da su svi željeli pomoći, na čemu im je svima neizmjerno zahvalan, od državnih arhiva do pojedinaca. Pronašao je i njegovog sina u Švicarskoj, no najviše građe otkrio je na starom tavanu bivše kuće Vošickog u vinogradu u čemu mu je pomogao Vošickijev posinak, koji je baš kao i on život skončao upravo u jednom vinogradu.
U ovoj romansiranoj biografiji, romanu prepunom nevjerojatnih obrata, kojih je bilo čak i u njegovom emotivnom životu, kod Vošickog se vidi određeni fanatizam što se tiče knjige, jedna ljubav prema knjizi bez ikakve zadrške, kaže Ušumović te navodi kako je naišao na rečenicu koja po njemu ovaj roman sažima “Tiskara i knjižara bile su puls njegova života, a žene i politika žileti.”
Vošickog je bilo briga za knjige, ne za novac, pa je na kraju, kad su mu došli pregledati knjižaru, imao dva vagona knjiga i očigledno malo novca. Vošicki je imao autorska prava za djela Karla Maya, pokrenuo je niz nakladničkih cjelina i objavio autore kao što su Schopenhauer, Hamsun, Zola, Maupassant, ali i August Cesarec, a posebno je zanimljiv njegov odnos s jednim od najznačajnijih hrvatskih pisaca Miroslavom Krležom, koji je živio u selu u koprivičkom kraju gdje mu je žena radila kao učiteljica. Vošicki je započeo objavljivati Krležina „Sabrana djela“ od kojih je, od ugovorenih 12, objavio tri knjige, ali i njegov časopis Književnu republiku, u vrijeme kad ga se nitko drugi nije usuđivao objavljivati, u vrijeme oskudice kada nije bilo dovoljno ni papira za tiskanje. Tada tridesetogodišnji Krleža ima negativan stav prema Koprivnici što slikovito opisuje u svom “Pismu iz Koprivnice” iz 1925. godine. Mnoge, često opravdane, zamjerke Vošickom otkrivaju Krležina pisma pohranjena u Muzeju grada Koprivnice, a sigurno mu se nije sviđalo ni to što se na unutrašnjim koricama njegovih knjiga izašlih iz tiskare Vošickog oglašava Karla Maya, kojeg, uz mnoge druge popularne pisce toga doba, Krleža naziva “parfimisanim smećem”. Njemački pisac Karl May, autor pustolovnih romana o Divljem zapadu nikada nije bio u Americi, baš kao ni Vošicki koji s Mayom dijeli pustolovni duh i entuzijazam za svjetskim prostorima.
“Želju za Amerikom sam mu dao, da bih napravio usporedbu kako možda ni on nije uspio postati svjetski čovjek, ali je svijet uspio dovesti u Koprivnicu”, kazao je Gregur, te dodao “Želja mi je bila ovom knjigom skrenuti pažnju na Vošickog, izgraditi mu jedan književni spomenik, te jednako tako napisati neku mikrohistoriju Koprivnice i staviti ju na književnu kartu Hrvatske, a zadatak nas autora jeste da pišemo o svojim mjestima.”
Ušumović je zaključio da roman Vošicki spaja osobnu povijest , biografiju Vinka Vošickog i lokalnu povijest grada Koprivnice, a sve je to živo prezentirano na način da gotovo da čujemo glasove njenih stanovnika, sociolekte, različite dijalektalne varijante govora u gradu. Zamolio je autora da pročita jedan ulomak, a on je odabrao prizor s dočeka Nove godine u hotelu, daleke 1911. godine, te vrlo dojmljivo interpretirao scenu u kojoj se gospođa koja na proslavi jede hladetinu šokira hladnokrvnim ubojstvom malog, crveno-zelenom mašnom ukrašenog, praseta Maričke, od strane mađarskog povjerenika Hermanna. “Abzug, Mađari!” snažno je čitajući tekst povikao Marko Gregur kao što su, slučajno ili ne, na isti dan 16. listopada, prije točno 125 godina studenti na Trgu bana Jelačića izvikivali iste riječi u znak pobune protiv mađarizacije u Hrvatskoj.
Upitan o neposrednim planovima i projektima, autor je kazao da je uz pisanje ovog romana pripremao i znanstvenu knjigu o Vošickom koja će biti njegova doktorska disertacija, zatim da radi i na ranije spomenutom nastavku romana „Mogla bi se zvati Leda“, a trenutno najviše piše roman čija je radnja smještena na otoku Prviću kod Šibenika.
Otkrio je i da ga fascinira život još jednog rođenog Koprivničanina o kojem čita, prikuplja materijale, stvara bilješke i koji zavrijeđuje svoju priču. Radi se o prof. dr. Žarku Dolinaru, svjetskom prvaku u stolnom tenisu, znanstveniku, predavaču na više fakulteta te nositelju naslova Pravednik među narodima države Izrael koji je tijekom Drugog svjetskog rata spasio preko 300 Židova.
“Važno je zabilježiti važne ljude.” zaključuje Marko Gregur.
Tekst i fotografije Lidija KUHAR
