Želimir Periš predstavio roman “Mladenka kostonoga” u Gradskoj knjižnici Umag
Kazivanje o vještici Gili
• U sklopu Mjeseca hrvatske knjige, u petak 23. listopada u Gradskoj knjižnici Umag održana je još jedna zanimljiva književna večer u kojoj je predstavljen roman Želimira Periša “Mladenka kostonoga: kazivanje o vještici Gili” (OceanMore). Razgovor s autorom vodili su ravnatelj Neven Ušumović i književni kritičar i novinar Davor Šišović, a događaj je putem Facebooka bio emitiran uživo.
Predstavljanje ovog neobičnog romana zadarskog književnika Ušumović je započeo rekavši da će o toj knjizi, nevjerojatnog raspona žanrova i humora, koji nije na prvu nego je protkan u dubini sadržaja, govoriti potpuno subjektivno, neprestano naglašavajući da je genijalna. Želimir Periš važan je za GK Umag po tome što je 2012. godine sa svojom pričom “Kako se na gumnu vrši žito” bio pobjednik natječaja za najbolju kratku priču “Lapis Histriae”, a jedan je i od najuspješnijih pisaca tog natječaja jer je čak tri puta ušao u finale. Autor je i društvene kartaške igre naziva “Fierce women” (u prijevodu jake, moćne žene), a u njoj je uključena posebna afirmacija žena na kulturnom i znanstvenom planu, jer se kroz igru može naučiti o važnim književnicama, znanstvenicama, aktivistkinjama, političarkama itd .
“Knjigu “Mladenka kostonoga: kazivanje o vještici Gili”, koja ponovo u fokus stavlja žensku sudbinu, nemoguće je prepričati. Knjiga je to koja se više puta čita, a u 445 stranica sadrži 52 poglavlja i šest dodataka. Vrijeme radnje 
proteže se kroz 19. stoljeće, a mjesto radnje od Čapljine, preko Dalmatinske zagore, Zadra, otoka Silbe, pa do Pazina i Beča. Glavna junakinja je Gila, ali da bismo točno shvatili tko je ona, trebalo bi desetak puta pročitati knjigu, a možda ni tada nećemo znati” kaže Ušumović, dodajući da kada bismo pokušali sažeti radnju ove knjige, moglo bi se reći da je to jedna vrsta narodne, epske, slavenske, alternativne povijesti koja priča o roditeljstvu, tematizira sudbinu žena i njihovo stradanje, dotiče pitanje slobode, mogućnosti revolucije i na samom kraju ljubavi i pisanja. Jer ova knjiga se ujedno na veliki način bavi pisanjem, govori što to znači književnost i što znači uživati u književnosti, jer taj užitak je neprestano potrebno obnavljati.
Kako bi nam pojasnio tko ili što je Gila, Davor Šišović je za početak pročitao iz knjige jedan zapis iz 1906. godine koji se pripisuje mještanki, iz sela Mandalenčići u blizini Gračišća, koja iznosi svoje svjedočanstvo o upoznavanju s Gilom, na lokalnom istarskom dijalektu, koji je Šišoviću kao Pazinjaninu dobro poznat. Naime, knjiga ima posebnu lingvističko-kulturološku vrijednost jer su pojedina poglavlja pisana raznim lokalnim dijalektima, u čemu su autoru prilikom pisanja mnogi suradnici pomagali. Šišović je kazao kako je u mladosti obožavao stil latinskoameričkih pisaca tzv magijskog realizma, a kasnije je otkrio neke češke pisce istog žanra, no taj književni pravac u domaćoj književnosti nije uspio pronaći niti kod autora koji su više zadirali u povijest, jer su rijetki sa svojim likovima išli u prošlost dalju od sto godina. “Ova knjiga konačno je zadovoljila moj apetit da se neka domaća tema, s domaćim likovima, u domaćim krajevima obradi u našoj književnosti u tom jednom stilu magijskog realizma, gdje se isprepleću naravno i nadnaravno, gdje likovi ponekad stvarni imaju neke neprirodne moći, a ponekad se to samo pričinjava zbog njihova umijeća manipulacije drugima ljudima”, rekao je Šišović upitavši autora da pojasni kako se odlučio za ovakav multidisciplinarni pristup ovoj temi i sudbini svoje junakinje umjesto nekakve linearne dokumentarističko-povijesne priče.
Želimir Periš kazao je da je knjiga sama krenula u tom smjeru. “Namjera mi je bila pisati o Gili vračari, odnosno iscjeliteljici koju je svako selo imalo u to doba, koja je liječila, rješavala pravne probleme, bacala uroke, rješavala ljubavne probleme itd. To je zanimanje koje je jednostavno postojalo u tom vremenu, a zapravo 19. stoljeće je rubno vrijeme kada se razvija znanost, kreće industrijalizacija, dok se u selima još uvijek živi po pravilima srednjeg vijeka. Želio sam pisati o toj ženi koja ide po selima i na neki način pomaže ljudima i radi za njih, često pri tom koristeći njihovo praznovjerje, zatucanost i needuciranost što je obrnuto od onoga što se najčešće događa, a to je da se takve ljude zapravo iskorištava. Imao sam puno malih priča koje sam želio o njoj ispričati, a da bi 
knjiga bila zanimljivija nisam to htio raditi kronološki. Prilikom stvaranja teksta došao sam na ideju da ako pričam o Gili koja je djevojčica, onda bih mogao koristiti stil dječje bajke, kada Gila odraste i kad nešto treba istražiti, tu glavu pišem kao klasičan žanrovski krimić, kad se Gila bori protiv demona to pišem kao žanrovski horor itd i tako je došlo do toga da su tih više od 50 poglavlja sada 50 potpuno različitih stilskih i idejnih priča o Gili koje se ne nužno nadovezuju, ali kad ih stavimo na hrpu stvaraju tu neku sliku koju će čitatelj sam morati stvoriti. Najbolje sam mogao opisati Gilu pišući o svijetu u kojem ona živi. U nekim glavama ona je tek sporedan lik, ali pristup opisivanja Giline biografije je svojevrstan holistički pristup. Sve je to bila jedna velika igra i jako mi je bilo bitno da se sam igram s mogućnostima književnog teksta i idejom knjige, a i da čitatelj na kraju isto osjeti igru čitajući je. Važno mi je bilo da ova knjiga bude zabavna i laka. Novi mediji strašno privlače ljude upravo zato što su lakši za konzumaciju nego knjiga, pa mi je to bio vrlo važan moment”, istaknuo je autor.
Naglašavajući kompleksnost ove knjige uspoređujući je s drevnom istočnjačkom misaonom igrom GO s bezbroj kombinacija, Šišovića je zanimalo kakva je bila Želimirova metoda pisanja, je li imao neku shemu gdje je morao paziti kojim putem sve to ide da se ne zabuni i ne pomiješa nešto.
“Želio sam da čitatelj uživa bez da previše razbija glavu. Imao sam vrlo jasnu viziju, istražio sam puno po literaturi. Kad sam složio Gilinu biografiju i kad je postala vrlo jasna i kompaktna, onda sam je krenuo prezentirati razbijajući sve moguće kanone i okvire, ali pišući roman poglavlje za poglavljem, tako da doživim kako će ga čitatelj doživiti. Iako je priča vrlo kompleksna i isprepletena morao sam se uzdati u intuiciju da istovremeno bude i relativno čitka i zabavna”, obrazložio je Periš, te nastavio. “U početku kad sam krenuo, nije mi namjera bila pisati magijski realizam. Moj glavni motiv je bila želja da pišem knjigu o problemu praznovjerja, o tome kako su se ljudi spremni okrenuti lakim rješenjima kada su situacije kompleksne, kad su spremni povjerovati u svašta, što je moć praznovjerja i kako se ona može iskoristiti na jedan i drugi način. A to se pretvorilo u mozaičan, puzzle roman koji se u prvom redu bavi pitanjem roditeljstva kao ne tako očitom, ali najznačajnijom temom, s druge strane to je i ljubavni roman, a jedna od značajnih tema je i pitanje identiteta, posebno političkog, jer Gilu u tom vremenu i prostoru svi propitkuju tko je i što je. Nisam htio da se ovaj roman svrsta u povijesni žanr, no ipak sam se jako potrudio da priča bude povijesno utemeljena, da skoro ništa ne izmišljam nego da samo preslagujem stvarne stvari. Što se tiče fantastičnih momenata u knjizi, najvažniji je onaj koji se odnosi na boju Giline kose. U djetinjstvu je potpuno bijela, a sve što joj se događa u životu mijenja nju i boju njene kose koja postupno mijenja nijansu i postaje na kraju potpuno crna, pa i po tom ključu, u knjizi s vremenskim skokovima, možemo zaključiti o kojem se njenom životnom dobu radi. Ne samo da sam imao lik kojeg sam nasjeckao i porazbacao po knjizi, nego se taj lik stalno i mijenja i to je bilo jako teško prikazati”, rekao je autor.
“Gila ima jasan itinerar svoga kretanja. U pojedinom razdoblju svojega života ona je bila na točno određenom mjestu Kako si režirao taj itinerar i kako si odabrao baš te točke u prostoru”, upitao je Šišović, a autor je odgovorio da je želio biti uvjerljiv i staviti je na mjesta koja jako dobro poznaje, te da je pratio njen život odlazeći na sva ta mjesta prije nje i dobro ih upoznajući. Boraveći u Kući za pisce u Pazinu, upoznao je taj grad te, prema Šišovićevom mišljenju, napisao jedan od njegovih najljepših književnih opisa, koji se nalazi u dodatku broj tri u knjizi, koji inače sadrži opise svih mjesta na kojima je Gila boravila u svome životu (pisano za entuzijaste koji sami žele proći njezinim stazama).
Roman ima preko 250 likova, a kako mu je bilo teško izmaštati toliko imena, pisac je odlučio mnogim likovima dati imena stvarnih osoba, pa se tako u knjizi, uz mnoge druge, nalaze Davor Šišović, Neven Ušumović, pa čak i Želimir Periš, ali to nisu oni, nego samo njihova imena, naglasio je autor. “Tu sam jako pogriješio, jer svi misle da je taj lik inspiriran čovjekom čije ime nosi, a ja sam doista htio samo ime. Neobično je koliko je jaka ta identifikacija s imenom, to mi je bilo iznenađenje. Kad sam ime davao velikim negativcima onda sam tražio dozvolu. Još se nitko nije ozbiljnije naljutio, ali još mnogi nisu ni pročitali knjigu.”, uz osmijeh je kazao Želimir Periš.
Tekst i fotografije Lidija KUHAR
